Tijekom dvadesetog stoljeća diljem svijeta mogli smo svjedočiti sličnim procesima. Mala skupina visokoideologiziranih profesionalnih revolucionara po planinama i gudurama organizira borbu protiv izvanjskoga neprijatelja, kao i njihovih domaćih saveznika. Pritom mobilizira mahom seosko stanovništvo obećanjem pravednijega društva kada se poraze strani dušmanin i stare izrabljivačke elite.

Nakon preuzimanja vlasti slijedi revolucionarna osveta i obračun s narodnim neprijateljima. Zaslužni borci zauzimaju ključna mjesta u javnim institucijama, a često preuzimaju i supruge nekadašnje elite. Dok se vlast ne konsolidira, spremni su na suradnju s dijelom starih elita te ih uključuju u prvu poslijeratnu vladu. Kasnije ih se takozvanom salami-taktikom s vremenom odstranjuje iz vlasti, sve dok ne ostanu samo 'provjereni kadrovi'. Novi režim potvrđuje se na strogo kontroliranim izborima uz jedinstvenu listu ili pak na plebiscitu. Nakon toga, kada se vlast učvrsti, može se početi s preobrazbom društva po vlastitom svjetonazorskom ukusu. Naposljetku, revoluciju valja čuvati institucijama koje će stavljati formalni ili neformalni veto na promjene, kao i indoktrinacijom novih naraštaja. Bio predznak boljševički, islamski ili neki treći, manje je važno, obrazac djelovanja je utaban te svakako ne vodi u pluralizam i demokraciju.

Uvjeti za neuspjeh demokratizacije

U okviru američkoga suočavanja s neuspjehom u Afganistanu, predsjednik Biden ustvrdio je da cilj afganistanske misije nikada niti nije bila demokracija, već nastavak hladnoratovske politike obuzdavanja širenja (containment), ovoga puta ne socijalizma, već nasilnog islamizma. Ovo je u suprotnosti s prijašnjom službenom Bushevom doktrinom demokratskog intervencionizma. Predsjednik Milanović je pak lakonski komentirao kako u Afganistanu i sličnim zemljama ionako ne možemo očekivati demokraciju.

Međutim politologija pokazuje da postoje različiti kontekstualni uvjeti koji mogu pomoći ili odmoći uspostavi i održavanju demokratskoga poretka. Izvanjska vojna intervencija nije odveć dobar prediktor uspjeha demokratizacije. Pa ipak, upravo je na taj način demokracija uspješno uspostavljena u Njemačkoj, Austriji, Italiji i Japanu nakon 1945.

Što najčešće proizvodi defekte u mladim, krhkim demokracijama, kao što je bio režim koji se 20 godina pokušavalo graditi u Afganistanu? Njemački politolog Wolfgang Merkel navodi niz čimbenika, od kojih ćemo spomenuti samo neke. Afganistan karakterizira put modernizacije u kojemu postoje velike razlike između sela i grada te koncentracija moći u rukama maloga broja ljudi, kao i nepovoljna ekonomska podloga ukorijenjena u lošoj infrastrukturi i opijumskom maku kao glavnome komercijalnom usjevu. Etnički, konfesionalno i plemenski fragmentirano društvo posjeduje nisku razinu socijalnoga kapitala, a slabo institucionalizirane stranke, sindikati i udruge otežavaju suradnju i povjerenje između ljudi iz različitih segmenata društva. Postoji slaba demokratska tradicija jer je od puča 1973. i svrgavanja kralja zemlja prolazila kroz niz diktatorskih režima te ratno stanje koje seže još u kasne sedamdesete. Pored toga, nove demokratske institucije, građene uz izvanjsku intervenciju, bile su prožete klijentelizmom i korupcijom, a zemlja nije bila uključena u regionalne asocijacije koje bi ju pozitivno poticale. Naposljetku, Afganistan je mahom okružen drugim nedemokratskim režimima, bez demokratskog uzora iz vlastitoga kulturnog podneblja.

Kakav režim?

