Da se na pravome mjestu u pravo vrijeme nije našla jedna prava osoba, nikakvog tu slučaja ne bi ni bilo. Odluka je, naime, donesena na najvišem mjestu; trebalo ju je samo provesti i – 'mirna Bosna'! No, nasreću, ovaj put nije išlo tako glatko.

Kad su 30. prosinca 2009. godine predsjednica Vlade Jadranka Kosor, ministrica zaštite okoliša Marina Matulović-Dropulić i ostali ministri na zatvorenome dijelu sjednice Vlade donijeli odluku da se Institut Ruđer Bošković u Zagrebu pretvori u središnje mjesto za skladištenje radioaktivnog otpada za cijelu Hrvatsku, zasigurno nisu niti pomišljali na to da će s tom 'sitnicom' biti nekih problema. Tim više što se ovdje radi o višemu interesu!

Naime, samo je mjesec dana ranije zatvoreno poglavlje 15. iz pristupnih pregovora s Europskom unijom, pri čemu se Vlada obvezala da će pitanje toga nesretnog skladišta u najskorije vrijeme riješiti. Uostalom, stotine su takvih odluka, iza leđa javnosti, već ranije donesene i nikad nikakvih problema nije bilo: podređeni bi ih potpisali i proveli, javnost za njih ne bi ni doznala, i pokraj još jednog zahtjeva iz Bruxellesa mogla se staviti kvačica - riješeno!

Tako je moglo biti i ovaj put. Da je ravnateljica IRB-a Danica Ramljak jednostavno potpisala taj ugovor koji joj je došao iz Državnog zavoda za zaštitu od zračenja, ne bi joj pala ni vlas s glave. Štoviše, Institutu bi osigurala i dodatne prihode, a u očima 'onih gore' skupila i pokoji bod kao 'pouzdan kadar'. Na njezinom bi mjestu, uvjeren sam, mnogi postupili upravo tako, tim više što se u skladište Instituta i dosad na privremeno čuvanje iz drugih dijelova zemlje dovozio nisko i srednje radioaktivni otpad. No, ona je odlučila drukčije. Ugovor će, kaže, potpisati samo pod uvjetom da Vlada u idućih pet godina pronađe neko drugo, trajno rješenje, koje neće ugrožavati zaposlenike Ruđera i stanovnike Zagreba. Premda se šuška da joj zbog toga prijeti i smjena, ona ne odustaje i pojašnjava: 'Kad dođem kući, moram se pogledati u ogledalo. To se zove savjest.'

Upravo tom rečenicom i tim stavom ovaj je slučaj prerastao okvire i Instituta i Zagreba, Europe i otpada, te pokazuje potencijal da postane paradigma onoga što Hrvatskoj tako kronično nedostaje i nasušno treba. U zemlji u kojoj se, nakon što kola krenu nizbrdo, i oni iz vrhova vlasti kunu da ništa nisu znali, a okrivljenici za višemilijunske prijestupe mrtvi-hladni brane stavom da nisu imali izbora te su samo provodili 'naloge odozgo', u vremenu u kojem je oportunizam postao najvažniji preduvjet osvajanja i zadržavanja pozicija, a izbjegavanje preuzimanja odgovornosti postalo novi nacionalni sport - stav i poruke Danice Ramljak pravo su osvježenje. Biti spreman donositi odluke u skladu sa stavovima struke i svojom vlastitom savješću, biti spreman iza takvih odluka stati i pod prijetnjom smjene, moralni su činovi koje bismo rado vidjeli i na drugim društvenim pozicijama.

Slučajno ili ne, no povijest se na Ruđeru na neki način zapravo ponavlja i moguća smjena Danice Ramljak ne bi bila presedan, nego već viđeni scenarij. Smjenom je, naime, zaključen i kratkotrajni, ali zato ne manje istaknuti angažman Ivana Supeka u toj znanstveno-istraživačkoj instituciji. Nakon što je početkom 50-ih bio jedan od pokretača i prvi direktor IRB-a, 1958. godine je smijenjen i isključen iz njegovoga članstva. Čak je i povod bio sličan: Supek, kao istaknuti protivnik korištenja nuklearne energije, tih se godina usudio suprotstaviti planovima tadašnje Savezne komisije za nuklearnu energiju koja je, kako se čini, imala namjeru graditi atomsku bombu. Kako je na čelu Komisije u to vrijeme bio moćni Aleksandar Ranković, Supekov neposluh nije mogao proći bez kazne.

Hoće li i Danica Ramljak proći poput svog prvog prethodnika na čelu IRB-a? Ili će potpora stručnoga vijeća te institucije i javnosti biti dovoljni da ta odlučna žena ostane na njezinom čelu, a otpad dobije neku drugu, po međunarodnim standardima primjereniju lokaciju? Bit će to zanimljivo i važno pratiti, ne samo zbog opasnosti po zdravlje zaposlenika IRB-a i grada Zagreba, nego i zbog poruke koja će iz cijelog tog slučaja biti odaslana široj javnosti. Njezin bi ostanak, naime, mogao barem raspiriti nadu da poštenje, stručnost i savjesnost i u ovoj zemlji imaju šansu dobiti makar pokoju bitku, a na dulji rok možda i cijeli rat, dok bi njezina smjena značila da to vrijeme još uvijek nije došlo.