Nešto je ponekad teško interpretirati, bilo dobronamjerno, bilo zlonamjerno. Dovoljno je poslušati nečije riječi bez ikakve interpretacije. Tako se HDZ-ova saborska zastupnica Danica Baričević požalila da je njezina izjava - '… događa nam se sada situacija da uvozimo jeftinu radnu snagu iz Bangladeša, Indije… evo, ja koja dođem u Zagreb prolazim ulicom i šetam, puno je više tih škurih, crnih, malih… tako da mislim da se tu baš nismo dobro pripremili…' - zlonamjerno interpretirana jer ne odgovara njezinim stavovima. Ovu je izjavu moguće pronaći i poslušati preko više internetskih izvora. S obzirom na to da je HDZ-ova zastupnica u Hrvatskom saboru stekla diplomu na slovenskom Fakultetu za primjenjive poslovne i društvene studije DOBA, kako je navedeno na službenoj mrežnoj stranici Hrvatskog sabora, a koji organizira međunarodno akreditiran online studij na hrvatskom jeziku, svatko informatički pismen poput nje može doći do spomenute izjave. Do prošlog tjedna malo poznata političarka iz Splitsko-dalmatinske županije, u čijoj je Skupštini vijećnica, a u saborskim klupama već drugi put zamjena izabranim zastupnicima, teško može biti pogrešno shvaćena. Doista, dovoljno je poslušati njezin intervju u emisiji 'Otvoreni studio' Televizije Dalmacije, u kojem je rasno profilirala sve veći broj stranih radnika u Hrvatskoj. Po njoj se Hrvatska očito nije dobro pripremila za 'škure, crne, male' te je, valjda, trebala pripremiti teren za 'svijetle, plave, krupne'. Možda bi umjesto prirodno 'plavih' dobro došli i 'izblajhani'. Možda u tom slučaju HDZ-ova političarka može preporučiti odgovarajuću boju za kosu.

Unatoč zastupničinu naknadnom opravdavanju, u kojem je istaknula da treba poštovati situaciju u kojoj se 'ogromna većina stranih radnika u Hrvatskoj ponaša vrlo pristojno i disciplinirano', a 'ljudi rade, zarađuju pošteno svoj kruh', njezina izjava, koju je osudio i dio stranačkih kolega, potvrđuje dvije stvari. Prva je ta da će sve veći broj stranih radnika u zemlji uvelike utjecati na dinamiku ne samo hrvatskog gospodarstva, nego i društva. A druga je ta da će u superizbornoj godini, u kojoj hrvatski birači odlučuju na parlamentarnim, europskim i predsjedničkim izborima, pitanje imigracije, od pravnog reguliranja statusa stranih radnika do pokušaja ilegalnog ulaska u zemlju, biti politički važno. Možda će se izjava Baričević nekomu učiniti nebitnom - što zbog njezina ne osobito elaboriranog poimanja aktualne gospodarsko-društvene situacije, što zbog njezina položaja u HDZ-u i parlamentu u kojem trenutačno zamjenjuje potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Branka Bačića, kojeg je u jednoj od saborskih rasprava nazvala 'pravim čovikom na pravom mistu… u šestoj brzini' - ali ona je itekako značajna. Značajna je jer reflektira razmišljanje i unutar političkih krugova i izvan njih o mnogobrojnim stranim radnicima u zemlji, i to poglavito o onima koji dolaze iz izvaneuropskih zemalja. Njezin saborski kolega Marko Milanović Litre iz Hrvatskih suverenista uporabio je pojam 'kulturološki neprihvatljive zemlje'. Ako je išta neprihvatljivo u Hrvatskoj, to je očajan model preferencijskog glasovanja koji je Milanoviću Litri omogućio da sa samo 19 glasova, uvjerljivo najmanje na listi na kojoj se kandidirao, postane saborskim zastupnikom na izborima prije četiri godine. Očito je bio 'na pravom mistu'. Kao i Baričević s 534 glasa, također zadnja 2020., ali na HDZ-ovoj listi.

Nekoć su, u doba bivše Jugoslavije i njezine uloge u Pokretu nesvrstanih, mladi ljudi iz Azije i Afrike dolazili u Hrvatsku na studij, od medicine do strojarstva, a sama je zemlja njegovala prijateljske odnose s državama koje spominju saborski zastupnici. Hrvatska je u odnosu na 1991. izgubila više od devetsto tisuća stanovnika, a otkako je 2013. postala članicom Europske unije, otišao je velik broj radno sposobnog stanovništva ostavivši ispražnjena radna mjesta i u graditeljstvu, turizmu, ugostiteljstvu te industriji, dakle u sektorima u kojima se danas najviše zapošljavaju radnici iz 'kulturološki neprihvatljivih zemalja'. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova za 2023. godinu, njih je i dalje najviše iz Bosne i Hercegovine (više od 38 tisuća) i Srbije (više od 24 tisuće), slijede Nepal (oko 23 i pol tisuće), Indija (oko 15 i pol tisuća), Filipini (11 tisuća) te Bangladeš (nešto manje od devet tisuća). U prošloj godini novozaposleno je gotovo 113 tisuća stranih radnika, a trend će se nastaviti i u 2024., u kojoj će njihovo zapošljavanje prvi put biti tema na – izborima.

