Zadnjeg dana odmora plivao sam uz grupu djevojaka i mladića koji su se odmarali na usidrenoj dasci za jedrenje i sasvim ozbiljno razgovarali kuda se i kako dođe do točke G. U mojim godinama takav razgovor izaziva smiješak jer mladost ne zna da se do točke G ne može doći dok se ne prođe točka A (strpljivo slušati sve što Draga kaže i odgovorima dokazati da se poslušano razumjelo i usvojilo), točka B (biti Dragoj oslonac i pri ruci), točka C (javiti se Dragoj uvijek i odmah na mobitel i odgovoriti na poruku), točka D (odmah popraviti sve što se pokvari u stanu, autu ili na biciklu) i tako dalje, da ne nabrajam sve postaje na putu ljubavi i koliko ih ima.

Valjda zbog ljetnog štimunga, moje su misli ipak odlutale u drugom smjeru. Naime, iluzija da je zadovoljstvo negdje skriveno (a ne blizu) i teško dostupno, tek uz pomoć karte i tehničkih pomagala (a zapravo je pri ruci), sasvim odgovara aktualnoj turističkoj opsesiji koja puni naslovnice portala. Udisati plin iz balona na Zrću, sići u Lukinu jamu, popeti se na Tulove grede, spustiti se padobranom na Kornate, spavati u renesansnom krevetu, voziti Porsche, grudati se na Velebitu, nabiti u konobi račun i zbrisati, roniti oko podmorskih olupina – što je to ako ne potraga za mitskom točkom G, koju su otkrili znanstvenici u laboratoriju i do koje stignu samo oni najuporniji i s high-tech opremom.

Zadnji sretni turist Švabo iz 70-ih

U crnoj kronici svakodnevno čitam o pokušajima da se dosegne turistička točka G: Poljaku se ukaže nad biokovskom makijom, Korejki na rubu plitvičke litice, Nizozemcu na zadarskim zidinama, Britancima u koktelu droga, a domaći je 23-godišnjak pokušao sreću doseći u 2 ujutro, skokom sa 16,5 metara visokog mosta između Ugljana i Pašmana. I onda se traže tijela pomoću brodova i dronova, zamata se mlade ljude u crne vreće i traži rodbina da im se priopći tužna vijest.

Ako je sreća ono što su stari Grci mislili da jest – omjer uloženog kroz dobiveno – onda je zadnji sretni turist bio onaj ružičasti Švabo iz 70-ih, koji se po cijele dane cvrljio na plaži, konobaru prstom pokazao Serbische Bohnensuppe na jelovniku i pio mlačnu ožujsku iz krigle. Kladim se da je bio stoput zadovoljniji od današnjeg turista koji je dan proveo na triatlonu, a večer u restoranu s Michelinovom zvjezdicom, uz butelju prekrivenu školjkama jer je vino odležalo pod morem.

Mala vijest iz Bruxellesa objasnila mi je u čemu je problem. Tamo ruše staru tvorničku četvrt i kane izgraditi nove zgrade pa će im za nove ulice trebati i nova imena. Na javni natječaj došlo je mnogo originalnih prijedloga, a jedan je od prihvaćenih 'Ovo nije ulica', u čast belgijskom nadrealističkom slikaru Renéu Magritteu, čija najslavnija slika prikazuje lulu uz natpis 'Ovo nije lula'.

Takvo nam razmišljanje treba.

Ovaj smo tjedan saznali da na splitskoj periferiji, na četvrtkom katu, postoji stan s 30 kreveta gdje novac uzmu unaprijed, a vas pretuku ako se ne izgubite dovoljno brzo. Saznali smo da je uz zvono nalijepljen papirić na kojem piše 'Hostel', ali nismo saznali kako se hostel zove.

Mislim da bi idealno ime bilo 'Ovo nije hostel'.

Također, saznali smo sa stranice Irine Nazarove iz Monfalconea na Facebooku da joj je užasno poniženje ljetovati s obitelji u Hrvatskoj jer se osjeća kao kokoš za čerupanje.

