Kako bi se spriječio nesporazum da instituciju predsjednika Sabora svodim na pukog glasnogovornika većine, valja naglasiti kako opisana ustavna poveznica ne zahtijeva od predsjednika Sabora da slijepo sluša i prati saborsku većinu pa i onu apsolutnu. Predsjednik Sabora, baš kao i ostala tijela državne vlasti i njihovi predstavnici, svoju vjernost prije svega duguju Ustavu Republike i u njemu upisanim vrednotama.

Na primjer, kada bi apsolutna većina od njega tražila da na dnevni red uvrsti glasanje kojim bi svjesno ciljala povrijediti neko temeljno pravo građana i građanki zajamčeno Ustavom, predsjednik Sabora imao bi puno širi manevarski prostor u pogledu načina na koji će upravljati održavanjem rasprave i glasovanjem.

Rasprava i glasanje bi se i tada u konačnici morali održati, budući da to zahtijeva većina, ali bi obveza vjernosti Ustavu dopuštala predsjedniku Sabora da raspravom upravlja kako bi dopustio i ostalim demokratskim akterima - poput Ustavnog suda ili sudionicima stručne, odnosno građanske javne rasprave - da utječu na spornu politiku apsolutne većine. Ta uvjetna nezavisnost predsjednika Sabora od apsolutne većine, odnosno obveza prvenstvene vjernosti Ustavu očituje se i u tekstu Ustava (npr., čl. 79., st. 3.). No, u konkretnom kontekstu to nije slučaj. 

U konkretnom kontekstu, apsolutna većina od predsjednika Sabora traži da zakaže raspravu i glasanje o vraćanju demokratskog mandata građanima i građankama, odnosno na samo ishodište suverene vlasti Republike. Takva namjera ni na koji način ne vrijeđa, niti može vrijeđati bilo koju vrednotu na kojoj počiva Ustav Republike. Ignoriranje volje apsolutne većine u ovom slučaju dovelo bi predsjednika Sabora u izravan sukob s temeljnom vrednotom demokratskog višestranačkog sustava zajamčenom čl. 3. Ustava. Bez obzira na to što Pravilnik Hrvatskog sabora ne definira precizno u dan i sat rok u kojem bi predsjednik Sabora trebao određeni prijedlog staviti na raspravu i glasanje, on je uvijek obvezan držati se standarda razumnog roka.

Činjenica da predsjednik Sabora ima određenu diskreciju omogućava mu da dirigira tempo saborske rasprave, ali u ustavnim demokracijama diskrecija nikad ne uključuje i arbitrarno postupanje.

U konkretnom kontekstu, diskrecijsko pravo tumačenja standarda razumnog roka koje predsjedniku Sabora pripada po ustavnoj poziciji neodvojivo je od opisanog načela njegova demokratskog legitimiteta. Kada zaprimi jasan dokaz da apsolutna većina zahtijeva raspravu i glasanje o raspuštanju Sabora, on ima obvezu to staviti na vrh prioriteta i zakazati raspravu u najkraćem mogućem roku. 

Štoviše, u konkretnim okolnostima izglasavanja nepovjerenja predsjedniku Vlade, a time, po čl. 116., st. 7. Ustava, i cijeloj Vladi, predsjednik Sabora dužan je obavijestiti predsjednika/predsjednicu Republike Hrvatske ako utvrdi da nije, odnosno da neće biti izglasano povjerenje novom mandataru.

Činjenica da je apsolutna većina svojim potpisom izrazila volju za glasanjem o raspuštanju Sabora, znači kako je izuzetno nevjerojatno, ako ne baš nemoguće, da će biti izglasano povjerenje bilo kojem mandataru. S obzirom na obvezu predsjednika/predsjednice RH, iz čl. 98. Ustava, da mandat odredi osobi koja 'uživa povjerenje većine svih zastupnika', predsjednik Sabora je, sukladno načelu međusobne suradnje iz čl. 4. Ustava, dužan predsjedniku/predsjednici RH dostaviti informaciju da je zaprimio dokaz kako postoji apsolutna većina koja traži glasanje o raspuštanju Sabora, ali isto tako i tu raspravu, odnosno glasovanje zakazati što je prije moguće kako bi volja apsolutne većine bila jasno i neupitno formalno izražena kroz formalni pravni čin glasovanja.

Formalni pravni akt ove vrste doprinosi pravnoj sigurnosti bez koje bi ostala tijela državne vlasti, kao što je predsjednik/predsjednica RH, bila u otežanoj poziciji pri ispunjavanju svojih ustavnih obveza. Činjenica da je predsjednica Republike apelirala da se rasprava i glasanje održe što je prije moguće, ide u prilog ovom tumačenju Ustava.

Iz navedenih argumenata proizlazi kako tvrdnja, koja se u posljednjih nekoliko dana može čuti u javnoj raspravi, a prema kojoj bi predsjednik Hrvatskog sabora imao pravnu podlogu odugovlačiti sa zakazivanjem rasprave i glasanja o raspuštanju Sabora, ustavnopravno ne stoji. Štoviše, kada bi on tako koristio svoju diskreciju upravljanja saborskom sjednicom, bio bi suočen s nizom rizika koji bi ga doveli u izuzetno nezahvalnu poziciju.

Prije svega, takvo postupanje omogućilo bi Ustavnom sudu da iskoristi svoju nadležnost iz čl. 104. Ustavnog zakona o ustavnom sudu i upozori predsjednika Sabora o dužnosti ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti u postupanju te mu naloži da se u svrhu izbjegavanja pravne nesigurnosti formalni čin glasanja ima održati u najkraćem mogućem roku.

Nadalje, predsjednik Sabora bi se mogao naći u još ozbiljnijoj situaciji jer svaki zastupnik i zastupnica imaju Ustavom zajamčeno osobno pravo podnijeti ostavku na svoj zastupnički mandat (čl. 75. Ustava; čl. 10. Poslovnika Hrvatskog sabora). 

Kada bi apsolutna većina zastupnika i zastupnica to i učinila, oni bi de facto raspustili Sabor jer bi svojim ostavkama onemogućili funkcioniranje Sabora.

To bi zasigurno bio događaj bez presedana, ali bi potvrdio upravo onu činjenicu koja je opisana na početku teksta -  demokratski legitimitet predsjednika Sabora neodvojiv je od volje većine u Saboru kojim upravlja. 

Predsjednik Sabora do sada je u nekoliko navrata jasno dao do znanja da je svjestan opisanih ustavnih načela i odgovornosti koje za njega iz njih proizlaze. Stoga treba vjerovati da će znati odgovoriti izazovima koje pred njega stavlja trenutak u kojem se, pred našim očima, stvara ustavna praksa bez presedana.