Friedrich Merz, budući kancelar koji će, po svemu sudeći, biti na čelu velike koalicije demokršćana i socijaldemokrata, najavio je sigurnosno i vanjskopolitičko osnaživanje Europe i osamostaljivanje od Sjedinjenih Država, nastavak snažne podrške Ukrajini, više business-friendly pristup upravljanja klimatskim promjenama te puno restriktivniju migrantsku politiku. Europska unija sada puno očekuje od nove vlade u Berlinu, a Merz predstavlja zaokret ne samo od Scholza, već prvenstveno od jedne od najdugovječnijih političarki u Europi, Angele Merkel, koju se već dugo vremena proziva glavnom odgovornom osobom za nedaće migrantske krize, ali i posljedica povlađivanja Rusima i ruskome plinu te gašenja vlastitih, održivih energetskih kapaciteta (čitaj: nuklearki).

Opet velika koalicija

Demokršćani i Merz su, dakako, priželjkivali čudo i uspjeh liberala s kojima bi se puno lakše dogovorili oko ekonomskih pitanja. Međutim, znali su kako im vrlo vjerojatno slijedi suradnja sa socijaldemokratima pa se stoga puštali u javnost i probne balone prema Zelenima, kako SPD ne bi stekao ucjenjivački potencijal shvativši da su jedini partner za formiranje iduće parlamentarne većine. Kada su izbrojani svi glasovi i pretočeni u mandate, postalo je jasno kako je jedino velika koalicija i moguća. Naime, CDU/CSU i Zeleni nemaju zajedno većinu, a demokršćani su na stranačkom saboru potvrdili te višestruko obećali kako suradnje s Alternativom nema i neće biti, koliko god Weidel u TV-studiju doslovno i u javnosti figurativno Merzu pružala ruku i pozivala se na njegovu izjavu da nova vlada mora odražavati većinsku volju njemačkih birača.

Merz obećava da će dogovor biti postignut već do Uskrsa. Međutim, uzusi njemačkih stranaka nalažu ozbiljne runde sondiranja (provjeravanja kompatibilnosti izbornih programa), zatim radne tematske skupine za sastavljanje zajedničkih prijedloga koji će biti ugrađeni u koalicijski sporazum na temelju kojega će se provoditi program vlade te potom njegovo potvrđivanje na stranačkim tijelima, a po potrebi i među stranačkim članstvom.

Demokršćani će vjerojatno popustiti socijaldemokratima oko planova za ekspanzivnom stambenom politikom i (djelomičnom) kontrolom najamnina, ali teško da će pristati na povećanje minimalne satnice na 15€. Merz bi bio spreman razgovarati i o labavljenju ustavne kočnice zaduživanja, no vođa bavarskog CSU-a Söder nije previše otvoren za popuštanje oko tog pitanja. Socijaldemokrati bi mogli napraviti zaokret ususret najavama povratka nuklearnoj energiji (u vidu razvoja novih, manjih reaktora) te će vjerojatno djelomično pristati na restriktivniju migrantsku politiku, koja teško da će uključivati masovnije protjerivanje onih koji nemaju pravu na azil ili potpuno odustajanje od prava na spajanje obitelji, dok će dogovor oko pojačanih napora za integracijom useljenika i promicanjem zajedničkih liberalno-demokratskih vrednota biti lakše postići.

Dobitnici i gubitnici

Premda se vraćaju na vlast nakon četiri godine u oporbi, demokršćani su ponešto podbacili, budući da su po nekim projekcijama mogli doći i do trećine mandata. Tome je vjerojatno kumovala činjenica da se Merz bio pomalo opekao s guranjem novog zakona o migracijama u Bundestagu za koji su ruke bili digli zastupnici Alternative za Njemačku. Ta je stranka postigla ogroman, no očekivan rezultat te je posebno zanimljivo da je izbila na prvo mjesto po broju listovnih glasova ne samo na gotovo cijelom istoku zemlje, već i u pojedinim zapadnim gradovima, poput Leverkusena i Kaiserslauterna. Dvije trećine AfD-ovih zastupnika prvi puta će se naći u zgradi Reichstaga u službenom svojstvu, što će biti izazov za ozbiljnost rada ove protusustavske stranke.

Premda su druga po veličini stranka, ne mogu biti akter veta. Naime, da je AfD još bolje prošao na izborima i da je FDP uspio ostati u parlamentu, postojala bi veto-manjina koja bi s nešto više od trećine ukupnog broja zastupnika mogla blokirati usvajanje ustavnoga amandmana kojim bi se olabavila kočnica zaduživanja. O vjerodostojnosti i uspješnosti Merzove nove migrantske, azilantske i integracijske politike ovisit će hoće li AfD kao glavna oporbena stranka nastaviti rasti nauštrb velike koalicije ili će se njen balon početi polagano ispuhivati.

