Proizvodnost (koja znači isto što i posuđenica produktivnost) je naime kao pojam teže razumljiv široj javnosti koja nije prošla ekonomsko obrazovanje, a koji predstavlja uspješnost s kojom neka ekonomija s određenom količinom resursa – prije svega rada i kapitala - proizvodi robe i usluge. Što je veća dodana vrijednost koju ekonomija proizvodi s istom količinom rada i kapitala, to je ekonomija proizvodnija. A što je ekonomija proizvodnija, ona može ostvarivati brži ekonomski rast i veći rast plaća, smanjivati siromaštvo te povećavati i zatim raspodjeljivati javne prihode kako bi proces ekonomskog rasta bio što je moguće inkluzivniji. Drugim riječima, rast plaća u bilo kojoj ekonomiji neraskidivo je povezan s rastom njezine proizvodnosti, što proizvodnost čini, metaforički rečeno, srcem svake ekonomije.

Stoga svi mi koji smo što profesionalno, a što privatno, zainteresirani za povećanje životnog standarda u našoj zemlji s posebnom pažnjom moramo popratiti analize koje se bave ovom temom, jer u tim analizama nalazi se ne samo najvažnije objašnjenje za naše dosadašnje nezadovoljavajuće ekonomske rezultate, nego i naznaka o našim budućim sumornim rezultatima, onima koji nas tek trebaju snaći ako ne budemo u stanju napraviti ono što je potrebno da se poprave trendovi u proizvodnosti. Takvo jedno izvješće, nazvano 'Postavljanje temelja: Povećanjem produktivnosti do dugoročnog blagostanja Hrvatske', objavila je prije dva tjedna Svjetska banka.

To je izvješće toliko bogato da bi moglo biti temom desetak kolumni, no u ovoj kolumni usmjeravam pažnju na dio koji se odnosi na odrednice proizvodnosti u Hrvatskoj. Sličnu analizu proizvodnosti ova je institucija objavila i 2014., kada su nalazi upućivali na stagnantne trendove u proizvodnosti, nedovoljan tržišni dinamizam, nedovoljno konkurentnu tržišnu utakmicu te na čitav niz tržišnih neučinkovitosti zbog kojih se primjerice, ekonomskoj logici usprkos, proizvodnije kompanije zatvaraju, a one manje proizvodne uspijevaju opstati na tržištu. I koliko god sam se osobno tada nadala da su rezultati tog izvješća iz 2014. rezultat ekstremno duge recesije ili nekakvog problema s analiziranim podacima, jer sam bila svjesna da uz takve trendove ne može očekivati nikakvo povećanje životnog standarda ili smanjenje jaza u plaćama između nas i bogatijih članica Europske unije, nova analiza objavljena devet godina kasnije potvrdila je sve glavne nalaze ranije analize i uz njih dodala neke nove, jednako uznemirujuće.

Izvješće tako sugerira da je njemački radnik u prosjeku tri puta proizvodniji od hrvatskog radnika, što onda i objašnjava zašto je njemački radnik u prosjeku plaćen tri puta više od hrvatskog. I iako je u razdoblju od dva desetljeća Hrvatska uspjela od 30 posto doći do 37 posto prosječne njemačke proizvodnosti, ekonomije u našem okružju, uključujući Albaniju i Srbiju, brže su u istom tom razdoblju zatvarale jaz u proizvodnosti s Njemačkom. To drugim riječima znači da iako u apsolutnim terminima proizvodnost vrlo sporo raste, ali ipak raste, u relativnim terminima kada je proizvodnost u pitanju kontinuirano zaostajemo.

Zanimljivo je i to da izvješće indicira da hrvatski uslužni sektor manje zaostaje u proizvodnosti za njemačkim uslužnim sektorom, pri čemu se ističu djelatnosti hotela i restorana te poslovanja s nekretninama, a koje su dominantno povezane s turizmom i bilježe svega 10 i 15 posto manju proizvodnost u odnosu na iste te djelatnosti u Njemačkoj. Sve druge djelatnosti barem su upola manje proizvodne u odnosu na njihove njemačke pandane. Za pak ukupan jaz između proizvodnosti njemačke i hrvatske ekonomije zaslužna je dominantno prerađivačka industrija jer generira čak 90 posto ukupnog jaza u proizvodnosti. Prerađivačka industrija je, uz komunalna poduzeća, ujedno djelatnost kod koje je najveći jaz u proizvodnosti u odnosu na njezin njemački pandan. Prerađivačka industrija ostvaruje tako otprilike tek četvrtinu proizvodnosti njemačke industrije, a naša komunalna poduzeća bilježe tek 15 posto njemačke komunalne proizvodnosti.

