S pravom su neki hrvatski mediji podijelili packe Jadranki Kosor nakon što je jednu domaću svađu nastavila u Kopenhagenu, za posjeta Danskoj. To je, rekoše s pravom, neuviđavno i nepristojno prema toj zemlji u kojoj nitko ne mora znati oko čega se hrvatska premijerka počupala sa Zoranom Milanovićem, čak ne mora znati ni tko je uopće taj Milanović. Ali, nije riječ samo o tome. Kada je Kosorova u Danskoj opaučila SDP da ništa ne radi na završetku pregovora s Europskom unijom, premijerka je zbunjenim Dancima dala dobrog štofa da zaključe da ona na tome radi još manje.

Jer, što su oni mogli drugo pomisliti poslije te njezine optužbe nego da u Hrvatskoj glavna opozicijska stranka ozbiljno, zaplotnjački rovari protiv ulaska u EU i da treba ozbiljno razmisliti treba li takvu zemlju uopće uzeti u članstvo. Dakle, hrvatska premijerka je zbog sitnog poenčića u verbalnoj tuči s Milanovićem stavila na kušnju, da baš ne kažem na rulet, glavni vanjskopolitički cilj Hrvatske. Što je najgore, to je zapravo i jedini cilj, jedino uopće čime se bavi hrvatska diplomacija jer - izvan toga vanjske politike jednostavno nema.

Kako nema, pitat će netko, pa što su onda ova Josipovićeva španciranja po Bosni i Hercegovini i njegovi nebrojeni susreti s Borisom Tadićem, što je Kosoričino diplomatsko 'flertovanje' sa Borutom Pahorom? Da, točno je, ali to je opet samo jedan od uvjeta – regionalna suradnja – za učlanjenje u EU, tako da taj jedini izuzetak nije tu da zaniječe bilo što, nego da potvrdi spomenutu konstataciju. Ponavljam, Hrvatska nema, ali ono, baš doslovce nema vanjsku politiku. Što je najvažnije, potvrdila su se predviđanja da je ona i ne želi imati i da se žurila u NATO, a sada i u EU, između ostalog baš zato da se riješi tog navodno suvišnog balasta.

To je jasna poruka Washingtonu i Bruxellesu da oni preuzmu hrvatsku vanjsku politiku, to je, biva, toliko komplicirano, a i košta, brate, pa vas, evo, najljubaznije molimo da vi to radite umjesto nas. Ovo podguzivanje moćnim zapadnim saveznicima nije, da se razumijemo, izuzetak, naprotiv, to je pravilo koje vrijedi i u svim postkomunističkim zemljama tzv. nove Europe. Ali, one su imale barem čisti motiv za to – iščupati se iz čeličnog zagrljaja nekadašnjeg sovjetskog mentora, za što su bile spremne platiti i cijenu da se nađu u ništa manje čeličnom naručju zapadnih patrona.

Kod nas čak ni toga nema. Tešku moru ruske dominacije otklonio je polovicom prošlog stoljeća još Tito, tako da za bacanje u krilo euroatlantskim gazdama nije bilo baš nikakvog razloga osim puke želje za skidanjem gaća. Primjer Libije tu strši kao zadnja krpa koja je skinuta s hrvatske stražnjice, pri čemu nemam namjeru ovdje držati lekcije iz hrabrosti i nesavijanja kičme. Jasno je, naime, da se Hrvatska samom činjenicom članstva u NATO-u nije mogla suprotstaviti intervenciji na Džamahiriju.

Ali je barem mogla slijediti primjer suzdržane Njemačke ili Turske, a ne se ponijeti kao ćorava kokoš kojoj su rekli da je vode njezinim pilićima, a zapravo su je doveli među lisice. Što hoću reći? Pa, najkraće to da je zapadna intervencija u Libiji, sada je već sasvim jasno, neizvjesna avantura koja će tko zna koliko trajati i tko zna kako završiti i da se tu Hrvatska morala izmaknuti u krajnjim granicama svojih mogućnosti. To znači: ako ti je već suđeno da budeš poslušan, barem nemoj biti glup. Njoj je, nažalost, pošlo za rukom biti i jedno i drugo.

