‘Lijep dan. Gdje je već jednom taj temeljni osobni dohodak da u njemu uživam’, piše jedna blogerica. Doista, možemo li uopće uživati u životu, ako stalno moramo raditi i brinuti o tome kako preživjeti? Na to su pitanje lirski odgovarali srednjovjekovni pjesnici – ‘golijardi’, autori ‘Carmine Burane’. U njihovim pjesmama pojavljuje se mitska zemlja Cockaigne ili Cockayne, ili ovisno o jezicima - Arkadia, Lubberland, Jauja, Luilekkerland, El Dorado, Atlantida - zemlja kod nas poznata kao ‘Dembelija’ ili ‘Šlarafija’. To je zemlja obilja u kojoj pečeni odojci šeću s već zabodenim noževima i viljuškama, a pečene golubice same padaju u usta: ‘Svega ima u izobilju… Slušaj što je Bog ljudima zapovjedio/U tu zemlju bez rada i muke/U tu će zemlju ljudi vjerovati./Ima li ljepše zemlje od zemlje Kokanje?/Muškarci će imati prekrasne žene/ a oni što najduže spavaju, zarađivat će najviše./Cijeli dan nitko ništa ne radi/Nikome ništa ne nedostaje/(u toj su zemlji) Zidovi su od kobasica/Vrata od pastrva i štuka/Stolovi od palačinki/Stolice od mesnih pita/Grede od najfinijih medenjaka/Krovovi od slastica/A krčazi stvoreni od piva/Svi bezbrižno plešu./To je prizor zanavijek/i svi u Božje ime kažu: Amen!’(Le Fabliau de Cocagne)

Dembelija ili Šlarafija?

Ali dok su srednjovjekovni pjesnici i slikari poput Hieronymusa Boscha ironično i zabavno ocrtavali zemlju Dembeliju, pokretači i potpisnici inicijative Temeljnog osobnog dohotka misle posve ozbiljno. ‘Mi očekujemo eksponencijalan napredak društva’, pišu inicijatori na službenim stranicama, ‘i za takve ideje bit će nam potrebni maksimalan mentalni kapaciteti kreativnih ljudi.’ Te maksimalne kapacitete kreativnih ljudi trebali bismo upregnuti da ostvarimo dohodak od ‘60% prosječne neto plaće jedne države. Za podmirivanje najosnovnijih potreba dovoljno je 250 EUR za svakog hrvatskog građanina.’ ‘Temeljni dohodak’ nastavlja novinar Novoga lista Denis Romac u tekstu Besplatan ručak za sve, ‘apsolutno je provediv i fiskalno održiv. Zamijenio bi socijalni sustav koji je u borbi protiv siromaštva i nezaposlenosti neučinkovit, a usto je i korumpiran. Institut temeljnog dohotka savršeno je kompatibilan s kapitalizmom. Rješava problem nejednakosti, siromaštva i nezaposlenosti. Zamijenio bi socijalni sustav koji je u borbi protiv siromaštva i nezaposlenosti neučinkovit, a usto je i korumpiran. Riječ je o elementarnoj pravičnosti.’ ‘Pojam nezaposlenosti’, dodaje Miroslav Ambruš-Kiš na Indexu, ‘odjednom prestaje biti problem. Sustav državnih mirovina i novčanih socijalnih potpora može se posve razmontirati.’

‘Bravo mi!’, piše portal Danas.hr. Posve razmontirati sustav državnih mirovina i socijalnih potpora? Nema više besplatnih vrtića, besplatnih škola, sustava mirovina, naknada za nezaposlenost, potpora seljacima, trudnicama, dodataka za odvojeni život? Nestaje korupcija socijalnih davanja? Nestaju klasične mirovine? Hm? Možda doista ima nešto u toj inicijativi?

Demont korumpirane socijalne države

Ali ako ‘razmontiramo’ cijelu socijalnu državu, osim prava na medicinsku zaštitu, kažu inicijatori, jer to bi bio jasan ‘pad’ u povijesno-eksponencijalnome rastu već dosegnutoga, avaj - čak ni tada obračun ne bi funkcionirao, nedavno je pokazala Vedrana Pribičević na ovim stranicama. Inicijatori TOD-a ne zamaraju se, međutim, tim ekonomističkim i političkim efemernostima. Njihov je kratkoročni cilj da ‘nadležna tijela Europske unije razmotre kako da se ideja ostvari’. Ideje naše, novac vaš.

No, kada već potpisujemo tu inicijativu, nema razloga da je ne razmotrimo i prije ‘nadležnih tijela Europske unije’.

Rješenje nejednakosti?

