Tko kaže da nekadašnji prvi čovjek koncerna Agrokor i privremeni bjegunac od hrvatskog pravosuđa Ivica Todorić, osim svojedobnog smisla za trgovinu, nema smisla i za politiku? I dok se glavnina hrvatskih oporbenih stranaka s lijevog, ali i desnog spektra domaće politike nikako ne uspijeva dogovoriti o zajedničkom izlasku na predstojeće parlamentarne izbore i kakvoj-takvoj prigodi da se brojem glasova suprotstave vladajućem HDZ-u, nekadašnji je vodeći gospodarstvenik u zemlji upravo osnovao novu političku stranku. Dakako, svoju i znakovitog naziva Zajedno Hrvatska. Postojeća oporba uporno zagovara izborni nastup koji je najlakše opisati 'odvojeno', a Todorić, eto, u startu poručuje 'zajedno'. Kako ističe novopečeni političar, u srcu programa nove političke stranke 'leži neumoljiva posvećenost povećanju životnog standarda svakog građanina Republike Hrvatske'. To, naravno, podrazumijeva povećanje plaća i mirovina, a što se tiče standarda, moguće je pretpostaviti da bi u slučaju Todorićeva upravljanja Hrvatskom mnogobrojni građani dosegnuli standard kakav imaju on i njegova obitelj. Takvim će obećanjem stranka privući barem nekoga.

Je li Todorić hrvatska inačica Donalda Trumpa, doznat će se nakon što se zbroje rezultati ovogodišnjih parlamentarnih izbora na koje izlazi i Zajedno Hrvatska. Kada bi se pak izbori za Hrvatski sabor mogli održati, zasad točno zna samo Ustav Republike Hrvatske. Prema članku 74. Ustava, izbori za zastupnike u Hrvatskom saboru održavaju se najkasnije 60 dana nakon isteka mandata ili raspuštanja Hrvatskog sabora. Mandat aktualnog saziva Sabora započeo je 22. srpnja 2020. te se redoviti izbori moraju održati do 19. rujna ove godine. Također, prema članku 78. Ustava, Hrvatski sabor može se raspustiti radi raspisivanja prijevremenih izbora, odluči li tako većina svih zastupnika. O tome će zapravo odlučiti samo jedan čovjek, i to ne zastupnik, nego predsjednik Vlade i vladajućeg HDZ-a Andrej Plenković. Uostalom, to je i potvrdio izjavivši da će izbori 'biti kada će biti'. Treba mu vjerovati, jer ni premijer pouzdano ne zna koji bi mu trenutak za moguće raspuštanje Sabora bio najkorisniji te koji izborni dan: u svibnju, srpnju ili ipak rujnu. Unatoč gotovo potpunom nadzoru političke i društvene sfere, izdašnom financiranju što inflacijom prikupljenog novca, što sredstvima pristiglima iz Europske unije te glavnini oporbenih stranaka koje ne znaju artikulirati ni vlastite interese, a kamoli one većinskoga biračkog tijela, čelni čovjek Vlade i najjače političke stranke teško može ponoviti rezultat iz 2020.

U srpnju 2020., kada je HDZ postotno ostvario najbolji rezultat na parlamentarnim izborima od 2000. nadalje, ključna je okolnost bila upravljanje zemljom u uvjetima borbe protiv koronavirusne bolesti. Pandemija je završila, ali Hrvatsku i dalje sputava epidemija korupcije, zloporabe javnog novca te nestručnosti na gotovo svim razinama vlasti. Novoizabrani glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, koji niti ne krije to da mu je HDZ presudno pomogao u karijeri te koji je vrlo skeptičan prema Uredu europskog javnog tužitelja u Hrvatskoj, spojio je jedanaest oporbenih stranaka, što na prosvjednom skupu, što u saborskoj raspravi o prijevremenim izborima. Tako je kao vanjski šok dinamizirao proces harmonizacije političkog djelovanja onih političkih stranaka i političara koji teže izbornoj smjeni HDZ-a s pozicija ljevice i lijevog centra.

Skup ograničenog trajanja i poruka

Ova 'antihadezeovska' i 'antiturudićevska' koalicija pokazala je da ad hoc može organizirati uspio prosvjedni skup ograničenog trajanja i poruka, ali je već nakon nekoliko sati pokazala i da nema programske, kadrovske i organizacijske kapacitete za bilo što trajnije i uspješnije. Ukratko, Možemo! i dalje ne želi u predizbornu koaliciju s SDP-om, SDP i dalje ne želi svoje bivše stranačke kolege iz Socijaldemokrata pokraj sebe, a nitko se od njih samostalno ni u četvrtoj godini saborskog mandata u svim ispitivanjima javnog mnijenja ne uspijeva ni približiti HDZ-u unatoč baš svim aferama te korištenju vlasti za stranačke i pojedinačne interese. Tomu se posljednjih mjeseci pridodaje meka, puzajuća orbanizacija i vučićizacija upravljanja zemljom, u kojoj politička oporba i neovisni mediji postaju protudržavni akteri, a državotvorna isključivo vlast. Je li Hrvatskoj privlačniji model poluautokratske države lažnog blagostanja kao u Mađarskoj i Srbiji ili demokratske države čiji se životni standard temelji na vrijednostima koje promiče Europska unija - bit će dvojba i na izborima.

