Može li budući glavni državni odvjetnik Ivan Turudić završiti kao bivši američki predsjednik Richard Nixon? Otkako je aktualna parlamentarna većina, predvođena HDZ-om, u Hrvatskom saboru sa 78 glasova 'za' uz 60 glasova 'protiv' i dva suzdržana glasa potvrdila njegov izbor, u javnosti se počeo koristiti i termin gaslighting, od predsjednika Republike Zorana Milanovića do pojedinih medija. Pojam ima podrijetlo u književnosti i filmskoj umjetnosti, a tijekom vremena stekao je i političku dimenziju. Naime godine 1938. objavljeno je dramsko djelo 'Plinsko svjetlo' (engl. Gas Light) britanskoga dramatičara Patricka Hamiltona te je dvije godine kasnije dobilo svoju ekranizaciju u istoimenu filmu redatelja Thorolda Dickinsona. Ipak, puno je poznatija američka filmska prilagodba iz 1944. u režiji Georgea Cukora, nominirana za sedam Oscara, pri čemu je nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu osvojila Ingrid Bergman.

Temeljem izvorne priče holivudska diva švedskoga podrijetla u filmu 'Plinsko svjetlo' suvereno tumači mladu ženu Paulu, koju novopečeni suprug malo-pomalo izbezumljuje da bi prikrio vlastito nedjelo iz prošlosti. U političkoj sferi pojam gaslighting vezao se uz Marthu Mitchell, suprugu tadašnjega američkog glavnog državnog odvjetnika Johna N. Mitchella, umiješanoga u aferu Watergate, zbog koje je kasnije osuđen na zatvorsku kaznu. Martha Mitchell je u medijima prokazivala predsjednika Nixona i njegovu administraciju za nezakonite radnje koje su dovele do afere te u konačnici do Nixonove ostavke 1974. No postala je žrtvom supruga jer ju je, štiteći vlast, jedno vrijeme držao zatočenom te proglasio neuračunljivom. Slučaj Marthe Mitchell ponovno je zaintrigirao javnost proteklih godina te su tako 2022. snimljeni kratkometražni dokumentarni film 'Efekt Marthe Mitchell', nominiran za Oscara, i miniserija 'Gaslit', nominirana za Emmy, u kojoj su kobne supružnike interpretirali Julia Roberts i Sean Penn.

Teško se sjetiti nekoga holivudskog glumca koji bi uvjerljivo mogao dočarati bilo kojega hrvatskog političara ili pak i dalje suca Visokoga kaznenog suda Ivana Turudića, a koji je, kao malo tko u posljednje vrijeme, tako dinamizirao politička zbivanja u Hrvatskoj. O njima je, danas-sutra, najbolje snimati dokumentarce jer nema te fikcije koja bi u hrvatskom slučaju bila uzbudljivija od stvarnosti. Dodaju li se tome sabrana djela u vidu vrckavih tristo tisuća SMS-ova bivše državne tajnice u Vladi premijera Andreja Plenkovića - Josipe Pleslić, proslavljene pod prezimenom Rimac - uskoro bi i hrvatska politika mogla dati svoj doprinos naširoko korištenim terminima poput gaslightinga. Možda je to baš 'reducirani izričaj', kako je predsjednik Vlade i HDZ-a Plenković nazvao Turudićevo nedavno izlaganje pred saborskim odborom i općenito njegove izjave u javnosti.

I dok najžešći osporavatelji novoga glavnog državnog odvjetnika, predvođeni šefom države, takav 'reducirani izričaj' nazivaju lažima, a njegove kontakte s osuđenicima (Zdravko Mamić) i optuženicima (Josipa Pleslić) za kaznena djela nespojivima s dužnošću na koju je izabran, HDZ - koji je, prema samom Turudiću, ključan za njegovu profesionalnu promociju od 1990-ih naovamo - čini sve da bi predstojeće parlamentarne izbore i pravno i politički dočekao što sigurniji. Jer HDZ je dvaput izgubio izbore za Hrvatski sabor 2000. i 2011. uslijed kritične količine i frekvencije afera u spoju s nezadovoljstvom građana zbog životnog standarda. Unatoč drukčijoj gospodarskoj klimi, nezadovoljstvo sada generira inflacija te iščekivanje zaposlenih u javnom sektoru glede novih koeficijenata plaća, a kap koja bi mogla preliti čašu upravo je percepcija većine birača da je i aktualna modifikacija HDZ-a ista u tretmanu korupcije.