Bilo bi dobro da svi turisti nose majice s natpisom 'Ja nisam kokoš za čerupanje'.

I turistima bi bilo lakše da – kada ih na rivi zapuhne smrad spaljenog luka i češnjaka iz neke rupe okićene ribarskim mrežama, feralima i veslima – podignu pogled i ugledaju natpis: 'Ovo nije restoran'. Ili kada dođu na komad žala između bespravno sagrađenih peterokatnica, prekriven plastičnim ležaljkama i suncobranima, dok se more javlja vonjem kanalizacije – zar ne bi bilo najpoštenije staviti natpis 'Ovo nije plaža'? A kada na toj istoj plaži doživite infarkt i po vas krene bijeli kombi s crvenim križem, zar ne bi bilo najistinitije da na njemu piše 'Ovo nije hitna pomoć'?

Zbilja je bila sjajna ideja naslikati lulu i ispod nje napisati da to nije lula. Zato što to doista nije lula, nego njezina slika. A i u Hrvatskoj rutinski zamjenjujemo sliku i stvar, privid i istinu! U tom je prividu – da ne idem dalje u prošlost – Ante Starčević bio očaran Hrvatskom, Stjepan Radić umni političar, Poglavnik realizator tisućugodišnjeg sna, a Tito šarmantan i uspješan. Kao da je revolucija bila revolucija, kao da su samoupravljači upravljali sobom, kao da se nesvrstani nisu svrstavali, kao da je stabilizacija ikada išta stabilizirala, kao da u demokraciji narod vlada, kao da se u liberalizmu slobodno posluje, i kao da je Lijepa Naša lijepa i naša.

Pa zašto onda ne izaći iz ormara privida i priznati obmanu? Belgijanci su u pravu: nadrealizam je najrealističnija opcija.

Kad dođete pred bolnicu u kojoj su pukle cijevi, pa se voda cijedi na operacijske stolove, a rendgeni i magnetske zavojnice leže mrtvi po uglovima, što drugo nego reći: 'Ovo nije bolnica.'

I dalje zarobljenici iluzija

I kad će netko smognuti hrabrosti da na one pogone uz obalu – gdje ljudi troše vrijeme, struju i željezo, a plaće mogu dobiti samo ako im netko pokloni novac – da, dakle, tamo stavi natpis, potpuno istinit: 'Ovo nije brodogradilište'. Nad ulazom u škole koje ne poučavaju nikoga ničemu treba otvoreno napisati 'Ovo nije škola'. Sud koji godinama neuspješno sudi pronevjeritelje i ubojice može staviti na ulaz crnu ploču s državnim grbom i natpisom 'Ovo nije sud'; sudac ondje uzima u ruke debelu knjigu na kojoj piše 'Ovo nije zakon'; ministri koji to nisu, tajne službe koje to nisu, poslovni ljudi koji ne posluju – sve je to kao s onih Magritteovih portreta na kojima ljudima ne vidimo lica jer su prekrivena bijelim platnom. Tako i mi u Hrvatskoj naziremo obrise mogućeg, slutimo što bi i kako trebalo, ali i dalje biramo da budemo zarobljenici iluzija.

Meni je, inače, najdraža Magritteova slika njegov autoportret kako sjedi za štafelajem te slika veliku i moćnu pticu – zagledan u jaje. Jer netko doista ima viziju prije drugih, samo mu treba pomoći da je ostvari za sve nas. Na tragu toga su i već rezervirana nova imena za ulice i trgove u Bruxellesu: Trg zaljubljenih, Staza snova i Put u bolji svijet.

Prema budućnosti može se krenuti iskreno ili lažno. Mahnito traženje turističke, političke i gospodarske točke G, koja će donijeti svima instant sreću i blagostanje, teška je zabluda pothranjivana pokvarenošću PR-a i očajem ljudi – kojima nitko nije rekao da je imaginarna i smrtonosna.

Jer, zbilja, ovo nije Hrvatska. Barem je ja nisam takvu zamišljao dok je još nije bilo.