HDZ spremno dočekuje te izbore unatoč svim nedoumicama oko pravog trenutka njihova održavanja, s jasnim porukama, ponašanjem i vodstvom. Kakav je HDZ bio 1990., 2003. i 2016., dakle svaki put kada je preuzimao vlast, takav je i danas. Usprkos svom imidžu najeuropskijeg HDZ-ova predsjednika dosad, Plenković u prvom redu želi dominirati unutarnjom politikom kao 'vrapcem u ruci', a tek naknadno računati na neki od položaja u Europskoj uniji kao na 'goluba na grani'. Osobito sada, kada je sve izvjesnije da će vodeća mjesta u Uniji nakon europskih izbora u lipnju popunjavati dosadašnja imena ili ona s puno jačom (geo)političkom pozadinom. Kakav bi mogao biti treći uzastopni premijerski Plenkovićev mandat i do kakvih bi sve zadovoljština, ali i frustracija takvo što moglo dovesti, pitanje je koje će obilježiti skore izbore.

Zato su lijeve i centrističke oporbene stranke i započele svoju neformalnu predizbornu kampanju usmjeravajući se na AP-a. Međutim to neće biti dovoljno ni u političkom ni u organizacijskom smislu. Kao što postoji čvrsto biračko tijelo HDZ-a, koje je i u trenucima gubitka vlasti 2000. i 2011. ostajalo na gotovo četvrtini podrške izašlih na birališta, tako postoji i velik broj birača koje na izborima motivira ponajviše mogući HDZ-ov silazak s vlasti. No njihov politički predstavnik na nacionalnoj razini nikada nije bila samo jedna stranka. Na izborima 2000. moralo se udružiti čak šest ideološki raznolikih stranaka da bi preuzele vlast od HDZ-a, a na izborima 2011. njih četiri, uz najmanje još jednu do dvije u pričuvi. Kako što je HDZ otpočetka bio proturežimski ideološki složenac usmjeren na preuzimanje i održavanje vlasti, uključujući autokratske tendencije, tako je i hrvatska oporba, koja je mogla i uspijevala smijeniti HDZ, bila predizborni kompromis različitih stranaka i pojedinaca koji je birače makar jednokratno uvjerio u zajedništvo te u sinkroniziran nastup usmjeren na pobjedu.

Zapuštenost u strankama

Upravo te dvije komponentne kronično nedostaju strankama okupljenima na zagrebačkom Trgu svetog Marka u subotu 17. veljače. I dok također kronično neuvjerljivi predsjednik SDP-a Peđa Grbin, kojega samo trećina birača SDP-a želi za novog premijera, tvrdi da potrebe zemlje mora staviti ispred svog ega u ponovnom pokušaju pridobivanja platforme Možemo! za zajednički izborni nastup, zašto Grbin sa svojim egom to ne učini i kada su posrijedi Socijaldemokrati? Birače koji bi glasovali za eventualno udruženu oporbu ne zanima ni Grbinov ego ni upitna matematika platforme Možemo!, prema kojoj SDP i Možemo! dobivaju više na odvojenim listama nego na zajedničkoj. Izbori su počesto jednoproblemsko izjašnjavanje, za ili protiv određene politike ili političara. Predstojeći izbori za Hrvatski sabor vrlo vjerojatno idu u tom pravcu, pri čemu birači HDZ-a nedvojbeno imaju za koga glasovati, a birači kojima su se obraćale stranke s Trga svetog Marka ispred sebe i dalje imaju razjedinjenu oporbu koja nije sposobna artikulirati ni vlastite interese maksimiziranja glasova, a kamoli će uvjeriti birače da će nakon eventualne pobjede na izborima, i to s odvojenim nastupima, moći uspješno zajednički obnašati vlast. Posebice kada Možemo! na izbore ide s iskustvom upravljanja Zagrebom, u kojem se smeće doslovce obrušava, a kakvoća dobrog dijela javnih usluga nazaduje. Pritom Možemo! više uopće nije nova stranka, nego, baš kao i SDP, već viđena stranka s koordinatorima koji su istog naraštaja kao i SDP-ov predsjednik, s nizom razočaranih birača koje na izbore može pokrenuti samo novi momentum, tj. skup vrijednosti poput suradnje, zajedništva i odgovornosti.

Ipak, za eventualni četvrti uzastopni poraz SDP-a na parlamentarnim izborima te za pretvaranje Možemo! u nove laburiste, ORaH i Živi zid, stranke koje su odreda bljesnule, pa ugasnule, neće biti odgovorne samo pogrešne (pred)izborne procjene Grbina, Sandre Benčić i Tomislava Tomaševića, nego i krutost te zapuštenost rada u njihovim strankama koje ni združeno ni odvojeno ne mogu privući presudan broj birača. A da im se možda pridruži Todorić sa svojom strankom? Ako ništa drugo, možda nakon izbora krenu u maloprodaju. Zajedno.