Koji je hrvatski film imao najveću gledanost u domaćim kinima od državnog osamostaljenja Hrvatske 1991. godine? Koji je pak hrvatski dugometražni igrani film u istom razdoblju jedini uvršten u službeni natjecateljski program jednog od tri najuglednija filmska festivala u svijetu? Kojom su se temom bavili autori pobjedničkih naslova Pulskog filmskog festivala u njegovim izdanjima, primjerice, 1996., 1999., 2008. i 2014. godine?

Odgovore na postavljena pitanja povezuje Domovinski rat s obzirom na to da su svi filmovi o kojima je riječ tematizirali ratna zbivanja u Hrvatskoj u prvoj polovici 1990-ih.

Tako je neposredno nakon završetka vojnih operacija oslobađanja zemlje krenula realizacija ratne komedije 'Kako je počeo rat na mom otoku' kojom je redatelj Vinko Brešan prvo dobio nagradu za najbolju režiju u Puli, a zatim s gotovo 350 tisuća gledatelja u hrvatskim kinima postavio rekord koji ni do danas nije nadmašen kada je posrijedi domaća produkcija posljednjih dvadeset i šest godina.

Brešan je režirao i jedini hrvatski film uvršten u službenu konkurenciju jednog od tri prestižna svjetska filmska festivala. To je ratna drama 'Svjedoci' koja se natjecala u Berlinu 2004. na kojem je dobila i nagradu Peace Film Award te posebno priznanje Ekumenskog žirija. Laureatima Pulskog filmskog festivala postali su, među ostalim, i filmovi 'Bogorodica' Nevena Hitreca, 'Ničiji sin' Arsena Antona Ostojića te 'Broj 55' Kristijana Milića koji su kroz različite priče i pristupe govorili o uzrocima, tijeku i posljedicama Domovinskog rata.

S obzirom na to da je Domovinski rat po mnogočemu konstitutivan događaj za suvremeno hrvatsko društvo i politiku, ne čudi da su i domaći filmaši često snimali radove ratne i poratne tematike. Pritom nije samo riječ o dugometražnim igranim filmovima, nego i o kratkometražnoj igranoj produkciji te o dokumentarnom filmskom rodu.

O Domovinskom ratu snimljeno je na desetine filmova u Hrvatskoj od kojih je dobar dio dobio veoma visoke ocjene i uvršten je u programe niza svjetskih festivala, a najgledaniji je hrvatski kinofilm od osamostaljenja i dalje rad u kojem je priča kontekstualizirana početkom rata.

Rat se i dalje koristi kao tema i kontekst hrvatskih dugometražnih igranih filmova te su i posljednja dva pobjednička naslova Pulskog filmskog festivala 'Zvizdan' Dalibora Matanića i 'S one strane' Zrinka Ogreste o Domovinskom ratu progovorila kroz prizmu pojedinačnih ljudskih sudbina. I zavrijedila važna priznanja i u inozemstvu jer je Matanićev film prikazan i u Cannesu, a Ogrestin i u Berlinu. Tako su filmove ratne i poratne tematike snimili mnogobrojni ponajbolji hrvatski redatelji i redateljice te bi svaka retrospektiva ovih filmova pokazala da je u pitanju više nego respektabilna produkcija.   

O ratu su se filmovi u Hrvatskoj počeli snimati još tijekom rata te su tako nastali hvaljeni radovi poput 'Svaki put kad se rastajemo' Lukasa Nole koji će kasnije režirati i ratom inspirirani film 'Nebo, sateliti' i – 'Vidimo se' Ivana Salaja.

S druge strane, ni kritika ni publika nisu imale razumijevanja za naslove poput filma 'Vrijeme za...' Oje Kodar, ali takve reakcije nisu mogle ni utjecati na pozitivan prijem prije spomenutih filmova neovisno o žanru i tematici.

Stoga ako je određeni žanrovsko-tematski profil obilježio hrvatsku kinematografiju od početka 1990-ih do danas, onda su to upravo filmovi vezani uz Domovinski rat. Na to će se sigurno nadovezati i novi film u režiji Antuna Vrdoljaka 'General' o životnom i ratnom putu Ante Gotovine, a s obzirom na Vrdoljakov redateljski i komunikacijski potencijal, ne treba sumnjati da će ova biografska drama ratnog predznaka biti gledana i u domaćim kinima i kasnije u televizijskom programu.

Treba naglasiti da je ratni film svojevrsni nadžanr te da se i u Hrvatskoj i u svijetu snimaju ratne drame, ratne komedije, ratni trileri, ratni akcijski spektakli, ratni filmovi za djecu i mlade te različiti međužanrovski spojevi. Tako je Milićev 'Broj 55' spoj ratne drame i akcije, a također nagrađivani 'Crnci' Gorana Devića i Zvonimira Jurića spoj trilera i drame nadahnut stvarnim događajima.

Uz Domovinski rat ratna se tematika ranijih sukoba našla i u filmovima poput 'Duge mračne noći' u kojoj se Antun Vrdoljak bavio Drugim svjetskim ratom i poraćem te u 'Josefu' Stanislava Tomića u kojem je izvedena uistinu inovativna rekonstrukcija povijesnih događaja iz Prvog svjetskog rata.

Ivan-Goran Vitez režirao je pak ratnu parodiju na temu Drugog svjetskog rata 'Narodni heroj Ljiljan Vidić' i naišao na veoma dobar prijem kinogledatelja. Arsen Anton Ostojić režirao je 'Halimin put' o ratnoj tragediji u Bosni i Hercegovini osvojivši cijeli niz nagrada u zemlji i inozemstvu. Filmovi o ratu, dakle, ne odbijaju ni publiku ni kritiku. Kao što svi relevantni podaci govore o itekako bogatoj produkciji kada je posrijedi ratni film u novijoj hrvatskoj kinematografiji.

Nikomu, a najmanje ne umjetnicima, ne može se diktirati što će i kako snimati. Doba socrealističke kinematografije završeno je završetkom totalitarističkih tendencija u prvoj polovici 1950-ih te se od hrvatske autorske kinematografije čiji su predstavnici počeli stvarali od kraja 1950-ih i početka 1960-ih do danas umjetnički relevantni filmovi vezuju jedino uz slobodu i viziju svojih kreatora. Krajem drugog desetljeća 21. stoljeća snimati filmove u kojima će se u ime države određivati koga, što i – kako prikazivati može se jedino u državama poput Sjeverne Koreje u kojima se i filmovi gledaju po režimskoj zapovjedi, a ne prema izboru publike, dok se politički protivnici likvidiraju.

U svakom slučaju hrvatska kinematografija uvijek treba nove i kvalitetne radove. Hoće li se i na koji način oni baviti i Domovinskim ratom, to je isključivo pitanje umjetničkih pristupa i sloboda. U suprotnom ćemo umjesto domoljublja na filmskom platnu dobiti povratak u lošu prošlost, i to više desetljeća unazad...