Jeste li u recentnim izjavama, blogovima ili ponašanju Ivice Todorića osjetili ikada ikakav sram? Jeste li prepoznali da je sram, neočekivano, postao politički movens u Hrvatskoj? Analizirajući argumentaciju aktualnih političkih i društvenih potresa, komentator tportala dolazi do - susramlja. Sramimo li se s nekim ili umjesto nekog?
Kad je Peđa Grbin, friško suspendiran iz SDP-a, neki dan rekao da je njegova stranka 'postala predmet sprdnje', mislio je na to da se srami svoje političke klike. I kada kaže da 'već duže vrijeme ne može popiti kavu, a da ga dvoje, troje razočaranih birača ne pita kada ćete maknuti Beru s čela stranke', misli na to da se i simpatizeri osjećaju osramoćeno i da se stoga od SDP-a žele distancirati da sramota ne bi prešla na njih. A distanciranje pokazuju uskratom podrške u anketama i glasova na izborima.
Ili kad je početkom tjedna Andrej Plenković rekao o Darku Milinoviću da njegov 'cirkus neće proći' jer je HDZ 'ozbiljna stranka' – što je to nego odlučnost da se ne dopusti jednom članu, ma kako uspješnom i zaslužnom, da sramoti cijelu stranku? I da ne bi njegova sramota zahvatila cijelu družbu, lijepo ga se izbacilo. I još je stranka, tuk na utuk, prekjučer njega nastojala osramotiti. HDZ je, u svojem službenom priopćenju, napisao da se 'šampion abortusa, kako se sam Milinović hvalio u medijima, odjednom poziva na Istanbulsku konvenciju'.
'Transfer blama'
Pomalo je neobično vidjeti da je sram postao politički movens u Hrvatskoj. Sram je obično dječji osjećaj, kad se mališani skrivaju za majčine skute, a kod odraslih se gubi ili prikriva. Ipak su mu mnogi podložni čitav život, više ili manje, a mogu mu podleći ne samo zbog sebe nego i kada se nađu u neugodnoj situaciji koju je izazvao netko drugi.
Također neobično, za taj osjećaj postoji hrvatska riječ – 'susramlje'. Neobično je jer Hrvati s nelagodom prihvaćaju novotvorene riječi pa smo zato njima prilično siromašni. Dok Nijemci, recimo, imaju riječ Waldeinsamkeit, kojom izražavaju osjećaj samoće u šumi, a Japanci komorebi, što znači igru svjetla i sjene dok sunce sja kroz krošnje, Hrvati se srame izreći banalno 'odrednica' umjesto 'koordinata'.
Tako i riječ 'susramlje' sramežljivo životari već godinama i tu se i tamo diskretno pojavi.
Imaju je i drugi: Englezi to zovu cringe, Nijemci Fremdschämen, Španjolci vergüenza ajena, a Srbi imaju nadrealni izraz 'transfer blama', sa znatnim psihoanalitičkim konotacijama.
Sa susramljem, međutim, ima mali problem, kao i sa svim riječima koje se rijetko koriste – a to je da nismo posve sigurni što znači. Jer ove strane riječi netom navedene znače 'sramiti se umjesto nekog drugog' i koriste se u situaciji kada neki mamlaz stvori neugodnjak i ne reagira. A susramlje bi, po svojoj sličnosti s riječima sumještanin, subrat ili sudionik, značilo 'sramiti se s nekim'.
S nekim ili umjesto nekog, pitanje je sad?
Sram je potpuno pogrešno distribuiran
U dućanu na uglu prodavačice su očajne zbog kradljivaca. Zadnji put kad sam bio tamo, ulovile su čovjeka s 20 paketa kave u ruksaku. Besramno, zar ne? Sinoć sam u pet shopu također našao unezvjerene prodavačice. Ljuta kao ris jedna mi je ispričala da je netom bio ušetao čovjek s psom koji se popišao u dućanu (pas, ne čovjek) i odbio počistiti za sobom (čovjek, ne pas), uz komentar da je to ionako takav dućan.
