Novi ministar gospodarstva i održivog razvoja Damir Habijan kontinuirano povezuje naoko nepovezive političare. I to oba koja su se u poslijeblagdanskom tjednu našla ispred kamera, jednog trenutačno u inozemstvu, drugog kod kuće. Člana Europskog parlamenta Ladislava Ilčića i predsjednika Republike Zorana Milanovića. Ilčić je član Hrvatskih suverenista te Europskih konzervativaca i reformista koji je prije aktualne dužnosti bio zastupnikom u 8. sazivu Hrvatskog sabora (2015.-2016.), a natjecao se i 2017. na gradonačelničkim izborima u Varaždinu. Iako je 2015. u saborske klupe ušao na HDZ-ovoj koalicijskoj listi, a njegova je tadašnja stranka Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku učinila to i na parlamentarnim izborima 2016., na lokalnim se izborima 2017. suprotstavio HDZ-ovu kandidatu Habijanu. Razlog? HDZ se, prema Ilčiću, pozivao na demokršćanstvo, a u Varaždinu je tada imao kandidata koji živi na potpuno suprotan način. Hrastov političar nikada nije pojasnio o čemu je riječ. Sve je ostalo nedorečeno jer se bivši predsjednik Hrasta nije odvažio reći na što misli.

Na spomenutim izborima za varaždinskog gradonačelnika Habijan je ispred HDZ-a osvojio nešto malo manje od 15 posto glasova i zauzeo treće mjesto, preuzevši kasnije Gradsko vijeće. Ilčić je bio šesti od ukupno sedam kandidata, osvojivši manje od tri posto glasova. To ga nije obeshrabrilo u političkoj karijeri te se 2019. natjecao na europskim izborima na listi četiri stranke koju je predvodila Ruža Tomašić. I dok je sada umirovljena političarka osvojila gotovo sedamdeset tisuća preferencijskih glasova te kao prvoplasirana među svim kandidatkinjama i kandidatima obnovila svoj mandat u Europskom parlamentu, Ilčić je osvojio 1770 glasova, pri čemu su na listi više glasova od njega dobili Hrvoje Zekanović i Željko Sačić. No nakon odlaska Tomašić iz Europskog parlamenta zamijenio ju je upravo Ilčić, što jako puno govori o logici i pravednosti aktualnoga hrvatskog modela za europske izbore u kojem su preferencijski glasovi drugorazredni u odnosu na redoslijed na listi i dogovore. Ilčić se prošlog tjedna našao na prosvjedu od jeseni oporbene poljske stranke Pravo i pravednost, također članice skupine Europskih konzervativaca i reformista. U neposrednoj blizini čelnika stranke Jarosława Kaczyńskog, hrvatski je europarlamentarac u Poljskoj izrazio zabrinutost zbog ugrožavanja vladavine prava i slobode medija zbog aktualnih odluka novog premijera Donalda Tuska. O vladavini prava i medijskim slobodama u Poljskoj u vrijeme osmogodišnje vlasti stranke Pravo i pravednost Ilčić ima samo pohvale.

Ima li predsjednik pravo na privatnost?

S obzirom na to da sve više lijepih riječi, osim za Milorada Dodika i Viktora Orbána, predsjednik Zoran Milanović ima i za ostale, političkim djelovanjem slične političare, bilo bi dobro znati slaže li se hrvatski šef države s Ilčićem glede recentnih zbivanja u Poljskoj i Europi, jer mu se, kao i Ilčiću svojedobno, na meti našao ministar Habijan. U odnosu na svojedobno zagonetnog Hrastova, a sada zastupnika Hrvatskih suverenista, Milanović nije ostavio ništa visjeti u zraku kada je, ničim izazvan te izvan bilo kakvog konteksta, sa smiješkom obznanio što je po njemu novi ministar gospodarstva i održivog razvoja. Naoko braneći, a zapravo relativizirajući njegov privatni život, predsjednik Republike narušio je ne samo ministrovo, nego bilo čije pravo na privatnost te zašao u novu sferu svoga verbalnog i političkog miljea. Što je sljedeće? I kako bi on reagirao krene li netko, danas-sutra, baviti se njegovim privatnim životom i okolinom? Veselo?

Milanović je u ranijoj fazi svoje, blago rečeno, eklektične političke karijere kao političar zatražio da se u njegovu obitelj ne dira. I bio u pravu. Je li i Habijan član nečije obitelji i imaju li i on i njegova obitelj pravo na privatnost? Predsjednik očito smatra da o bilo komu može reći bilo što, najčešće tako da našteti političkim suparnicima, konkretno premijeru i svima koje on smatra ljudima Andreja Plenkovića. Pritom ovaj tip obračuna nema baš nikakve veze s političkim idejama, odnosno ideologijom, nego se isključivo radi o privatnim obračunima, vrlo često s osobnim i javno nebitnim temama. Kada pak šef države otvori neku javno relevantnu temu, i to na argumentiran način, poput borbe protiv korupcije i rada pravosuđa, sve se veoma brzo svede na javnom diskursu neprimjeren pristup. Milanović pritom nije ni prvi ni jedini u hrvatskoj politici, ali je prvi na položaju predsjednika Republike. U odnosu na svoje prethodnike, on je predsjedničku dužnost sveo na konfliktne monologe, uglavnom namijenjene domaćoj javnosti, jer ga se nikad nije čulo da je bilo što hrabro rekao nekomu u lice, a kako izgleda kada zaprijeti nekomu u inozemstvu, vidjelo se po ishodu njegove inicijative blokade ulaska Finske i Švedske u NATO zbog načina izbora hrvatskih predstavnika u BiH.

