Papa Ivan XXIII. zapravo je idejom Drugog vatikanskog koncila učinio sve preduvjete da svetost postane lako dostupna. Okrenuvši Katoličku crkvu svijetu, omogućio je razvijanje teologije u nekom novom smjeru kroz koji se na 'spašene' neće samo gledati kao na one koji su u potpunosti Bogu posvećene osobe, koji su svake nedjelje u rimokatoličkoj bogomolji, koji imaju sve sakramente i koji se redovito ispovijedaju. Upravo na tim temeljima, papa Ivan Pavao II. odlučio je da svako malo, tijekom svog dugog pontifikata, proglašava nove blaženike i svece te je u toj praksi nadmašio sve pape u povijesti – proglasio je 1.338 blaženika i 428 svetaca.

'Zahvaljujem se Gospodinu što mi je omogućio da u ovim godinama beatificiram i kanoniziram velik broj kršćana i među njima mnoge laike koji su postigli svetost u najobičnijim okolnostima života. Došlo je vrijeme da se svakome cijelim srcem ponovo ponudi taj visoki standard običnog kršćanskog života: cijeli život kršćanske zajednice i kršćanskih obitelji mora voditi u tom smjeru', rekao je jednom prilikom papa Wojtyla.

A, dakako, da bi svetost bila dostupnija, Ivan Pavao II. odlučio je samo nekoliko godina nakon što je postao papa, početkom osamdesetih prošlog stoljeća, ukinuti ured 'đavoljeg odvjetnika' u Vatikanu, koji je ustanovljen u 16. stoljeću, a čiji je posao bio da nadgleda svaki aspekt procesa za proglašenje blaženim ili svetim nekog kandidata kako neka osoba ne bi nepromišljeno dobila crkvenu počast. Takozvani đavolji odvjetnik nije potpuno iščeznuo iz Vatikana, no njegove ovlasti su znatno izmijenjene i smanjene, a zahvaljujući upravo papi Ivanu Pavlu II., postupci za proglašenje blaženim i svetim postali su jednostavniji nego ikad. Kongregacija (vatikansko 'ministarstvo') za proglašenje svetima i blaženima postala je tvornica svetaca. Statistički podaci su nevjerojatni. Ako se analizira prošlo stoljeće, do pontifikata pape Ivana Pavla II. 1978., prosječno je godišnje proglašeno svetim 1,2 kandidata, a za vrijeme pape Wojtyle taj je broj narastao na 17,7.

Kritičari takvih modernijih vjetrova u Crkvi reći će kako se ne može napraviti više soka od naranče ako u vrč ulijete više vode i tako povećate količinu tekućine. Kritičari smatraju kako povećanjem broja svetaca opada kvaliteta. S druge strane, upravo na temelju ideja novih svetaca Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., nalaze se oni koji smatraju kako je dobro da se svetost na neki način demistificira i da je poželjno da ljudi imaju suvremene svece, osobe koje su samo nekoliko godina nakon smrti beatificirane ili kanonizirane, kao što je to primjerice slučaj s Majkom Terezom i papom Ivanom Pavlom II. No i nakon Drugog vatikanskog koncila 60-ih godina to još nije bilo tako. Naime, kada su samo nekoliko godina nakon smrti pape Ivana XXIII. neki biskupi zatražili da se krene s procesom njegova proglašenja blaženim i svetim, postupak je zaustavio papin nasljednik Pavao VI. obrazloživši kako nije dobro da takvi postupci kreću tako brzo nakon smrti. Ivan Pavao II. to je promijenio i otvorio vrata novim blaženicima i svetima.

Sudeći po trenutačnoj atmosferi u Vatikanu, na kraju se samo možemo zapitati hoće li papa Franjo dodati i još neke zanimljive novosti? Naime, na temelju nekih njegovih riječi, bilo bi zanimljivo kada bi primjerice Vatikan proglasio svetim nekog nekatolika ili kada bi možda beatificirao nekog homoseksualca. Ili ipak za takve kategorije u vatikanskim hodnicima i dalje šeće advocatus diaboli