Iako inače nije takva, hrvatska politika ponekad djeluje anticipirajuće, čak i u filmskom smislu. Pola godine uoči premijere potencijalnoga svjetskog kinohita 'Joker: Folie à Deux', nastavka filma 'Joker', kojim je 2019. redatelj Todd Phillips osvojio Zlatnog lava na 76. festivalu filmske umjetnosti u Veneciji, a tumač naslovnog lika Joaquin Phoenix Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu, hrvatski parlamentarni izbori 17. travnja donekle podsjećaju na folie à deux, a već su dobili i svog džokera, i to onoga 'ne zovi', s upozorenjem Ustavnog suda. Joker je u filmu, kao što je poznato, najpoznatiji protivnik superjunaka Batmana, pri čemu Phillipsov triler donosi njegovu poprilično slojevitu preobrazbu iz društvenog marginalca u sociopatskog genija. Nastavak filma koristi poznati pojam iz psihijatrije folie à deux, u prijevodu ludilo udvoje, koji se odnosi na inducirani sumanuti poremećaj, odnosno na transmisiju stanja jedne osobe na drugu. Tako će u novom 'Jokeru' lik Arthura Flecka, budućega Batmanova arhineprijatelja u izvedbi Phoenixa, utjecati na psihičko stanje svoje psihijatrice, dr. Harleen Quinzel, koju glumi Lady Gaga. I da, film je mjuzikl.

Kako će ovaj žanrovski spoj zaživjeti, doznat ćemo najesen. Do tada bi Hrvatska mogla dobiti posve novi personalni sastav u svim ključnim institucijama zakonodavne i izvršne vlasti. Ili možda ipak neće? To prije svega ovisi o ishodu skorih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor, a koji se prvi put otkako se u zemlji provode demokratski višestranački izbori održavaju u – srijedu. Već je to dovoljno za uvod u folie à deux, jer teško je objasniti, osim neradnim danom kao darom, odluku predsjednika Republike Zorana Milanovića da za izborni dan izabere dan usred radnog tjedna, a ne nedjelju. Posljednji put kada se to dogodilo na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2000., onaj tko je izabrao ponedjeljak, a bio je to vladajući HDZ, unatoč prvotnim namjerama, doveo je do smjene vlasti i na Trgu sv. Marka i u Uredu predsjednika Republike.

U Hrvatskoj nema ni Batmana ni Jokera, zapravo teško je pronaći istinskog izbornog pozitivca, pri čemu su se čak i 'samodopadne narikače' našle pod kišobranom onoga koji ih je izvrijeđao. Stoga se parlamentarni izbori uistinu pretvaraju u folie à deux. I u odnosu oporbenog bloka predvođenoga SDP-om i vlasti utjelovljene u HDZ-u, i u odnosu SDP-ova neizbornog kandidata za premijera i same stranke. Ma na što god upozoravali Ustavni sud Republike Hrvatske i Državno izborno povjerenstvo, ovogodišnji su izbori za Hrvatski sabor najvećim dijelom određeni eksplozivnom najavom šefa države Milanovića da će biti premijerski kandidat svoje bivše stranke SDP-a. Da je kojim slučajem pri toj objavi odmah dao ostavku na dužnost predsjednika Republike te stao na čelo SDP-ove koalicijske liste u I. izbornoj jedinici, u kojoj se natječu i aktualni predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković te Sandra Benčić ispred stranke Možemo!, u tako kratkom vremenu do izbornog dana Milanović, SDP i bliska im oporba jako bi se približili pobjedi. Svojevrsni šok-moment bio bi ispunjen osobnom i političkom hrabrošću, bez ikakvog kalkuliranja, te bi Milanovićev savez privukao i one nesklone ovakvoj oporbi.

Preuzimanje odgovornosti

To se nije dogodilo ne zato što bi HDZ preko predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića ili nekoga od potpredsjednika preuzeo makar kratkotrajnu dužnost šefa države, nego zbog nespremnosti Milanovića da preuzme potpunu odgovornost i rizik takvog poteza. To bi mu honorirali čak i oni kojima su njegova verbalna agresija te njihanje od nekoć predsjednika lijevog i ozbiljnog SDP-a, kojemu su vanjskopolitičko društvo bili Angela Merkel i Werner Faymann, do sada kvazidesnog vođe ideološki dezorijentirane stranke koji se druži s Miloradom Dodikom i ranije prezrenim Viktorom Orbánom - odiozni. Hrabrost je uvijek na cijeni, bilo u ratu, bilo u miru. Da je pritom, očito samo nominalni predsjednik SDP-a Peđa Grbin također podnio ostavku, sam bi SDP djelovao odgovorno. Prepuštajući doslovce sve Milanoviću, Grbin je vlastitim postupkom potvrdio ne samo da nije spreman biti predsjednik Vlade, nego nije spreman biti ni kandidat za premijera, dok se njegov izbor za predsjednika stranke pokazao još jednim SDP-ovim kolosalnim promašajem kada je riječ o vodstvu. Jednom kada se, voljom birača i stranačkih kolegica i kolega, više ne bude bavio politikom, teško će ga se percipirati i kao solidnog pravnika i odvjetnika s obzirom na razinu argumentacije koju trenutačno koristi kako bi opravdao svoje i Milanovićeve poteze. Grbin jedino želi ostati predsjednik stranke i zato mu je povratak prethodnika zadnja slamka spasa. Osim ne postane li predsjednik Sabora i tada imenuje Milanovića premijerom.

