I dok je Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dijelom Schengena, prostora bez unutarnjih graničnih kontrola dvadeset i sedam država, pridruživši se zajednici zemalja koje su tijekom desetljeća uklonile međusobne prepreke, izgradile nužno povjerenje te ojačale nacionalnu sigurnost, hrvatska vlast i dalje nije spremna ukloniti prepreke prema vlastitim građanima. Četvrtu godinu zaredom Trg svetog Marka u Zagrebu izgleda kao američko-meksička ili izraelsko-palestinska granica. No bez ilegalnih imigranata ili militanata. Još samo nedostaju promatračnice i carinska kontrola. Središnji trg zagrebačkoga Gornjeg grada sjedište je najviših institucija Republike Hrvatske: Hrvatskog sabora, Vlade i Ustavnog suda. Otkako je u listopadu 2020. izvršen napad radikaliziranog pojedinca na policajca na Markovu trgu, jedan od najljepših prostora u hrvatskoj prijestolnici u potpunosti je ograđen, bez mogućnosti prilaza građana i turista. Potonji ni na dočeku 2024. godine nisu mogli prići crkvi sv. Marka, a da se o približavanju Banskim dvorima ni ne govori. Hrvatski premijer Andrej Plenković tako gotovo cijeli svoj drugi mandat provodi doslovce iza ograde, ne želeći popustiti objašnjenjima da je takvo što nepotrebno.

Hoće li Plenković i završetak 2024. dočekati u Banskim dvorima ili će na Trgu svetog Marka postojeće ograde pasti i stvarno i figurativno? Ni u jeku najteže faze Domovinskog rata 1991. Markov trg nije djelovao kao ratna zona, ali iz nekog razloga u mirnodopskoj 2024. - djeluje. Ima nešto metaforično u takvom ograđivanju aktualne vlasti od građana jer se ponekad čini da vlast živi u svom svijetu, a ostatak zemlje u drugom. I, eto, ponovno teze o dvije Hrvatske, jedne ograđene od druge. Pobijedi li HDZ i na parlamentarnim izborima u 2024., možda i ograda nestane s obzirom na to da će vlast i birači razmijeniti svoje povjerenje.

U Hrvatskoj uzbudljivo i nepredvidljivo

Ipak, superizborna godina u Hrvatskoj, u kojoj hrvatski birači odlučuju o novom sastavu Hrvatskog sabora, hrvatskim članovima Europskog parlamenta te o šefu države, može biti itekako uzbudljiva i nepredvidljiva. Kako je Hrvatska članica Europske unije od 1. srpnja 2013., ovo je prvi put da će se unutar samo nekoliko mjeseci održati ovakva kombinacija izbora. I dok je poznato to da će se europski izbori u Hrvatskoj održati 9. lipnja 2024., a prvi krug predsjedničkih izbora krajem prosinca 2024., parlamentarni izbori, kako kaže predsjednik Vlade, održat će se – 2024. Mandat aktualnog saziva Sabora istječe 21. srpnja te se izbori moraju održati najkasnije šezdeset dana nakon isteka mandata ili raspuštanja parlamenta. Hoće li se i kada Sabor raspustiti, o tome odlučuje parlamentarna većina, ali odluku u biti donosi jedino premijer. HDZ i nekolicina koalicijskih partnera tu će odluku samo provesti.

Sudeći prema aktualnim istraživanjima javnog mnijenja, HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića uživa najveće povjerenje birača, između četvrtine i trećine ispitanika. Približi li se stranka svom rezultatu s parlamentarnih izbora 2020. (37,26 posto), a oporba ostane razjedinjena, pri čemu nijedna stranka ili koalicija ne osvoji više od 20 posto glasova, Plenković može računati na treći uzastopni premijerski mandat. Ipak, pretjerana samouvjerenost vladajuće stranke i podcjenjivanje - ne toliko oporbenih stranaka, koje stalno rade na vlastitu štetu, koliko birača, koje stalni i nekritički hvalospjevi vlasti mogu motivirati na negativno glasovanje - mogu zakomplicirati i rezultate izbora i poslijeizborne dogovore. Otkako se od 2000. parlamentarni izbori provode po sadašnjem modelu, tj. prema načelu razmjernosti u deset velikih izbornih jedinica, uz dvije posebne, HDZ je pobjeđivao uvijek kada je osigurao više od šezdeset mandata: 2003., 2007. i 2020. njih šezdeset i šest, a 2016. šezdeset i jedan. Kada je 2015. osvojio pedeset i devet mandata, HDZ-ova koalicija s Mostom potrajala je nekoliko mjeseci, i to uz nestranačkog predsjednika Vlade. Što će biti 2024.?