Kako će TOD riješiti problem nejednakosti? TOD se dijeli, kažu inicijatori, prema obračunu bogatstva pojedinih zemalja, pa je očito da će bogatije zemlje imati veći TOD od siromašnijih. Građani u Dobovi ili Celju imat će dvostruko, a građani Leibnitza i Gorice šesterostruko viši TOD od građana Zaprešića ili Pregrade. A s vremenom, kako to biva s novčanom akumulacijom, na razini Europske unije, postojeće bi se imovinske razlike mogle samo povećavati.

Inicijatori također tvrde da je uvjet za dobivanje TOD-a državljanstvo. Što će se dogoditi s ljudima koji rade u nekoj zemlji a nisu njezini državljani? Bez pomoći za imigrante, države će se još više zatvoriti i postati još čvršće prepreke za protok ljudi, roba i usluga negoli su to danas. I nije daleko od pameti da će svaki imigrantski prelazak granice, koji će ‘jesti kruh domaćima’, biti praćen još većim resantimanom, ksenofobijom ili još gorim reakcijama ‘domaćeg stanovništva’.

Inicijatori nisu razmišljali o TIM nejednakostima, već o nejednakostima unutar (zatvorene) države. Tu bi se rezalo nemilosrdno, premda bi i vlasnik Konzuma ‘imao pravo na TOD’. Možda će se u siromašnijim državama najkreativnijima i najbogatijima rezati više kako bi se nejednakosti u TOD-u izjednačile sa susjedima iz drugih regija Europe? Ali zašto bi u tim uvjetima najkreativniiji i najbogatiji pojedinci, o čijem novcu i sposobnostima ovisi iznos nacionalnog TOD-a, zadržavali u zemljama s najvišim poreznim stopama? Nema sumnje da bi razmišljali upravo onako kao što razmišljaju u dobropoznatim ‘neoliberalnim’ uvjetima: makni se onamo gdje ti najmanje uzimaju. I to što se događa danas, zbivalo bi se još dramatičnije – sutra.

Rješenje nezaposlenosti?

Rješava li TOD problem nezaposlenosti? Kako je pretpostavka dobivanja TOD-a ‘demontiranje’ socijalne države, očito je da bi ljudi MORALI raditi kako bi zadovoljili potrebe koje su im ukinute zbog dobivanja TOD-a. Primjerice kako bi platili vrtić, školu, kako bi stekli malo višu mirovinu u budućnosti i sl. Postojeći problem nejednakosti za većinu ljudi nije u tome što ljudi nikako ne mogu preživjeti , što nemaju ni koricu kruha ni ‘krov nad glavom’, već u tome što žele i neka dobra koja imaju bogatiji pojedinci.

Istodobno, cijena rada, ili što je još važnije, analogna cijena dostupnih proizvoda, bit će skuplja upravo za iznos ukupnog TOD-a. Stoga iznos minimalca za život dana X, više neće biti dovoljan za preživljavanje dana X+1. Nenamjeravana posljedica te činjenice ponovno će stvoriti nezaposlenost i povećati razine siromaštva, tenzije koje je TOD inicijativa željela riješiti. A pitanje koje danas muči inicijatore i potpisnike: bi li netko radio uz TOD ili ne, postalo bi posve izlišno: čak i kada bismo svoje aspiracije sveli na apsolutni minimum, moralo bi se raditi, jer TOD nikada neće biti dovoljan da kompenzira poskupljenje košarice proizvoda za koju je on ranije bio oblikovan.

Rješenje siromaštva?

Siromaštvo je relativan pojam. Ono ima posve drugo značenje u Indiji negoli u Hrvatskoj. Stoga se stope siromaštva mjere platnom sposobnošću i odnosom prema bogatijim pojedincima u društvu. Hrvatski siromasi već su sada bitno siromašniji od siromaha u Skandinaviji i ostalim zemljama Europe, a uz TOD, kako smo vidjeli, bit će s vremenom relativno još i siromašniji. Nadalje, inicijatori nikada nisu izjavili da žele potpunu imovinsku uravnilovku, pa će imovinska nejednakost bogatih i siromašnih ostati posve ista kao i prije uvođenja TOD-a, ili će se čak i povećati.

TOD i Maslowljeva hijerarhija potreba

Zanemarimo nedosljednosti. Možda je najproblematičniji element inicijative za temeljni osobni dohodak izjednačavanje poželjnosti rada i nerada. Ima nešto nezdravo u ideji da vrijedi živjeti da se ne bi radilo, ili još gore – da vrijedi živjeti tako da se ne radi. Za naše je blagostanje, za naš osjećaj da smo ljudi, vrlo bitno imati sposobnost samopoštovanja. Taj najviši ‘motiv ljudskosti’, ponos, stječemo - kako je tvrdio psiholog Abraham Maslow - kada osjećamo da smo nešto zaslužili, unaprijedili, poboljšali, za sebe i za druge, da smo radili nešto što je donijelo plodove. To se stječe i priznanjem drugih, priznanjem našeg rada, učinka i sposobnosti.

