Ovih dana izašlo je na vidjelo da u Hrvatskoj u nekim vrstama mlijeka ima otrova, odnosno aflatoksina M1. Ovo nije prva a ni zadnja afera s hranom. Ne bi se moglo reći da je nastala panika, ali potrošačima sigurno nije ugodno čuti da u jutarnjoj kavi piju otrov makar i u minimalnoj količini. Niti da im ga piju djeca u vrtiću i u školi.

Naravno, stručnjaci su odmah rekli da bi čovjek od 80 kg mora piti 10 litara mlijeka dnevno godinama da bi se stvarno otrovao – dakle, poruka glasi: samo vi pijte bez brige, to malo otrova neće vam škoditi. Kao ni ono malo antibiotika u mesu, dioksina u povrću, DDT-a u pšenici, saharina (koji je dokazano otrov) u dijetnim proizvodima, salmonele u jajima ili kako se već zovu sva ta sredstva, jer se hrana truje u dozvoljenim količinama.

Lažu nas radi profita

Naravno, čovjeku u tim situacijama dolazi na um cijeli niz pitanja: što to mi jedemo? Koliko povjerenja možemo imati u proizvođače i cijeli lanac uključen u proizvodnju, otkup i transport hrane? Naročito pak u strogost kontrole hrane. I na koncu, čak i kad nije riječ o otrovima – zašto nas varaju? Baš ovo pitanje postavljaju potrošači u Velikoj Britaniji, Francuskoj i još desetak evropskih zemalja. Otkriveno je, naime, kako proizvodi švedske tvrtke Findus ne sadrže ono što piše na deklaraciji. Recimo, lazanje i slični proizvodi koje bi trebali sadržavati govedinu, imaju od 30% do 100% konjetine. Doduše, ne radi se o tome da je konjetina nezdrava, nego da to nije govedina, pa je dakle riječ o prijevari potrošača. Uzgred, već je otkriveno da je konjsko meso nabavljeno iz Rumunjske i Cipra, zato jer je daleko jeftinije.

A ako je meso jeftinije, onda proizvođač ima veći profit. Povećanje profita je generalni odgovor na pitanje zašto nas lažu i prodaju nam lošu, opasnu ili pak samo različitu hranu od one koju vjerujemo da kupujemo. Pritom velika tvrtka ima istu logiku kao i onaj nesretni ugostitelj iz Dalmacije kod kojeg je prošlog ljeta otkriveno tri tone prastarog mesa uvezenog iz BIH, ili onog lukavca koji je na +40 celzija švercao nekih 200 kila bifteka iz iste zemlje u svome Mercedesu, sve kako bi njegov restoran poslovao što profitabilnije.

Koliko otrova je otrovno?

I eto, svako malo neki skandal izazove uznemirenost i strah potrošača. Čudno je jedino da potrošači još imaju povjerenja u proizvođače, jer u globalnoj trgovini već i sam transport zahtjeva upotrebu otrova. Zar se nikada ne upitate da li jedenje jagoda u vrijeme kad one rastu samo u Maroku, ili paprika kad rastu samo u Španjolskoj, ili pak grožđa iz Južne Afrike, nema svoju cijenu, i to baš u zdravlju? Današnji izbor u samoposlugama je velik, hrana se uglavnom uvozi iz zemalja koje proizvode naveliko, a onda transportira. Potrošači ne znaju koji se sve otrovi koriste da bi ta hrana ostala svježa – ali žele vjerovati da to zna netko drugi, onaj čiji je posao kontrolirati da doza otrova ne ugrožava njihovo zdravlje.

No iako, dok s jedne strane potrošači žive u neizvjesnosti i blaženom neznanju onoga što jedu, ipak su, barem teoretski, u mogućnosti da biraju. Odnosno, postoji i zdrava ili barem manje zagađena i manje otrovna hrana. Doduše, ne u trgovačkim lancima u kojima većina ljudi kupuje. Opet se vraćamo profitu. Jer ne kupuje potrošač hranu u samoposlugama iz hira, nego zato jer je hrana jeftinija od one koje nose etiketu bio- ili eko proizvoda. Ispostavlja se, naime, sa svakom ovakvom aferom, da je teško doći do zdrave hrane koja je ujedno i jeftina. Pogotovo na Zapadu. A kako smo mi po cijenama sve više Zapad, zdrava hrana je i kod nas – skupa. Ukratko, zdrava hrana je, baš kao i u zemljama čijem standardu težimo, i u Hrvatskoj postala klasno pitanje. Na isti način kao što bogati imaju bolje zdravstvene usluge, a njihova djeca idu u bolje škole. Naime, baš kao i u Americi, i u EU se socijalna država ubrzano stiska, poput pulovera od čiste vune opranog u vešmašini na 90 C.

Ako se trend amerikanizacije hrane nastavi, brutalna je istina da će u budućnosti najvjerojatnije većina ljudi biti prisiljena jesti jeftinu, znači nezdravu hranu, da će zbog toga više pobolijevati (od pretjerane debljine i dijabetesa, na primjer) i lošije se liječiti. Jedino što toj većini preostaje jest poraditi na tome da je manje truju i da kažnjavaju one koji su krivi. Stvar nije posve beznadna, jer postoje zakonska sredstva da ‘niža klasa’ potrošača prisili za to odgovorne institucije da pooštre kontrolu. To jest, da jasno ograniče rast profita u industriji hrane.

Hrvatska: čije babe zdravlje?

U EU istraga oko prevare s konjskim mesom je u toku, i krivci će snositi posljedice. Findus ih već snosi jer su njegovi proizvodi izbačeni iz najvećih trgovačkih lanaca. A Vindija i Dukat? U Hrvatskoj, koju inače ne resi transparencija postupaka, to nije lak zadatak. Tako na primjer Dukat i Vindija ne samo da šute o količini povučenog odnosno prodanog mlijeka, nego im nije palo na pamet da se ispričaju javnosti. Javnost nema pojma kako je došlo do trovanja, niti koje je točno porijeklo mlijeka. U Udruženju potrošača nemoćno sliježu ramenima, a ni Ministarstvo poljoprivrede ne istrčava se s informacijama, recimo onima vezanim uz prava osoba koje su konzumirale to mlijeko. Očito, kad se radi o zdravlju, to u Hrvatskoj nije dovoljno važno pitanje, pa ga se i nadalje prepušta proizvođačima, trgovcima i svima onima kojima je jedini cilj profit, dok potrošači tek možda individualno i stidljivo izbjegavaju proizvode spornih tvrtki. Riječ organizirani bojkot vjerojatno nikome ne pada na pamet.

Cinici bi, doduše, mogli zaključiti da se čovjek mijenja i prilagođava novim okolnostima, pa tako njegov organizam postaje sve tolerantniji i na otrove u hrani. Jer, kako bi inače, kao vrsta uopće opstao na zemlji?