Posljednjih godina, izbori čak niti u starim, etabliranim demokracijama nisu pošteđeni međusobnih optužbi za nepravilnosti i prijevare, izbornih kampanja i medijskog praćenja prepunog dezinformacija i potpuno fabriciranog sadržaja generiranog velikim jezičnim modelima, kao niti hakerskih upada i ozbiljnih sumnji na izvanjsko uplitanje u izborni proces. Pored toga, napadi na kandidate te porast politički motiviranog uličnog nasilja i vandalizma nisu više rijetkost u Europi i Sjevernoj Americi. Čak niti priznavanje izbornog poraza i mirno prihvaćanje prijenosa vlasti također više nije nešto što je potpunosti samorazumljivo i neupitno.

Pa ipak, Ujedinjeno Kraljevstvo, pradomovina parlamentarizma i izvršne vlasti odgovorne predstavničkom tijelu, čini se da barem donekle odolijeva tim trendovima. Nakon oštre i žustre kampanje, svi su se uredno svima zahvalili i čestitali, iduće jutro kamion za selidbe bio je pred uredom premijera, Sunak i društvo napustili su pozornicu, a Starmer je predstavio svoje nove suradnike. U pozadini, kao konstanta, stoje crno lakirana vrata vladinih prostorija u ulici Downing na kućnom broju deset te mačak Larry, službeni vladin mišolovac već preko 15 godina.

Plavi kaos

Premda svakako možemo govoriti o kritičkim izborima koji dovode do prve smjene vlasti nakon 2010., britanski građani nisu baš pohrlili na izbore. Izlaznost je bila tek 60 posto, za postotak bolja od povijesnog minimuma 2001. te općenito najgora od 1885. godine. Dugu vladavinu torijevaca možemo opisati kao godine kaosa koje je izazvao referendum o izlasku iz Eu i posljedične višegodišnje svađe i trzavice unutar i izvan stranke oko toga kako doista provesti tu nepromišljenu ideju u praksu. Osim toga, dolazak na vlast prvo koalicijske vlade Camerona (konzervativci) i Clegga (liberalni demokrati), a potom i samostalne torijevske vlade 2015., značio je i odgovor na veliku financijsku i gospodarsku krizu 2008. oštrim politikama štednje. Borba protiv javnog duga putem kresanja troškova bila je omiljeni javnopolitički alat mnogih europskih vlada tih godina, no britanski su se konzervativci pritom isticali kao posebice nesmiljeni u štednji nauštrb javnog školstva, zdravstva i socijalnih transfera poput dječjih doplataka i oblika subvencioniranja stanovanja. Ti su potezi dugoročno povećali socijalni jaz i mnoge obitelji doveli na rub ili preko ruba siromaštva. Javne financije jesu stabilizirane, no uz kolosalni promašaj zvan Brexit, nije uslijedi supstancijalni gospodarski rast već ustvari godine tavorenja.

Rishi Sunak nije bio nužno loš premijer. Imao je sve karakteristike i predispozicije za kvalitetno upravljanje zemljom, a nije bio ni nesimpatičan javnosti, dapače. Pa ipak, nakon što je bio već peti premijer i vođa stranke u desetljeću te je naslijedio plavi kaos u režiji Borisa Johnsona, teško da je zaokrenuti stranku i zemlju u nekome povoljnijem smjeru. Posljednjih par godina na vlasti torijevci su proveli u stalnim međusobnim podmetanjima, skandalima i prepucavanjima. Ne čudi stoga što je čak 80 konzervativnih zastupnika odustalo od ponovne kandidature na ovim izborima. Mnogi birači jednostavno su se htjeli riješiti torijevaca, bez da su nešto silno bili oduševljeni laburistima i Keirom Starmerom. Ankete su mjesecima davale prednost pobjedi glavne oporbene stranke, što bi dalo objasniti i, za britanske pojmove, vrlo nisku izlaznost. Građani su ionako znali da slijedi smjena vlasti, a nisu baš bili dovoljno motivirani doista i pružiti podršku Starmeru.

