'Sánchez es una mierda!' – uvredom je na pojavu starog/novog španjolskog premijera na televizijskom ekranu reagirao gost malog madridskog restorana A Pota D'Ouro. I premda Real te srijede uvjerljivo vodi, njegova reakcija ukazuje na izrazitu političku podijeljenost koja trenutno vlada u Španjolskoj, jednoj od rijetkih europskih država u kojoj ljevica uspijeva zadržati vlast.

Tome je tako ponajviše zaslužujući političkoj sposobnosti Pedra Sáncheza koji je za jedne (dok ispijaju četvrto pivo u ludim barovima Malasañe) nositelj napretka i uključivosti, a za druge (dok lijeno grickaju pohane lignje u poluvremenu utakmice) nacionalnog izdajice. Atmosfera iz madridskih lokala dobar je primjer onoga što slijedi onima koji i u Hrvatskoj žele (p)ostati premijeri, eurozastupnici, gradonačelnici u 2024. godini – u jednoj će ulici biti heroji, a u drugoj seronje.

'U političkom smislu Španjolska ti sve više sliči Jugoslaviji, samo bez rata. Pitanje je do kada! Mnogi od nas ne vole ovdje uopće ni doći. Madrid je za nas kao za vas Beograd da ste ostali zajedno… ' – objašnjava situaciju u zemlji kolega sa Sveučilišta u Barceloni. Na lokalnim su izborima u svibnju ove godine socijalisti doživjeli težak poraz. Kad je sljedećeg jutra osim priznanja poraza njihov lider iznenađujuće sazvao i nove nacionalne izbore, činilo se da je vladavina socijalista stvar prošlosti i da će konzervativni Partido Popular uz potporu ekstremno desnog Voxa olako osvojiti nacionalnu vlast.

Ipak, Sánchez je tim potezom još jednom pokazao političku vještinu i mudrost. U prljavoj izbornoj kampanji u kojoj se pozivalo na protjerivanje premijera iz zemlje, povezivalo desnicu s nacizmom, a ljevicu s komunizmom niti jedna strana nije odnijela pobjedu. Rezultat svega bio je podijeljen parlament u kojem je bilo vidljivo da jedino ljevica može doći do dovoljnog broja glasova za uspostavu vlasti. Da bi ostao na vlasti i došao do većine, Sánchez je morao osigurati potporu nekoliko stranaka iz Katalonije, Baskije i drugih regija.

Posebice osjetljiva je poveznica sa strankom Junts per Catalunya (Zajedno za Kataloniju) koju kontrolira bivši katalonski predsjednik Carles Puigdemont. Junts je za političku potporu s zatražio opću amnestiju svih onih koji su od nacionalnih vlasti gonjeni zbog pokušaja organizacije referenduma o katalonskoj neovisnosti. Dugoročno ova stranka, baš kao i mnoge baskijske, svoju budućnost vide samostalno u okviru Europske unije što za desne stranke znači poziv na otpor, a za neke i mogući oružani sukob.

Na demonstracijama protiv ovakvog političkog dogovora koje se redovito održavaju na madridskim ulicama uz državne zastave, nose i on iz frankističkog doba. Kliče se Francu i doziva njegov povratak. Pjevaju se pjesme iz doba diktature pa i one španjolskih snaga za koje je 'neutralnost' značila borbu rame uz rame s njemačkim nacistima u Drugom svjetskom ratu. Za desnicu koalicija sa separatistima znači nacionalnu izdaju, dok ljevica isti postupak prikazuje kao korak k većem jedinstvu i poštivanju razlika. Sve to promatraju političke snage iz Bilbaoa i Barcelone sa svojim planovima.

Kada se odmaknete od stranačkih i nacionalnih podjela, španjolski je glavni grad jedan od najljepših u Europi. Grandiozan u svojim velebnim građevinama, svjetskim muzejima i širokim avenijama, ali istovremeno i intiman na brojnim mjestima gdje se svira, pjeva, jede i pije. Čist i siguran grad nevjerojatne energije u odnosu na kojeg Zagreb desetljećima zaostaje u svakom pogledu.

'La politica es una mierda…' – odgovara mu kratko konobarica na što svi dižu čaše i govore – 'Salud!'

Madrid je čudo! Posjetite ga dok nije počeo…