Nezaposlene često najviše boli upravo gubitak samopoštovanja - osjećaj jalovosti i bespotrebnosti. Inicijatori TOD-a iskreno žele riješiti problem nezaposlenosti, ali su predloženim rješenjima zaboravili na tu rudimentarnu, moralnu, i vrlo ljudsku – platoničku - potrebu za priznanjem, pa je štoviše – implicite smatraju pogrešnom ili suvišnom. To se posebno ističe kada ideju ‘socijalne države’, koja je nastala da pomogne nemoćnima ili nesposobnima, nazivaju korumpiranom, odnosno kada opravdanost svoje ideje dokazuju izračunom prema kojem je ukidanje transfera za nemoćne i nesposobne uvjet za redovite transfere svima - bez obzira na njihovo zdravlje, starost i sposobnost. Optužba da inicijativa TOD veliča nerad, ili da barem izjednačava vrijednost rada i nerada, stoga nije posve pogrešna.

Rad je bio i ostao jedna od temeljnih vrijednosti kulture i civilizacije i nijedna civilizacija nije počivala, a čini mi se da ni ne može počivati na ideji da je nerad ‘autentično’ stanje ljudskog postojanja, ma koliko mi o tome pjevali i sanjali.

Očajni uvjeti i očajničke mjere

Nema sumnje da su razine nejednakosti na razvijenome zapadu počele ozbiljno potkopavati legitimaciju demokratskog i kapitalističkog poretka. Brojnim ljudima čini se da je ‘sve bolje od ovoga’. Razine međusobnog nepovjerenja, a posebno između ‘elita’ i ‘naroda’ počele su i ideološki polarizirati ljude. Dok jedni misle da je problem u prevelikim rashodima države koje treba dramatično ‘kresati’ i dovoditi u red, drugi misle upravo obrnuto, da je glavni problem što za njih nema više dovoljno novca. Premda želi privući i neprijatelje rastrošne države, inicijativa za temeljni osobni dohodak drastična je ideja s tog drugog kraja spektra. Iskustva na koja se pozivaju neki inicijatori pokazuju da je ideja temeljnog osobnog dohotka brzo izmakla kontroli, baš kao što i predviđaju osnovna ekonomska razmišljanja. Ako je suditi po tim iskustvima, možemo slobodno reći: dobrim namjerama popločen je put u pakao.

Posve je prirodno da ljudi razmišljaju o razlozima vlastite nesigurnosti, o ‘raspadu sistema’, da uspoređuju obećanja i ostvarenja, te da se u pomanjkanju perspektiva i dobrih odgovora hvataju za slamku – ‘idealno’ dobrih ideja. Te ‘idealno’ dobre ideje, s vizijama zemlje Dembelije, u kojoj će svi imati mogućnost da se bave onime što stvarno žele, imaju još jedan srednjovjekovni izvor - Anselmov ‘ontološki’ dokaz. Ako zamislimo savršeno biće, kaže Anselmo iz Canterburyja, ili u našem slučaju - savršeno društveno stanje, onda u tu savršenost moramo ubrojiti i stvarnu egzistenciju takvoga bića ili stanja, jer bi u suprotnome ono bilo nesavršeno. Problem je naravno u tome, kako je odmah shvatio Anselmov protivnik Gaunillo, da možemo zamisliti idealan otok, ali to ne znači kako on zbog toga mora i postojati.

Veliki britanski povjesničar civilizacija Arnold Toynbee tvrdio je kako je jedan od bitnijih uzroka propasti civilizacija nesposobnost elita i vođa da ponude kreativne odgovore na nove izazove. Osnovni spor, na koji nismo pružili zadovoljavajući odgovor, jest: jesmo li danas suočeni s novim ili sa starim izazovima? Ako je riječ o starome izazovu, onda su kapitalizam + demokracija, čak i ovakvi kakvi jesu – dobri odgovori. Bolji od drugih prokušanih alternativa. Je li naše današnje stanje - ‘stari izazov’, ili smo možda ušli u neko posve različito doba, primjerice nekog novog feudalizma? Ako je pak potonje slučaj, onda su misaoni eksperimenti nalik na inicijativu o temeljnom osobnom dohotku – dobrodošli. Kao hipoteze podložne odbacivanju. Naime: dok ne pronađemo nešto bolje. A do tada ne bi bilo loše da probleme rješavamo po ‘starom’ modelu, a to znači – radom. I umjesto da slavimo zbog potpisa, bilo bi dobro izbjeći da ostatak svijeta na nas primijeni ono predsokratovsko upozorenje: ‘Kada bi magarci imali bogove, oni bi imali magareći lik.’