Premda su mi malo zasmetali diplomatski izljevi nježnosti našeg premijera prema Vatikanu, ipak se važnijom čini njegova nedavna odluka da ne otiđe na misu od nacionalne važnosti. Kada su mu iz Crkve prigovorili, Milanović je odgovorio, otprilike, da na misu trebaju ići vjernici, a ne on, a Crkva, eto, nije bila sretna odgovorom, već mu je takav stav zamjerila. To baš i ne razumijem, no glasovi bliski Crkvi stalno govore da su većinski katolici potisnuti, najviše kada su SDP i HNS na vlasti, dok liberali ističu da Crkve u javnosti ima i tamo gdje joj nije mjesto, pogotovo kad su u vlasti HDZ i HSS... Dakako, anarhisti i socijalisti govore da i katolici i liberali štite parazite – Crkvu i kapitaliste. S obzirom da ova rasprava provocira izljeve žuči usporedive s poplavama, vjerojatno bi bilo korisno priznati i vrijednost nekih argumenata koji dolaze s druge strane (ne skrivajući pritom s koje strane barikade nastaje ovaj tekst).

Evo, prilično mi je jasna teza da država ne smije potpuno oduzeti roditeljima pravo da odgajaju vlastitu djecu. Uostalom, ako danas pristanemo da djecu katolika država podučava protivno toj vjeri, nećemo li sutra, kada katolici opet zavladaju, morati šutjeti ako se država podredi vjerskoj propagandi? Također, nimalo mi se ne sviđa ni ugrožavanje ispovjedne tajne, jer je ta tajna ključna za odnos pojedinca s Bogom, a u nas je sloboda vjere još uvijek zagarantirana. Istinita je, k tome, i tvrdnja da su vjernici u Jugoslaviji bili diskriminirani, no taj je argument sve slabiji, ako je ikada i bio jak. Trajanje samostalne Hrvatske već se mjeri u desetljećima, a liječeni marksisti – sada ukopani u religiju, hrvatstvo i kapitalizam – toliko su naškodili ovoj zemlji da zbilja ne znam koga još zanima i prethodno razdoblje, u kojem su služili druge gospodare.

Svatko, međutim, vidi da mnogi novinari i urednici uživaju kada neki fratar nestane s crkvenim parama, a još i veća radost zavlada kada katolički orijentiran političar (recimo, Ivo Sanader) završi pred namrgođenim istražnim sucem. Vjernik nisam, ali i ja tu vidim protuvjerničku i protukatoličku zlobu, nisam ni sam imun od takvih ružnih emocija, a opsjednutost medija materijalnim vrijednostima i slavom k tome očito smanjuju utjecaj bilo koje vjere. No nasuprot tome, ipak je jedna od dviju najčitanijih novina u Hrvatskoj poprilično katolički orijentirana, a čak i javna televizija izgubi kompas kada nam navrate katolički blagdani – informativne emisije tada prestanu informirati. Ako mi ne vjerujete, prisjetite se samo prikaza Crkve u medijima povodom haške presude hrvatskim generalima – tu između javnih i privatnih medija jedva da je bilo razlike (podjednako u redovitim informativnim emisijama i u izvanrednim programima), pa je TV kritičarka Zrinka Pavlić odlično pogodila bit stvari.

Strogo gledano, iz reakcija katoličkih svećenika na dobre vijesti iz Haaga dalo bi se zaključiti da su Crkvi važnije sekularne tendencije u obrazovanju nego ljubav prema neprijatelju ili, recimo, bog novca koji naveliko zavodi vjernike. A ako Boga uistinu ima, on zacijelo ljubi sve ljude, i u tome sasvim sigurno ne protežira Hrvate. Uostalom, povjerujemo li da je medijska proslava Gotovininog (i Markačevog) oslobođenja motivirana iskrenim nacionalizmom ili čak čovjekoljubljem, a ne nužno vjerom, medijska pomama za vjerskim blagdanima i dalje ponajprije izvire iz tržišne vrijednosti Božića i Uskrsa, pa ne znam zašto su vjernici tako tihi u protivljenju koaliciji crkvenjaka i kapitalista. Isus je, svi to znamo, izbacio trgovce iz hrama.

Dakako, odvajanje crkve od države važna je osobina razvijenih društava, no mnogi smatraju da bi interesi i stavovi većinske grupe morali imati garantiran većinski prostor u javnosti. To mišljenje razumijem, ali ga baš i ne dijelim. Pripadnik sam više većinskih i vladajućih skupina u Hrvatskoj, pa svejedno ne bih htio druge tjerati još dublje u njihove margine. No stjecajem okolnosti  prisustvovao sam na barem dvije mise u zadnjih petnaestak godina (jedna je, pazite, bila u Centru za vojnu obuku u Sinju), a na obje su mise svećenici jasno govorili da neprijatelja treba ljubiti i okrenuti mu drugi obraz kada te ošamari, pa ću se suzdržati od poopćavanja – samo ću reći da su mi se te dvije mise prilično svidjele.

No s druge strane, ako većini i pripada većinski prostor u javnosti, nisam siguran da to ide katolicima u prilog. Popisi stanovništva su, doduše, jasni; većina se izjašnjava katolicima, no neredovito pohađanje vjerskih obreda, kao i stavovi o abortusu, umjetnoj oplodnji, kontracepciji, pa i o ljubavi prema bližnjima kada su oni druge vjere i nacije, dramatično mijenjaju stvari. Pobogu, u očima katoličke i dosta drugih crkava abortus, kao i mnoge kontracepcijske metode, spada pod kategoriju ubojstva. Ubojstva! Ako Crkva ne može uvjeriti svoje vjernike da se protive ubojstvima – bez obzira na to jesu li žrtve nerođena djeca ili hrvatski, srpski, židovski i palestinski civili – koliko takvi vjernici svojoj crkvi zapravo pripadaju?

Tko zna – možda su, unatoč popisima stanovništva, upravo cinični i truli socijalni liberali i socijaldemokrati pravi pripadnici hrvatske svjetonazorske većine? Napokon, kakav god nam bio predsjednik Josipović, po uvjerenju je agnostik, a ipak je narod izabrao njega, a ne smjernog katolika Milana Bandića.