Što će presuditi? HDZ je, u odnosu na sada već iracionalan pristup samostalnog izlaska na izbore glavnine oporbenih stranaka, u čemu prednjači platforma Možemo!, posve nesvjesna izbornoga modela i iskustava u Hrvatskoj, itekako racionalan u maksimiziranju glasova na izborima. S jedne strane Plenkovićeva stranka čini sve da bi zadržala postojeće birače, a s druge, korak po korak, planira preuzeti što više glasova svojim stvarnim (Most), a još više fiktivnim (Domovinski pokret) osporavateljima s desnoga političkog spektra. HDZ se na posljednjim parlamentarnim izborima, održanima u srpnju 2020., najviše približio centrističkoj poziciji u hrvatskom političkom spektru, što je ponajprije zasluga Plenkovića jer je u stranku 2011. ušao te joj na čelo stao 2016. prije svega iz pragmatičnih, a ne iz ideoloških razloga, zapravo ne prikrivajući da je HDZ-ovac iz interesa, a ne iz ideje. I Plenković i Milanović, unatoč svim svađama i vrijeđanjima, u biti su liberali čije političko djelovanje u prvom redu usmjeravaju karakterne i interesne odrednice. Zato je Plenković nekoliko mjeseci uoči sljedećih parlamentarnih izbora morao donijeti odluke kojima će HDZ, koliko-toliko, vratiti na početne postavke iz 1990-ih. Njih je znatno žustrije promicao njegov prethodnik Tomislav Karamarko, kojemu se Plenković 2016., uoči raspada prve HDZ-ove i Mostove koalicije, ciljano usprotivio - od pojedinih kadrovskih rješenja u Vladi i Državnom odvjetništvu do kompromisa oko nerada trgovina nedjeljom, koji je potvrdio i Ustavni sud, čiji su članovi većinom birani po Turudićevu modelu. HDZ na taj način nadzire gotovo cjelokupnu infrastrukturu vlasti, dvojeći jedino oko toga je li mu sklona i većina birača.

A relativnu većinu birača, i to što veću na desnom centru i desnici, HDZ može mobilizirati samo preko ideoloških i periideoloških poticaja. Što se dogodi kada netko drugi pokuša biti 'izvorni HDZ' nasuprot njegovoj razblaženoj, službenoj inačici, vidjelo se 2019. na europskim i predsjedničkim izborima, a zamalo i 2020. na parlamentarnim izborima, na kojima je ključnu prevagu HDZ-u donijela borba protiv pandemije koronavirusne bolesti, uz prvi put ispodpolovičan odaziv birača. Prvo je na europskim izborima te godine HDZ doživio najslabiji rezultat otkako se ti izbori provode u Hrvatskoj, osvojivši samo četiri mandata (2013. i 2014. stranka je osvojila po šest mandata), kao i drugoplasirani SDP. Pritom su liste sa strankama i pojedincima koje će u prosincu 2019. podržati Miroslava Škoru na predsjedničkim izborima ili koje su na europskim izborima oponirale samom Plenkoviću dobile značajnu podršku. Ta se biračka podrška agregirala u Škorin rezultat na putu prema Pantovčaku, pri čemu su ga od drugog izbornog kruga dijelila samo 2,2 postotka manje od rezultata Kolinde Grabar Kitarović.

'Škoroizacija' se dogodila i na parlamentarnim izborima 2020. te je ponovno samo pokoji postotak odlučivao o tome hoće li Domovinski pokret biti u prilici uvjetovati svoju podršku novoj, HDZ-om predvođenoj vladi ili ne. HDZ je uz pomoć zastupnika nacionalnih manjina te dva zastupnika HNS-a i reformista Radimira Čačića osigurao minimalnu parlamentarnu većinu te toga pandemijskog ljeta izbjegao koaliciju sa Škorinom strankom. Iako ni u Domovinskom pokretu ni u samom nazivu više nema njegova osnivača, stranka koju sada vodi bivši HDZ-ovac Ivan Penava ima istu taktiku kao i 2020., doduše s manjim postotkom podrške birača, ali s većom širinom glede mogućega koaliranja s HDZ-om i Plenkovićem. Iako nije podržao izbor Turudića, Domovinski pokret aktualna je verzija nekoć utjecajnoga HSP-a, a Plenković ga i poslije sljedećih izbora želi izbjeći kao svojedobno Ivo Sanader HSP poslije izbora 2003. i 2007. Ne bude li takvo što moguće, a s obzirom na to da najvjerniji Plenkovićev koalicijski partner SDSS Milorada Pupovca sada glasuje onako kako rezonira i primjerice HOS-ovac Marko Skejo kada je u pitanju Turudić, nakon izbora 2024. nema toga što nije ostvarivo kada je posrijedi konfiguracija nove parlamentarne većine predvođene HDZ-om.

Ipak, ostaje upitnim hoće li i dovoljno uvjerljiva većina hrvatskih birača novim povjerenjem nagraditi osmogodišnju vlast HDZ-a i samoga premijera. Izbor novoga glavnog državnog odvjetnika koji bi se najradije riješio Ureda europskoga javnog tužitelja, sankcioniranje objavljivanja informacija iz istraga korupcije kao kazneno djelo, pogodovanje bliskim interesnim skupinama te prodor prema glasovima suparnika na desnici govore da je aktualna hrvatska vlast u ofanzivi. No bio je to svojedobno i Richard Nixon, dok se u Hrvatskoj, srećom, političke suparnike ne prisluškuje. Nema ni potrebe, ionako će se doznati sve što su rekli.