Ksenofobija izvan političke arene

Zanimljivo je to da su članovi obitelji zastupnice Baričević također bili strani radnici jer su se njezini roditelji u 1960-ima iselili u Australiju, u kojoj je saborska zastupnica rođena 1972. Kada je godinama nakon povratka u Hrvatsku zastupničin otac Josip Rajević za rad u svom masliniku trebao radnike, bio je, prema vlastitoj izjavi, iznimno zadovoljan angažmanom berača iz – Pakistana. Zastupnica njihov izgled tada nije komentirala. Možda su za nju problematične zagrebačke ulice, a ne dalmatinski maslinici, podno čijih krošnji nije važno tko kako izgleda. Glavno je da dobro bere. Hrvatska je jedna od onih zemalja u svijetu koje kontinuirano imaju velik odljev radne snage u druge države te bi trebala biti iznadprosječno senzibilizirana i kada su u pitanju vlastiti radnici u inozemstvu i inozemni radnici ovdje. Takva situacija nedvojbeno dovodi i do političkih tumačenja te konkretnih javnih politika, pri čemu je posve jasno da će gospodarska politika Hrvatske sljedećih godina itekako trebati radnu snagu u nizu deficitarnih zanimanja. Ovako velik priljev stranih radnika, kakav zemlja dosad nije imala, nužno zahtijeva promišljene, odgovorne i inkluzivne politike jer njihov angažman mora biti u obostranu korist. Koliko je samo hrvatskih radnika bilo strancima u europskim i izvaneuropskim zemljama, stoga bi netko poput Baričević uistinu trebao imati sluha za položaj stranih radnika. Kako se u Hrvatskoj štošta događa stihijski, neplanirano i podložno zloporabama svih vrsta, pitanje je samo trenutka u kojem će se odnos prema stranim radnicima zaoštriti ne samo iz usta poneke političarke ili političara. Problem će biti preseli li se ksenofobija izvan političke arene, od karnevala na kojima se spaljuju lutke stranih radnika do nasilnika koji ih napadaju na radnim mjestima.

I tu politika, odnosno država sa svim svojim institucijama, mora djelovati i preventivno i sankcionirajuće. Preventivno u smislu što uspješnijeg boravka stranih radnika u zemlji, od njihova pravno zaštićenog statusa do integrativnih mehanizama u društvo, čiji su članovi makar određeno vrijeme. Sankcije moraju pak biti učinkovite, neovisno o tome tko će potencijalno djelovati protuzakonito. Sa stotinama tisuća stranaca u zemlji ne pokreće se samo gospodarstvo, nego se i otvara siva zona u kojoj će se manipulacije zakonom i njegovo kršenje teško moći izbjeći. I tu djeluje pravna država, u kojoj su, prema ustavnom okviru, svi ljudi jednaki i koja nikoga ne diskriminira jer je 'škuri, crni, mali'. Kako cijelu Europsku uniju u lipnju čekaju izbori za Europski parlament, pitanje imigracije bit će jedno od vodećih u kampanji. Niz ispitivanja javnog mnijenja u državama članicama potvrđuje da će značajno porasti podrška strankama i političarima koji svoj rezultat temelje na oštroj antiimigracijskoj politici. Hrvatska je u ovoj temi početnica jer je većina europskih država već desetljećima privremeni ili trajni dom mnogobrojnim useljenicima, i iz Europe i s drugih kontinenata.

Potpirivanje mržnje

Kako je permanentna kriza različitih uzroka posljednja dva desetljeća uvelike utjecala na standard građana Europske unije, a istodobno raste nezadovoljstvo dijela useljenika i njihovih potomaka zbog vlastitog položaja, pitanje imigracije ostaje do daljnjeg jedno od ključnih za održavanje europskog koncepta države blagostanja. Pritom je najveća opasnost od sudara dvaju tipova frustracija, i to svih onih koji u pojedinim sredinama diljem Europe prolaze najlošije živeći od vlastitih ruku i mogućnosti na nesigurnom tržištu rada. Idealno je to za političke subverzije i potpirivanje mržnje, posebice u okolnostima jednog rata na istoku kontinenta i drugog na njegovu dodiru. I u demokracijama koje imaju znatno dulji staž od Hrvatske malo je političara koji se s ovakvim tipom izazova mogu uspješno nositi, što se zorno vidi od osnivačica europske integracije Njemačke i Francuske nadalje. Hrvatska politika i tu kaska te ne bi začudilo da na temi imigracije, koja postaje srednjoročni proces za zemlju i društvo, više političara počne zamjećivati 'škure, crne, male'. Možda bi na njihovu mjestu bolji bili 'mali zeleni' iz kakva znanstvenofantastičnog romana ili filma, ali je u Hrvatskoj ionako sve na rubu znanstvene fantastike, uključujući političke škuribande.