Ne odveć brojne snage sada već bivše Islamske Republike Afganistan utaborile su se u dolini Pandžšir najavivši oružani otpor ako ne bude pregovora o budućoj vladi (nacionalnoga spasa). Osim donedavno službene zastave, viju zeleno-bijelo-crnu trobojku Sjevernoga saveza, pokreta otpora talibanima iz 1990-ih godina. Istovremeno, talibani šalju borce u ovaj dol pjesničkog imena ('Pet lavova'), u kojemu su svojedobno mudžahedini bili zadavali glavobolju Sovjetima te također pozivaju na pregovore. Treba podsjetiti na to da se sve do 7. rujna nalazimo u muharemu, prvom mjesecu islamske lunarne godine, u kojemu je strogo zabranjeno ratovanje, izim u samoobrani, što znači da bi eventualni izravan sukob mogao biti odgođen.

Usprkos ovome, možemo krenuti s pretpostavkom da talibani više-manje učinkovito kontroliraju gotovo cijeli teritorij zemlje te da kreću u revolucionarnu preobrazbu sukladno svojim idealima. Glasnogovornici ove skupine jasno su dali do znanja da novi režim neće biti demokracija te da će biti utemeljen u šerijatu. No ovo potonje nije ništa novo jer je dosadašnji ustav definirao islam kao državnu religiju te propisivao da mu niti jedan zakon ne smije biti suprotan. Premda kod Amerikanaca i dalje postoji snažna bojazan da bi Afganistan ponovno mogao biti utočište džihadističkom terorizmu, ima razloga vjerovati da će se talibani odlučiti za islamizam u jednoj zemlji nasuprot svjetske islamske revolucije. U tom kontekstu novome režimu važno je međunarodno priznanje. Talibani su spremni koristiti suvremenu tehnologiju, no ne i prihvatiti suvremene vrijednosti. Ne treba zaboraviti to da visokoideologizirani režimi uvijek imaju totalitarnu namjeru i potencijal, makar ih ne uspjeli ostvariti u praksi.

Ono što možemo očekivati jest ekstremni islamski režim s afganskim (posebice paštunskim) karakteristikama, no koji će biti otvoren za gospodarsku suradnju, posebice s onim državama koje su mu ideološki (Saudijska Arabija) ili kulturno bliske (Pakistan i Bangladeš) ili pak s onima koje ne mare za ljudska i manjinska prava (NR Kina), dokle god talibani jamče da neće podupirati Turkestansku islamsku stranku u Sinkjangu. Kina je kao članica Vijeća sigurnosti tu posebno važna jer može staviti veto na odluke koje bi išle nauštrb etabliranja novoga režima.

Pragmatična diktatura

Ako je suditi prema nacrtima političkoga sustava koji nikada nije do kraja zaživio zadnji put kada su bili na vlasti, talibani će ići prema institucionalnoj posebnosti i stvaranju dvojne izvršne vlasti – vlade odgovorne parlamentarnome vijeću (šuri) te vrhovnog vođe (analogno iranskome modelu), koji će objediniti formalnoga predsjednika države i duhovnoga vođu (amir al mumin, vođa vjernih). Vlada će možda biti etnički inkluzivna, no pitanje je koliko će biti konfesionalno uključiva, s obzirom na to da su Hazari, treća po veličini etnička skupina, većinski šijiti. Šerijatski ustav bit će vjerojatno plebiscitarno potvrđen ili će ga donijeti šura, a buduće eventualne izborne procese strogo će se moći kontrolirati vijećem koje će nadzirati pravovjernost stranaka i kandidata. To će biti glavna kočnica političkoga pluralizma.

Talibani su promijenili strategiju, no ne i ideologiju. Slijede slične obrasce kao i revolucionarni pokreti iz prošlosti te se može očekivati da će njihova vlast nalikovati diktaturama koje su proizašle iz njih, uz dakako mogućnost pragmatičnosti na vanjskopolitičkome planu i činjenicu da će Islamski Emirat Afganistan prije nalikovati saudijskome modelu s afganskim karakteristikama, negoli doista obnovi modela vladanja iz vremena prve četvorice kalifa (doba Rašiduna).