U oba slučaja osjetio sam nelagodu. A nelagoda je prvi stupanj susramlja.
Amerikanci se sve intenzivnije srame predsjednika, izvozeći planetarno svoju zgroženost, iz dana u dan snabdijevajući nas sve sramotnijim detaljima o životu i vladanju Donalda Trumpa.
Nijemci nas obavješćuju da se srame neonacista koji protestiraju u Chemnitzu, gradu na istoku zemlje gdje se nalazi veliki centar za interniranje stranaca. Kojih se srame domaći.
Britanski mediji puni su naslova o tome kako se Laburistička stranka sramoti zbog svojeg antisemitizma.
Pa i Papin posjet u Irskoj obilježilo je vrlo mršavo sudjelovanje na masovnom misnom slavlju – očito je susramlje zbog niza pedofilskih skandala bilo jače od osjećaja katoličkog zajedništva.
Ako susramlje shvatimo kao 'sram umjesto nekog', zapravo je čudno. Zašto bismo preuzeli odgovornost za nešto za što nismo krivi? Sud za ratne zločine u Haagu i utemeljen je upravo na načelu da ne postoji kolektivna krivnja i da se za svaki zločin treba naći krivac po osobnoj ili zapovjednoj odgovornosti. Upravo se tim načelom sada vodi Katolička crkva pa se pokušavaju imenovati spolni prijestupnici, kao i oni koji su po dužnosti trebali reagirati, ali nisu.
Pokušavaju, ali krivo je susramlje. Pedofilske aktivnosti bile su toliko sablažnjive, i s tolikim potencijalom da bace ljagu na Crkvu, da su se sustavno zataškavale – i tako sramotu povećale na neizmjernu potenciju. Od sramote se, međutim, može čovjek oprati samo tako da se s njom suoči, i baš na to ovih dana opetovano podsjeća dubrovački biskup Mate Uzinić.
Ali susramlje je paradoksalno: niti su obični irski katolici pipkali dečke po sjemeništima, niti je biskup Uzinić prikrivao pedofile, pa ipak osjećaju sram. A oni koji su ga trebali osjećati nisu ga osjećali.
Sram je potpuno pogrešno distribuiran.
Uvijek su krivi drugi
S velikom nelagodom susjed mi je pričao kako je na moru upoznao čovjeka, čiji se otac ubio usred nekog skandala sa švercom droge, kako s rive daljinskim upravljačem uvodi u luku svoju jahtu od stotinjak milijuna nečega. Mog je susjeda bilo sram, a ovog nije.
Jeste li osjetili u recentnim izjavama, blogovima ili ponašanju Ivice Todorića ikada ikakav sram? Ne, krivi su drugi – to je njegova mantra. Ali sram osjećam ja kada uđem u dućan koji je nekad pripadao njegovu koncernu, u kojem je pola zamrzivača prazno, u kojem nema bataka već danima, u kojem se prodaju posve osušene šumske bobice uz 50-postotni popust i u kojem na blagajni svaki put stoji netko drugi.
Tko se srami nacističkih zločina? Onaj tko nije nacist.
Tko se srami komunističkih zločina? Onaj koji nije komunist.
Tko se srami Holokausta? Sigurno ne antisemit.
Tko se srami Trumpa? Svi oni koji ga nisu doveli na vlast.
Sram zahvaća, kao po nekom pravilu, baš one koji za sram razloga nemaju. A oni koji jure 150 kilometara na sat po gradu, upropaštavaju firme, izdaju državna jamstva šakom i kapom – e, baš su ti zadovoljni sobom, mirno se ujutro pogledaju u ogledalo i kažu sebi: idem još malo projuriti gradom svojim autom od tisuću konja, idem izvući još malo novca na Kajmanske otoke, idem izdati još državnih jamstava za par desetaka milijuna eura.
I onda pristojan čovjek može samo osjećati susramlje što živi u takvoj državi. A osjećaj je razoran i potpuno beskoristan.
I zato sam danas odlučio ostaviti cringe doma, uroniti u Waldeinsamkeit i uživati u komorebiju.