Što je razlog za ovako loše stanje sa srcem hrvatske ekonomije? I u tom smislu analiza Svjetske banke iz 2023. nažalost nam ne nudi ništa novo u odnosu na izvješće prije devet godina. U hrvatskoj ekonomiji tržišne sile naprosto ne funkcioniraju onako kako bi trebale. Evo nekoliko primjera. Kada propala poduzeća, koja bi u teoriji trebala biti manje proizvodna, nestanu s tržišta, njihove resurse trebala bi preuzeti i na produktivniji način iskoristiti proizvodnija poduzeća. Taj proces realokacije resursa trebao bi potaknuti rast proizvodnosti. No kod nas se u razdoblju u kojem nismo u recesiji događa baš suprotno pa realokacija resursa dovodi do smanjenja proizvodnosti. U kategoriju 'vjerovali ili ne' ulazi nalaz koji je iznjedrila i studija iz 2014., a koji sugerira da su tvrtke koje se zatvaraju u prosjeku proizvodnije od tvrtki koje ostaju na tržištu. To ujedno znači da se resursi u vidu rada i kapitala sele iz proizvodnijih u manje proizvodne djelatnosti. Ovaj nalaz kod ekonomista bi trebao izazvati nevjericu jednaku nevjerici kardiologa koji ustanovi pozamašno začepljenje žila oko srca, no pacijent i dalje nije doživio infarkt. U takvim 'tržišnim' uvjetima ni ne možemo se nadati ikakvom rastu plaća i životnog standarda.

U kategoriju 'vjerovali ili ne' svakako ulazi i novi nalaz da novoosnovana poduzeća u prvih deset godina svoga poslovanja rastu bez ostvarenja ikakvog rasta proizvodnosti, pa onda i konkurentnosti, te nalaz da većinu porasta proizvodnosti nose poduzeća koja su već etablirana, odnosno koja desetljećima posluju. Nadalje, jaz u proizvodnosti između poduzeća koja su nositelji rasta proizvodnosti i onih koja to nisu tijekom vremena se povećava, što znači da se natjecateljski pritisak na najproizvodnija poduzeća smanjuje, umjesto da se povećava, što tim poduzećima omogućuje povećanje ne samo tržišne pozicije, nego i mogućnost da povećavaju cijene i marže više no što bi to bio slučaj da su tržišne sile u Hrvatskoj dinamične i učinkovite. Izvješće stoga zaključuje da poslovna klima u našem gospodarstvu postaje sve statičnija te da su poduzeća sve manje u stanju djelovati kao istinski konkurenti u tržišnoj utakmici.

Što napraviti kada su u ovako važnoj analizi najčešće spominjane riječi 'tržišne neučinkovitosti' i 'tržišna trvenja' (engl. frictions)? Izvješće Svjetske banke nudi čitav niz preporuka, od uklanjanja barijera za osnivanje poduzeća i smanjivanja troškova njihovih osnivanja, deregulacije i osnaživanja određenih uslužnih djelatnosti, promoviranja ulaganja u istraživanje i razvoj i usvajanja novih tehnologija do promoviranja intenzivnijeg tržišnog natjecanja i ulaganja u unaprjeđivanje upravljačkih vještina i vještina zaposlenika u uslužnom sektoru. U pozadini ovih preporuka može se očitati i potreba za unaprjeđivanjem poslovne i investicijske klime, što za sobom izrijekom povlači čitav niz institucionalnih reformi koje se detaljnije obrađuju u zasebnom poglavlju istog izvješća. Iako se prerađivačka industrija nigdje izrijekom ne spominje u preporukama, kod nje će se morati dogoditi zaokret od industrije koja u prosjeku konkurira na svjetskom tržištu niskim cijenama roba s malo dodane vrijednosti k industriji koja sve intenzivnije uspijeva konkurirati kvalitetom, odnosno proizvodeći robu s većom dodanom vrijednošću.

Vrijedi pri tome osvijestiti to da reformske pogurance oko kojih je postojao nacionalni konsenzus i koje smo imali uslijed ulaska u Europsku uniju i eurozonu više nemamo, što znači da smo više nego ikada do sada prepušteni sami sebi i svojim inicijativama. Ono što moramo učiniti nije pak ništa drugačije od onog što su mnoge zemlje već napravile prije nas. Nije tu potrebna ni velika pamet ni kreativnost, no ono što je nasušno potrebno jest politička volja za reformama.

Ako ne uspijemo povećati proizvodnost ekonomije, osim izostanka rasta i trajno niskih plaća u odnosu ne samo na razvijene europske zemlje, nego i zemlje regije koje su nekada isplaćivale u prosjeku niže plaće od nas, možemo očekivati nastavak trenda iseljavanja naših građana u potrazi za bolje plaćenim poslom i većim životnim standardom. Želim nam stoga svima da nam se početkom sljedećeg desetljeća ne dogodi novo, treće izvješće Svjetske banke koje opet potvrđuje ono što je prvo izvješće dva desetljeća ranije već zaključilo. Valjda nam je do ove zemlje ipak barem toliko stalo.