Najveći gubitnik ovih izbora je Christian Lindner i njegov FDP. Ovo je drugi put u povijesti stranke da liberali nisu uspjeli prijeći izborni prag te će idući saziv Bundestaga moći pratiti samo preko malih ekrana. U očima birača su, čini se, oni označeni kao glavni krivci za nestabilnost i na kraju urušavanje semaforske koalicije. Scholzovi socijaldemokrati, jedna od najstarijih stranaka na svijetu, dobili su najmanji postotak glasova od 1933. godine.

Zeleni, premda nisu u prilici sudjelovati u koalicijskim pregovorima, budući da je Merz jasno komunicirao preferenciju prema uključivanju samo jednog, a ne dva koalicijska partnera u vladu, mogu biti relativno zadovoljni, budući da njihov pad u postotku glasova i broju mandata nije toliko dramatičan. Ljevica se izvukla s ruba ponora i debelo prestigla svoju nekadašnju zvijezdu, Sahru Wagenknecht, čiji one-woman-show je ostao ispod praga. Ljevica je osobito profitirala od toga što je nametnula temu stambene politike i mladim biračima se prezentirala kao zamjena za Zelene koji su u međuvremenu zadobili pečat establišmentske stranke.

Transatlantski odnosi

Europa je sve više sama, na vjetrometini, a Merz inzistira na tome da se Europa mora početi naoružavati, što znači da je spreman podržati labavljenje ograničenje zaduživanja kod kuće, no još nije jasno kako gledati na ideje koje dolaze iz Europske komisije, koje bi možda uključivale i zajedničko europsko zaduživanje u svrhu jačanja obrambenih kapaciteta. Okosnica Europske unije i cijeloga europskog projekta jest odnos Pariza i Berlina. Macron je bio taj koji je dulje vrijeme u fokus stavljao razvoj europskih obrambenih snaga, dok su se Nijemci držali NATO-a. Merz će u njemu i dalje imati snažnog partnera u europskim naporima oko Ukrajine. Međutim, u međuvremenu je Macron pokušao napraviti iskorak odletjevši u Washington Trumpu.

Daljnja razgradnja transatlantskih odnosa dogodila se i na East Riveru, budući da je u Vijeću sigurnosti usvojena američka, vrlo suzdržana rezolucija o Ukrajini, dok je u Općoj skupštini prošla europska, koja jasno inzistira na tome da se Rusi moraju povući iz svih okupiranih područja, uključujući Krim. Zabrinjavajuće je što su Rusi dali podršku američkoj rezoluciji koja je politički teža, premda je iza europske, budući da je donesena u Općoj skupštini, stalo više zemalja.

Također zabrinjava što je protiv europske rezolucije, kao jedina članica Europske unije, glasovala Mađarska, ali i Izrael. Bez obzira na signale iz Washingtona, na Berlinu je da, zajedno s Bruxellesom, Parizom, ali i Londonom, igra na dva kolosijeka – inzistiranjem na opstanku transatlantskog savezništva te izgradnjom vlastitih obrambenih i sigurnosnih kapaciteta. Dok Trump i Vance spominju povlačenje američkih vojnika iz Njemačke, Macron najavljuje stacioniranje francuskih zrakoplova s nuklearnim naoružanjem u središnju zemlju Europske unije.

Poučak za Hrvatsku

Nova restriktivna njemačka migrantska politika važna je za Hrvatsku, budući da se naša zemlja nalazi na vanjskoj šengenskoj granici. Kada bi Njemačka krenula masovno protjerivati osobe koje nemaju pravo boravka u njoj u prvu zemlju Unije kroz koju su ušli, nije nemoguće da bi veći broj njih završio upravo u Hrvatskoj. To se neće dogoditi jedino uz pretpostavku da su evidentirani negdje ranije, u Bugarskoj ili Grčkoj, da se ponovno nešto dogovori s nekom trećom zemljom, izvan Unije, kao i uz pretpostavku da 2015. godine MUP nije popisivao, već samo propraćivao rijeke migranata koje su prolazile kroz Hrvatsku.

Predsjednik Milanović ponovno je ustvrdio kako se preko Ukrajine prelama sukob Washingtona i Moskve te ga oni onda moraju i riješiti, a da Hrvatska, po njemu, ne misli bespogovorno slijediti impulse iz Bruxellesa. Također je ustvrdio kako je korijen svega lažna nada Ukrajini o članstvu u NATO-u. Bez obzira na to, nakon njemačkih izbora možda postoji i nada da će Markov trg i Pantovčak sjesti za stol i početi istinski surađivati na dobrobiti vanjskopolitičke i sigurnosne pozicije Hrvatske, u europskim i atlantskim okvirima, koliko god oni danas poremećeni bili.