Dobitnici i gubitnici

Usprkos niskoj izlaznosti, treba reći da je izborna pobjeda laburista s jedne strane doista impresivna, a s druge strane i pomalo neobična. Naime, s trećinom glasova osvojili su gotovo dvije trećine mandata. Sustav relativne većine, po kojemu je britanski politički sustav, redovito obilato nagrađuje relativnog pobjednika, tako da postoji ugrađena pozitivna pristranost (positive bias) u korist prvoplasirane stranke. No, ovogodišnji izbori imaju najveći omjer glasova i mandata, koji iznosi čak 1,8, dok je on u razmjernim sustavima obično oko jedinice (postotak mandata u dobroj mjeri odgovara postotku dobivenih glasova), a do sada se u britanskom slučaju ovaj omjer obično kretao od 1,1 do 1,4. Drugim riječima, ovo je povijesni primjer natpredstavljenosti koju proizvodi sustav relativne većine. Pa ipak, dok će netko reći da se ovdje radi o krizi adekvatnog demokratskog predstavništva i sjajnom argumentu u korist reforme britanskog izbornog sustava, drugi će istaknuti kako sustav funkcionira upravo onako kako bi trebao – osigurava jasnu parlamentarnu većinu, stabilnost izvršne vlasti te jasne alternative, birači točno znaju za koga ili protiv koga daju glas i koju će vladu zauzvrat dobiti. Također, uz premoćnu pobjedu laburista, ove ćemo izbore pamtiti i kao vrhunac transformacije britanskog dvostranačkog sustava u višestranački. Dvije glavne stranke tako su zajedno osvojile tek 58 posto glasova, a efektivni broj izbornih stranaka (standardna mjera fragmentacije stranačkog sustava) narastao je na visokih 4,74 (usporedbe radi, u klasičnom dvostranačkom sustavu, ova brojka kreće se od 1,8 do 2,2).

Laburisti su se na ovim izborima sučelili i s nizom izazivača s lijeva, mahom bivših članova stranke iz krugova bliskih nekadašnjem vođi Jeremyju Corbynu. Neki su, poput njega, nastupili kao neovisni kandidati, a drugi pak u ime male Radničke stranke Britanije (Workers Party of Britain). U onim izbornim okruzima u kojima postoji velik udio stanovnika podrijetlom iz Pakistana i Bangladeša, pitanje odnosa laburista prema ratu Izraela i Hamasa bilo je ključna motivacija za sučeljavanje službenih i alternativnih laburističkih kandidata. Dok je Corbyn uspio kao neovisni kandidat, poznati lijevi laburistički disident, George Galloway, nije kao kandidat Radničke stranke ušao u parlament.

Ovi izbori nisu samo kraj dugogodišnje vladavine torijevaca, nego vrlo vjerojatno i kraj (ili barem grubi prekid) političke karijere za mnoga ključna imena Konzervativne stranke. Torijevci su izgubili neke od svojih biračkih utvrda na jugu Engleske koje su držali gotovo cijelo stoljeće, a u parlamentu, među ostalima, više neće sjediti Liz Truss (premijerka od rujna do listopada 2022.), Jacob Rees-Mogg (ključni predstavnik desnog krila stranke i zagovornik tvrdog Brexita), Penny Mordaunt (vođa zastupničkog kluba, mačonoša na krunidbi Charlesa III. i jedna od kandidatkinja za predsjednicu stranke 2022. godine) i Grant Schapps (dosadašnji ministar obrane). U parlament se pak vraćaju dosadašnji premijer Rishi Sunak, nekadašnja ministrica unutarnjih poslova Priti Patel te Jeremy Hunt (ministar financija), Iain Duncan Smith (predsjednik stranke ranih 2000-ih) i Suella Braverman (nekadašnja ministrica unutarnjih poslova, poznata po restriktivnoj migrantskoj politici).

Najveći gubitnici ovih izbora ustvari nisu konzervativci, već škotski nacionalisti (SNP). Nakon više od desetljeća potpune dominacije sjeverno od Hadrijanovog zida, predvodnici borbe za škotsku samostalnost svedeni su na tek devet mandata. Dapače, dok je udio glasova za laburiste u Engleskoj ustvari stagnirao, a u Walesu čak i opao u usporedbi s 2019. godinom, u Škotskoj se dogodio veliki povratak podrške Laburističkoj stranci, sa skokom od 20 posto.

Liberalni demokrati ostvarili su povijesno najbolji rezultat, osvojivši čak 72 mandata. Jedna od stranaka prethodnica, stara Liberalna stranka (vigovci), zadnji put je bolji rezultat imala 1910., u vrijeme liberalnog premijera Asquitha. Netko će reći da su Liberalni demokrati predstavljali srednji put između i umjerenjačku trezvenost u pomalo kaotičnoj britanskoj politici posljednjih godina, drugi pak da je vođa stranke Ed Davey svojim neposrednim i neobičnim nastupom u kampanji, koja je uključivala razgovor s novinarima o izbornom programu u luna-parku, uspio privući neodlučne i razočarane birače, treći pak ukazuju na to da je biračima prije svega bilo važno kazniti torijevce, pa su strateški davali glas kandidatima Liberalnih demokrata tamo gdje su oni bolje stajali, a u onim okruzima, gdje su laburisti bili u prednosti, stavljali su križić pokraj njihovih imena na listiću, bez obzira na stvarne preferencije prema socijaldemokratskim, odnosno liberalnim politikama.

