Kampanja za uranjene (ne nužno i prijevremene, jer bi redovni ionako bili ove godine, no u rujnu) parlamentarne izbore u Njemačkoj ulazi u završnicu. Favoriti su demokršćani (CDU te bavarski CSU) pod vodstvom Friedricha Merza.

Merz je, ispravno, prepoznao da su migracije, sigurnost i integracija na vrhu prioriteta njemačkih birača te da se klatno u cijeloj Europi pomiče u smjeru snažnije kontrole granica i strožih uvjeta za odobravanja azila i supsidijarne zaštite. Međutim zaletio se, ustvari nepotrebno, zakonskim prijedlozima u aktualnom sazivu Bundestaga (parlament uobičajeno zasjeda i tijekom izborne kampanje) koji su doveli do razbijanja glavnog tabua poslijeratne njemačke politike – suradnje s krajnjom desnicom, odnosno Alternativom za Njemačku.

Nakon što je prvo uspio uz podršku AfD-a izglasati zahtjev za ovlašćivanjem granične policije za vraćanjem osoba koje ilegalno prijeđu granicu, doživio je neuspjeh u drugom pokušaju. Naime htio je progurati novi zakon o sprječavanju priljeva državljana trećih zemalja, za koji mu je ponovno bila potrebna podrška Alternative za Njemačku, no oni su mu, premda su se sadržajno slagali s njim, odbili pomoći. U međuvremenu su uslijedili veliki prosvjedi protiv krajnje desnice, a Merz je na stranačkom saboru demokršćana jasno odbacio ikakvu mogućnost suradnje s AfD-om, uključujući manjinsku vladu CDU-a i CSU-a.

Siguran pobjednik, nesigurna većina

Prema posljednjim trendovima ispitivanja javnoga mnijenja, demokršćani su na 30, AfD na 22, socijaldemokrati na 16, a zeleni na 13 posto. Stranka Sahre Wagenknecht, koja se odvojila od Ljevice, najvjerojatnije ulazi u Bundestag, a još nije sigurno mogu li se liberali provući iznad izbornog praga. Merz se nada da će oni ostati u parlamentu da bi s njima tvorio većinu, no realnija je opcija da će morati formirati veliku koaliciju sa socijaldemokratima, kao u vrijeme Angele Merkel. Međutim CDU nije baš oduševljen time da u vladi bude dosadašnji kancelar Olaf Scholz. U njemačku predizbornu kampanju upleo se i Elon Musk, organiziravši snažno popraćeno ćaskanje na X-u s Alice Weidel, kancelarskom kandidatkinjom AfD-a.

Za razliku od susjedne Austrije, u kojoj je FPÖ odavno ušao u mainstream, u Njemačkoj se etablirane stranke drže pozicije da treba održavati protupožarni zid prema krajnjoj desnici.

Što želi CDU?

Merz i demokršćani žele srezati poreze za niže i srednje dohotke te pojednostaviti radno zakonodavstvo. Također žele smanjiti porez na dobit i ukinuti zakon o opskrbnim lancima, zbog kojega sva poduzeća s više od 1000 zaposlenih moraju provoditi opsežne analize i izvješća koja se tiču ljudskih i radničkih prava te zaštite okoliša u zemljama, odnosno postrojenjima, koja se nalaze u lancu proizvodnje i nabave za njemačke firme. Smatraju da se time samo stvara dodatna, bespotrebna papirologija.

Ogromno pitanje koje tišti Njemačku jest ustavno ograničenje zaduživanja, što osigurava uravnotežen savezni, kao i pokrajinske proračune, no otežava investicije u javnu infrastrukturu. Ono je uvedeno za vrijeme Merkel te je također bilo jedno od pitanja oko kojih je pucala sloga između socijaldemokrata i zelenih s jedne te liberala s druge strane u aktualnoj Scholzovoj vladi. CDU i CSU su podijeljeni oko tog pitanja, no Merz je u posljednje vrijeme počeo okretati ploču te je nedavno izjavio da je otvoren za razgovor o izmjenama postojećih odredbi. Za takvu izmjenu ustava trebao bi moći dobiti podršku stranaka lijevo od centra. Međutim, ako bi AfD i FDP zajedno imali 25 posto u Bundestagu, tvorili bi manjinu koja bi vetom spriječila zadiranje u ovu ustavnu odredbu.

Demokršćani žele ukinuti i Scholzov zakon o grijanju, a kojim se ukida grijanje na plin i obvezno uvode dizalice topline. Žele i nuklearne reaktore nove generacije, jače oslanjanje na trgovanje emisijama CO2 te najavljuju veće ulaganje u digitalizaciju javne uprave, umjetnu inteligenciju, kao i ulaganje u razvoj, svemirska istraživanja i startupove.

Nova, oštrija migrantska politika uključivala bi manju stopu prihvata azilanata, proširenje popisa sigurnih zemalja, ubrzavanje deportacija onih koji nemaju pravo na azil, snažniju kontrolu granica te ograničavanje spajanja obitelji azilanata. Razmatra se i njihov transfer u treće sigurne zemlje, na tragu dogovora koji je bivša torijevska vlada u Velikoj Britaniji sklopila s Ruandom. Uz njih su predviđeni obvezni ugovori o integraciji te bi ih doseljenici i azilanti potpisivali.

Predviđa se izdvajanje barem dva posto BDP-a za obranu, jačanje njemačke i zajedničke europske vojne industrije, izgradnja europske željezne kupole (sustav protuzračne obrane po uzoru na onaj izraelski) te opsežan preustroj sustava nacionalne sigurnosti. CDU ističe potrebu nastavka snažne njemačke podrške Ukrajini i Izraelu. Demokršćani se oštro protive ideji zajedničkog zaduživanja zemalja članica Europske unije.

Naposljetku, obiteljima se obećava veći dječji doplatak, mladima se najavljuje obvezni gap year, a u području kulturne i društvene politike planira se ukidanje zakona o samoodređenju, prema kojemu su svi stariji od 14 mogli administrativni promijeniti spolne oznake u dokumentima i bez medicinskih intervencija.

Njemački izazovi

Njemačka industrija teško se nosi s vrlo ambicioznim planovima zelene tranzicije, a društvo očito nije uspjelo učiniti ono što je Merkel najavljivala – wir schaffen das – 'uspjet ćemo' (izaći na kraj s izazovom ogromnog priljeva migranata). Jedna od najmnogoljudnijih liberalnih demokracija na svijetu suočava se i sa zahtjevima za više izravne demokracije. Međutim, zbog tereta iskustva Vajmarske Republike i potom nacionalsocijalističkog režima, u njoj ne postoji mogućnost referenduma na saveznoj razini. Pokušaji uvođenja 2000-ih godina propali su jer CDU/CSU nije htio dići ruku za takvu promjenu ustava.

Njemačka je izrazito bogata zemlja, no ima mnogo siromašnih ljudi. Osim razlika između istoka i zapada, u cijelom društvu postoji izrazito velika nejednakost, jedna od najvećih u razvijenom svijetu. Premda je dohodovna nejednakost niska, imovinska nejednakost je velika. Pet posto najbogatijih posjeduje 50 posto ukupnog bogatstva, a tek polovica građana posjeduje nekretninu. Djelomično je to posljedica navika građana da ulažu u niskoprofitnu, sigurnu štednju, a ne na tržištu kapitala, ali i činjenice da je 2000-ih ukinut porez na bogatstvo jer je proglašen neustavnim.

Merz će vrlo vjerojatno biti novi njemački kancelar, no ostaje mu izazov kako će i s kime formirati iduću vladu.