Želite li obići rodnu kuću Adolfa Hitlera, požurite, jer ju je austrijska vlada odlučila srušiti ili barem renovirati do neprepoznatljivosti.

Hitler se rodio 1889. u selu Ranshofen, na rubu gradića Braunau am Inn, odakle se obitelj nakon devet godina preselila u stotinjak kilometara udaljen Leonding. Rodnu kuću otkupila je 1938. njemačka vlada, ali je nakon rata vraćena vlasnicima, a pred njom je postavljena ploča koja opominje da se ne smije dozvoliti povratak fašizma. Zadnjih pedesetak godina zgrada je služila je kao centar za socijalnu skrb, no već je neko vrijeme zapuštena jer vlasnici nisu dozvolili nikakve preinake na njoj. Usput je bila i cilj hodočašća firerovih istomišljenika. To je vladi dozlogrdilo pa je prošli tjedan donijela poseban zakon kojom se vlasnici Hitlerove kuće, uz odštetu, izvlašćuju.

Nije to prvo brisanje Hitlerovih tragova u Austriji. Prije četiri godine uklonjena je u Leondingu nadgrobna ploča njegovih roditelja, Aloisa i Klare, a grob je dan u najam. To je učinila vlasnica groba, neimenovana 'starija gospođa', čija je prabaka prva supruga Aloisa Hitlera, Anna. O razlozima se zna samo očito: da joj je dosadilo sklanjati s groba cvijeće koje ostavljaju neonacisti. Zanimljivo, kuća u Leondingu u kojoj je živio budući kancelar ne zanima ni turiste ni simpatizere, a u njoj se, sasvim prikladno i nimalo slučajno, skladište ljesovi.

Nijemci su već odavno iznad Hitlerova groba u Berlinu napravili parkiralište, a iznad legendarnog bunkera novogradnje. Svoju su poratnu državu izgradili na totalnom odricanju od nacizma i sigurno im nisu potrebni nostalgičari da pale svijeće i odlažu bukete cvijeća, omotane vrpcom na kojoj je 'ss' u riječ 'unvergesslich', tj. 'nezaboravan', stilizirano u prepoznatljiv esesovski znak.

U međuvremenu, u Madridu…

Pa ako Hitler nema posljednje počivalište, njegov vršnjak Ante Pavelić ga ima. Srećom nije u Hrvatskoj, nego u Madridu kamo nije baš usput svratiti. Što ne znači da se grob ne obilazi. Moj mi je znanac ispričao svoje iskustvo s pohoda groblju San Isidro. Budući da je groblje poveliko, pitali su portira za Poglavnikov grob, ali oni nisu znali španjolski, a on nije znao engleski. Razgovor je začula domarka, koja je preko ramena dobacila na kastiljanskom: 'Pavelića traže!' I dalje nije bilo problema.

A kako izgleda ondje, može se shvatiti iz dnevnika vođe Bad Blue Boysa Macka koji je svojedobno Tomislav Židak objavio u ulomcima u Jutarnjem listu: 'Godinama sam bio etiketiran kao jugonostalgičar i SDP-ovac i zato sam s oko dvjesto navijača otišao na grob Ante Pavelića, zapalili smo svijeće, vidjeli tamo i Spajićev vijenac, otpjevali hrvatsku himnu i otišli prema stadionu'. Tamo se prije dvadesetak godina slikao i Davor Šuker s dva lica s potjernica – Zoranom Petrovićem Ivicom i Miljenkom Žajom Krojfom, što mu nije nimalo naškodilo. Pohod Pavelićevu grobu bio je, međutim, puno neugodniji za novog ministra zdravstva Milana Kujundžića. Feral je, naime, 2003. donio vijest da je dr. Kujundžić, u pauzi Svjetskog kongresa gastroenterologa u Madridu, stigao skoknuti i do groblja San Isidro. On se potom izmotavao da to nije bilo iz filoustaških razloga, zbog čega mu se u zadnjoj predsjedničkoj kampanji narugao Anto Đapić: 'Kad ja odem na Pavelićev grob, neću otići iz znatiželje, već iz jasne namjere', odbrusio je muževno, svima na znanje i ravnanje.

A koga prisluškuje Jurij Gagarin?

Ne samo da su neki stari simboli radioaktivni još mnogo godina, takvi su i novi. Prošli je tjedan u središtu Pariza otvoren velebni ruski 'duhovni i kulturni centar', čemu je trebao prisustvovati i Vladimir Putin, ali je negdje zapelo u zadnji čas, navodno oko Sirije. Tom monolitnom zgradom sa zlatnim kupolama u obliku lukovica, povrh kojih stoji križ, Rusija se jasno iskazuje kao moćna i religiozna država. A možda je zgrada i više od simbola. Naime, u neposrednoj blizini nalaze se vladini uredi, visoki sudovi, služba koja održava predsjednikove telekomunikacije i niz stanova najviših dužnosnika. Možda zlatne kupole ne služe samo da bi prikupljale oblake tamjana i molitve vjernih, nego skrivaju i prislušne uređaje. Francuske tajne službe zaključile su da je bolje spriječiti nego liječiti pa su rusku katedralu okružile svim zamislivim spravama za elektronsko ometanje.

Mastodontnost, trajnost i simboličnost – to je briga svih država kada podižu spomenike, a usput brišu sjećanje na ono što im ne odgovara. Ostaci Trećeg Reicha toliko su masivni da još uvijek možemo vidjeti i Vučju jazbinu, i Orlovo gnijezdo, i stadion u Nürnbergu – dok su istovremeno netragom nestale bezbrojne sinagoge. Sjećanje i zaborav predstavljaju lice i naličje iste politike. Jugoslavija je preorala groblje njemačkih vojnika na Mirogoju i podigla monumentalne spomenike njihovim žrtvama, a potom je Republika Hrvatska to groblje dala obnovit i krenula rušiti spomene na socijalizam. A nekad i ne treba napraviti više, nego samo skloniti ili vratiti kvačicu na jedno slovo, i umjesto „sport“ napisati „šport“, ili obratno, pa da se uzbune duhovi i polete psovke.

No ni nakon cijelog stoljeća brisanja povijesti i pokušaja da se ona zapamti, nakon rušenja i renoviranja prošlosti, nismo pobjegli od loše savjesti. Ostali smo u zatvorenom krugu potajnih obilazaka mrtvih, zapaljenih svijeća, šifriranog jezika, zagubljenih grobova i porušenih spomenika. I na sve to odgovaramo gradnjom novih: tek što je predsjednica Republike pozvala da se u Zagrebu postavi spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom, u nazočnosti zagrebačkog gradonačelnika i ruskog veleposlanika Anvara Azimova ondje je svečano otkrivena bista Jurija Gagarina.

Otišao sam odati počast prvom čovjeku u svemiru koji je aterirao usred trešnjevačkog arhitektonskog i urbanističkog kaosa. Djeluje mladenački lakomisleno i socrealistički vedro. Međutim, kao da sam u jednom trenutku, kada je zamro promet, a tramvaji se odtruckali prema Remizi, začuo neko zujanje iz njegove glave.

Mislite li da bi Rusi unutra stavili prislušne uređaje?