Već u izbornoj noći pojavile su se teze kako je za potom torijevaca zaslužan Nigel Farage i (relativno) nova Reformistička stranka (četiri godine stara), koja nasljeduje ulogu UKIP-a i Stranke za Brexit, no danas funkcionira i kao općenito okupljalište kritičara stranačkog i društvenog mainstreama zdesna. Međutim, naknadna ispitivanja javnog mnijenja pokazuju kako je tek trećina birača Reformističke stranke kao alternativu razmatrala torijevce. Drugim riječima, torijevci nisu nužno izgubili toliko glasova zbog uspjeha kandidata ove stranke da bi ih to doista koštalo pregršt mandata.

Nova vlada

Nova vlada će biti vrlo sličnog sastava kao i Starmerov kabinet u sjeni, izuzme li se to da dvoje potencijalnih ministara na kraju nije osvojilo mandat. Podsjetimo, u britanskom sustavu članovi vlade moraju biti (istovremeno) i članovi parlamenta, bilo donjeg (Dom pučana, biran na (ovim) izborima), bilo gornjeg doma (Dom lordova, neizabrani, imenovani dom manjeg broja nasljednih plemića i anglikanskih biskupa te većeg broja doživotnih, počasnih plemića).

Valja istaknuti kako je izabran rekordan broj žena u parlament, čak 40 posto. U novoj će vladi također biti više žena nego ikad prije, no bit će etnički manje raznolika u usporedbi s prethodnim torijevskim kabinetima, posebice onima koje su vodili Johnson i Sunak.

Starmer osobno predstavlja takozvanu "meku ljevicu" unutar stranke, poziciju koja nije niti demokratski socijalizma u stilu Jeremyja Corbyna, niti trećeputaška reformirana socijaldemokracija kakvu vezujemo uz Tonyja Blaira. Pa ipak, o Starmeru se malo toga doista zna, u javnosti ne uživa neki velik ugled niti mu se pripisuju neka posebna politička karizma i vrijednosna vizija, tako da predstavlja svojevrsno prazno platno na koje će se projicirati razna (velika) očekivanja nakon dugih laburističkih godina u oporbi. Zamjenica premijera, Angela Rayner, koja će preuzeti resor socijalne mobilnosti, stambene politike i lokalnih sredina, puno više je tipični izdanak radničkoklasne (sjeverne) Engleske od njega. Od stranačkih veterana, u novoj vladi treba istaknuti Yvette Coorper (nova ministrica unutarnjih poslova) koja se 2015. natjecala za predsjednicu stranke te Eda Milibanda (novi ministar za energetsku sigurnost i postizanje nulte stope emisija), koji je bivši predsjednik stranke od 2010. do 2015. godine. Tu su i Shabana Mahmood, nova ministrica pravosuđa koja će nositi i ceremonijalni naslov lorda kancelara, kao i David Lammy, novi ministar vanjskih poslova. U laburističkim vladama uvijek nekako završi netko iz političke dinastije Benn – Hilary Benn, novi ministar za Sjevernu Irsku već je treća generacija ministara u obitelji, da ne bi čovjek rekao da samo torijevci prakticiraju reprodukciju elita.

Vlada će vjerojatno biti, barem u prvo vrijeme, podosta okrenuta unutarnjoj politici, posebice stanju u sustavu javnog zdravstva (NHS), pitanju priuštivosti stanovanja te nedovoljnim ulaganjem u školsku infrastrukturu. U vanjskim odnosima Lammy ne bi trebao činiti neke velike zaokrete po pitanju odnosa s europskim i atlantskim saveznicima te britanske podrške Kijevu, no ostaje i dalje otvoren sukob unutar stranke oko Gaze. Naime, dok će nova vlada vjerojatno imati više razumijevanja za poziciju Tel Aviva te jasno podržavati izraelsko pravo na postojanje i obranu, stranka na terenu, pristaše i aktivisti, posebice mlađi te oni u engleskim urbanim sredinama s velikim udjelom muslimanskog stanovništva, inzistirat će na tezama o genocidu i apartheidu. Drugim riječima, bliskoistočno bure baruta prijeti razdorom među laburistima kakvom već svjedočimo i svjedočit ćemo i dalje kod američke Demokratske stranke.