No što će se dogoditi dovedu li izbori 2024. do onoga što su donijeli izbori 2015., do pat-pozicije? Ili – pobijedi li HDZ? Hoće li u tom slučaju Milanović dati ostavku na mjesto predsjednika Republike ili će kao bivši, a možda i budući predsjednik SAD-a Donald Trump osporiti rezultate izbora jer će priznati isključivo one koji njemu osiguravaju pobjedu? Naravno, u ovako generiranoj izbornoj utakmici i SDP-ova koalicija nazvana Rijeke pravde, za što je opet zaslužan Milanović sa svim svojim asocijacijama, a ne Grbin, može odnijeti pobjedu jer je SDP, ne zaslugom sadašnjeg nego bivšeg predsjednika, skočio u ispitivanjima javnog mnijenja. Skok do ili čak preko HDZ-a potvrdit će da su ovo u biti izbori između Milanovića i Plenkovića, de facto premijerski izbori u kojima jedan od favorita niti ne može sudjelovati. Iako se mogu pročitati analize da je Milanović svoju bivšu stranku podčinio štokholmskim sindromom, to nije točno. Nitko od onih koji su na Glavnom odboru SDP-a nedavno pljeskali Milanoviću, pri čemu je bilo i onih koje je ranije vrijeđao, nisu žrtve nikakve agresije. Jedino su žrtve vlastite nemoći da mimo politike i bivšeg šefa stranke ostvare kakvu-takvu unosniju karijeru.

Što se tiče karijere premijera Plenkovića, ona je do daljnjeg vezana uz Hrvatsku jer će se čak i u slučaju nove HDZ-ove većine u Saboru nakon europskih izbora u lipnju teško pronaći odgovarajuće mjesto za njegove političke ambicije u Europskoj uniji. Političarke iz redova europskih pučana Ursula von der Leyen i Roberta Metsola i dalje planiraju biti na svojim mjestima predsjednice Europske komisije, odnosno predsjednice Europskog parlamenta, dok će prestižna mjesta predsjednika Europskog vijeća te visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku zasigurno biti predmetom dogovora s ostalim partnerima u novoj europskoj vlasti. Plenković bi jedino mogao zamijeniti Dubravku Šuicu kao potpredsjednicu Europske komisije, a s obzirom na sve moguće zaplete u Hrvatskoj, ni to mu ne bi bila loša opcija. Izborne tenzije do kojih je doveo Milanovićev potez imaju svoj korijen u onom što je svojedobno izjavio sam Plenković, a to je: 'Mogu što god hoću.' Niti može, niti smije.

Posljednji doprinos takvom tretiranju sebe u politici predstavlja ustrajavanje na novom državnom odvjetniku Ivanu Turudiću kao osobi koja je evidentno imala kontakte s osobama optuženima za kaznena djela i o tome iznosila neistine. U kojoj bi to uređenoj članici EU-a ovakav potez premijera bio preporuka za vlast?

Tjerao lisicu, istjerao vuka

To je samo kap koja je prelila čašu svih nezadovoljnih načinom na koji se i Plenković u ovih osam godina preobrazio od uljuđenog i inkluzivnoj politici sklonog pobjednika nad Milanovićem 2016. do također verbalno neodmjerenog zaštitnika različitih 'radosti' i 'lipota', kojemu je čak i Tomislav Karamarko potreban da bi pred izbore djelovao kao autentični HDZ-ovac. Da je umjesto Turudića predložio s istim ciljem bilo koga tko neće izazvati ovakav otpor, možda bi sada uistinu mogao 'što hoće', barem kada su posrijedi izbori i odluke nakon njih. Ovako je tjerao lisicu, a istjerao vuka s kojim dijeli, nema nikakve dvojbe, isti karijerni i svjetonazorski profil od prvih zajedničkih dana u Ministarstvu vanjskih poslova u 1990-ima. Ove izbore sigurno neće odlučiti racionalno nabrajanje financijskih, infrastrukturnih i vanjskopolitičkih odluka Plenkovićeve vlade, nego njezina percepcija i među zagovarateljima i među osporavateljima. Izbore će odlučiti to čije će emocije biti jačim pokretačem prigodom izlaska na birališta 17. travnja. A možda ih pretvore u novu agoniju kakva se dogodila 2015., kada je Milanović kao premijer pokušao ostati premijer. Sada opet pokušava ne kao Batman, nego kao svoj i nečiji džoker…