S obzirom na to da prema Ustavu predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, nakon pune četiri godine Milanovićeva obnašanja ove dužnosti više nema nikakve dvojbe na koji on to način čini ili ne čini. A jesu li takvim načinom i – stilom birači zadovoljni ili ne, doznat će se za manje od godinu dana, odluči li se aktualni predsjednik natjecati na izborima. I dok su njegove privatne orijentacije i preferencije, baš kao i svakoga drugog građanina, dio slobode i poštivanja prava čovjeka kao najviših vrednota hrvatskog ustavnog poretka, pravo je pitanje znaju li hrvatski građani i birači na sljedećim parlamentarnim izborima kakva je uopće istinska politička orijentacija aktualnog predsjednika Republike? Bivši predsjednik jedne socijaldemokratske stranke danas bi slobodno mogao ući u isti zastupnički klub s Ilčićem, pri čemu je potonji u javnoj komunikaciji uvelike pristojniji.

Dosljedno? Kako za koga…

Iako je u SDP ušao kada je stranka Ivice Račana već bila na pragu sastavljanja nove vlasti s HSLS-om i ostalim oporbenim strankama 2000., Milanovića se na početku političke karijere doživljavalo kao perspektivnog socijaldemokrata sa svim vrijednostima koje podrazumijeva ideologija socijaldemokracije. On se pritom znao odrediti i kao liberal, a sve do pobjede na predsjedničkim izborima 2020. i prvih nekoliko mjeseci mandata i održavao je takvu percepciju o sebi. Onda je, međutim, Plenkovićevu inačicu HDZ-a i samog Plenkovića, koji se također uvelike promijenio u odnosu na vlastitu pomirljivu izvedbu iz 2016., počeo napadati s desnih političkih pozicija, s kojih je čak relativizirao ratne zločine i genocid, sve više širio različite fobije te uspio dobiti i poneku lijepu riječ iz Rusije, zemlje koja je vojno nasrnula na Ukrajinu. Nekoć zagovornik Europske unije i NATO-a, Milanović je danas prigodni suverenist i jedan od vodećih, doduše neutjecajnih, euroskeptičnih političara na čelu jedne europske države. Stječe se dojam da je recentnu političku orijentaciju 'orijentirao' nasuprot onomu za što se zalaže Plenković. Da nema Plenkovića, ovakav bi Milanović bio idealan predsjednik HDZ-a te neće začuditi bude li nemali dio HDZ-ovih članova i simpatizera na predsjedničkim izborima glasovao baš za nekadašnjeg predsjednika SDP-a. Uostalom, Milanović je na čelu SDP-a bio isključivo radi vlastitih ambicija, ne iz ideoloških razloga, pri čemu se na kraju (raz)otkrilo da je stranci koju je vodio gotovo deset godina ostao dužan platiti – članarinu. Dio SDP-a i dalje iskreno misli da je Milanović njegov autentični predstavnik. Nije.

Sve to govori o političkoj i javnoj orijentaciji Milanovića, a koji je u svojoj karijeri imao i sreće i krug ljudi koji su ga podržali da suparnička strana ne bi došla na svoje, od više unutarstranačkih izbora u SDP-u do posljednjih predsjedničkih izbora. S dijelom njih Milanović se, čim su se za to stvorile okolnosti, razišao, a sada mu osim birača ni ne treba konkretnija podrška. Nitko u hrvatskoj politici od 1990. nije napravio takav politički preskok slijeva nadesno, a da je pritom obnašao i premijersku i predsjedničku dužnost. Kako je Milanović u ispitivanjima javnog mnijenja od 2020. do danas redovito najpopularniji političar u zemlji, znatan dio hrvatskoga biračkog tijela puno više cijeni otvorenost u prokazivanju onoga što smatra problematičnim nego što zamjera nedosljednost u nečijoj političkoj i inoj orijentaciji. Kada k tome ta otvorenost zabavlja, ciljajući suparničku političku stranu, optimalno se spajaju politika i estrada. Prava je šteta to što Hrvatski suverenisti umjesto nekoga poput Ilčića nemaju nekoga poput Milanovića. Umjesto borbe za prelazak izbornog praga, borili bi se za drugi predsjednički mandat. Dosljedno.