Izgubit će poraze li sami sebe

Odgovor na to pitanje ovisi i o hrvatskoj oporbi. Ni na jednim izborima za Hrvatski sabor od 2000. do 2020. glavni HDZ-ov suparnik SDP nikad nije osvojio, što samostalno, što u koaliciji, manje od 20 posto glasova birača. Otkako je stranku preuzeo Peđa Grbin, SDP je daleko od te podrške te je jasno da HDZ u aktualnom izbornom ciklusu nije toliko jak koliko je Grbinov SDP slab. Sve je slabiji i Možemo! te se sada u anketama spušta prema istoj podršci kao na izborima 2020., baš kao i Most, dok je Domovinski pokret za nekoliko postotaka slabiji nego kada ga je vodio osnivač Miroslav Škoro. Neka će od navedenih oporbenih stranaka na izborima zasigurno doživjeti neuspjeh, osobito ako je birači, kao u slučaju Možemo!, budu ocjenjivali i preko (ne)uspjeha na lokalnoj razini. I dok su krajem 1990-ih uz zajednički izborni cilj mogli surađivati Ivica Račan, kao zadnji predsjednik režimskog Saveza komunista, i Dražen Budiša, koji je utamničen u komunističkom režimu, danas je – daleko od autokracije i rata – nemoguće ostvariti izbornu suradnju u kojoj bi sudjelovali, primjerice, Grbin, Sandra Benčić, Božo Petrov, Ivica Puljak, Davorko Vidović i Radimir Čačić. Na taj način HDZ može izgubiti izbore samo porazi li sam sebe.

Baš kao i Zoran Milanović u eventualnoj novoj utrci za mjesto predsjednika Republike. Bivši predsjednik SDP-a i SDP-om predvođene Vlade na izborima 2020. pobijedio je kao predsjednički kandidat ljevice i tako se ponašao sve dok se nije doznalo da je usred pandemije obilazio notorni klub kasnije uhićenoga bivšeg čelnog čovjeka JANAF-a Dragana Kovačevića. U međuvremenu je Milanović postao ikonom balkanske desnice u Hrvatskoj, a ona uvijek ima pokoju riječ razumijevanja za političare poput Vladimira Putina, Viktora Orbána i Milorada Dodika, no oni pak rijetko kada imaju sluha za prave interese Hrvatske i Hrvata. Milanović svoju političku poziciju gradi na verbalnom raketiranju Plenkovića, Vlade i HDZ-a, pri čemu je vrlo selektivan kada su posrijedi akteri korupcije. Dovoljno se sjetiti kako je branio odgovornog za devastaciju uvale Vruje. Novi Milanovićev uspjeh na izborima ovisit će i o nastavku HDZ-ove vladavine te će birači nastojati održati protutežu u izvršnoj vlasti premda ovakva personalna podjela premijerske i predsjedničke dužnosti u Hrvatskoj nikad nije bila disfunkcionalnija, degradiravši se na razinu osobnih prepucavanja.

Hiperizborna godina u svijetu

Kakav će tek ton poprimiti američki predsjednički izbori sučele li se ponovno Joe Biden i Donald Trump? U 2024., osim Amerikanaca koji biraju šefa Bijele kuće te glavninu Kongresa, na izbore izlaze birači i u Indiji, Indoneziji te u Pakistanu, odnosno u četiri od pet najmnogoljudnijih država na svijetu s obzirom na to da je NR Kina jednostranački komunistički režim. U lipnju će se birati i novi saziv Europskog parlamenta, a tijekom godine vrlo vjerojatno i novi saziv britanskog parlamenta te bi nakon četrnaest godina mogao dobiti laburističku većinu. Zbog toga je 2024. u svijetu ne superizborna, nego – hiperizborna.

I dok su ruski predsjednički izbori u ožujku tek privid demokracije, a Putin najmoćniji izborni autokrat na svijetu, rezultat američkih izbora uvelike će trasirati smjer svjetske politike do kraja desetljeća. Hoće li Trump u slučaju pobjede uistinu biti diktatorom samo prvi dan, kako je najavio, i što bi to značilo za američku i svjetsku politiku, morat će odlučiti američki birači birajući između nastavka razočaravajućeg Bidenova mandata te povratka još žešćeg i osvetoljubivijeg Trumpa. Dakako, moguća su i iznenađenja kada je riječ o sudionicima izbora i iz Demokratske i iz Republikanske stranke, čemu se nada sve više Amerikanaca. Vrati li se Trump ili trampizam, najviše će to osjetiti Europa, stiješnjena između dva nesklona joj lidera u Washingtonu i Moskvi te sa sve većim brojem vlastitih političara i stranaka koji bi prije balkanizirali Uniju nego što bi europeizirali Balkan. Rezultat ne samo hrvatskih, nego i europskih izbora mogao bi odrediti političku karijeru premijera Plenkovića, kojemu samo uspjeh na obama izborima jamči razmišljanje o odlasku na položaj u Europskoj uniji. Predsjednik Milanović nema takvih briga jer mu je ideološki puno bliža Banja Luka nego Bruxelles. Uostalom, i on i Plenković mogu si priuštiti svađe na pristojnoj udaljenosti, tradicionalno udaljeni od bilo kakvog bojišta, jer niti se sastaju niti im se bilo tko može približiti. U tu će svrhu uvijek poslužiti ograde.