Pogledajte sami. Da bi otklonio strahove da će i Hrvatska kao članica NATO-a biti uvučena u ovaj rat sa sto nepoznanica, ministar obrane Davor Božinović izjavio je prije dvadesetak dana da je o tome neodgovorno spekulirati jer je još 'daleko' od odluke i to da će zapadne intervencije uopće biti. Avaj, u međuvremenu je intervencija ne samo počela, nego je prije nekoliko dana NATO preuzeo i komandu nad njom, čime je ministar sjajno ilustrirao što je Hrvatska u ovoj priči. Ni šarafić! Čak ni podložna pločica tog šarafića! Nitko i ništa.

Sada se i hrvatski pravni stručnjaci, a to je osvjedočeno podložnički soj, dovijaju kako izvući zemlju iz ove riskantne i glupe situacije. Pa ih čujemo kako toroču da to što je NATO intervenirao u Libiji ne znači da je Hrvatska u ratu s tom zemljom (ma nemoj, odobrili smo bombe na Libiju, ali ne bismo htjeli imati ništa s njihovim žrtvama, pa hrvatski mediji, vidimo, svakodnevno broje mrtve samo na strani pobunjenika, ne i na Gadafijevoj). Štoviše, dodaju ti naši stručnjaci mudro, Hrvatska je ovdje izborila vrlo povoljnu, ispada skoro neutralnu poziciju jer u Zagrebu, vele, još radi ambasada koja je ostala lojalna Gadafiju.

Tu stvari definitivno postaju zabavne. Mi smo kao članica NATO-a podržali intervenciju u Libiji, ali ustvari nismo, ma gdje bismo, jer je hrvatskim građanima ostavljena mogućnost da uvijek odu libijskom ambasadoru i izraze iskreno gnušanje nad tom intervencijom. Drugim riječima, ako ste za intervenciju, hrvatska diplomacija vam je izašla u susret, a ako niste, ostavila vam je, molim, širom otvorena vrata i za to. Savršenstvo jasnoće i preciznosti! Sada ostaje samo nada da će ovih drugih, koji odlaze libijskom ambasadoru, biti puno više jer je ova intervencija još jedan besprijekoran primjer u nizu više nego vjerojatne katastrofe američko-evropskog koncepta 'izvoza demokracije' u islamski svijet.

Kako to znam? Pa, eto, ponešto pročitam. Što se drugo, zaboga miloga, može iščitati iz vijesti da pobunjenici protiv Gadafija, koji su dočekali kao dar s neba zapadnu zračnu intervenciju, istodobno izjavljuju da će se oružano suprotstaviti Europljanima i Amerikancima ako odluče intervenirati i na kopnu?! To govori sve. Gdje god su zapadnjaci suptilnim vršcima bajuneta zavodili red, ostavljali su za sobom nered, mali konflikt pretvarao se u veliki rat, a islamistički radikalizam pojavljivao se i ondje gdje ga dotad nije bilo. Onda bi se ta kretenska posljedica intervencije proglasila njezinim opravdanjem i tako se ulazilo u zatvorenu, vrapčansku kružnicu bez konca i kraja.

Sada su stvari utoliko ozbiljnije što je ovaj neoimperijalistički pristup ogoljen do srčike i izložen jasno kao u školskoj bilježnici. Vojno se intervenira protiv zapadnjacima nesklone Libije, ali ne i protiv režima koji također primjenjuju nasilje, ali su bliski Amerikancima (Bahrein, Jemen, sutra možda i Saudijska Arabija). Čovjek ne može zamisliti eksplozivniju i luđu smjesu ubačenu u arapski svijet gdje se sada lako može javiti islamistički revanšizam, s potencijalno uništavajućim posljedicama po Izrael, a on je, zna se, ultimativni američki saveznik na Bliskom istoku.

Da, na veliku gomilu ovaj put vrag slaže pervertirane zapadne politike u islamskom svijetu, a to što je Hrvatska pristala biti samo govance u toj hrpi, definitivni je dokaz da se ona oprostila i od 'v' svoje vanjske politike. Iako je najtočnije reći da je nikada nije ni imala.