'Idem za računalnog tehničara. Bolja mi se čini strukovna jer se nakon nje možeš zaposlit', a možeš i na faks.' – riječi su 14-godišnjeg Marka u istraživanju o obrazovnim aspiracijama hrvatskih učenika i njihovih roditelja koje od 2016. godine provodi Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Svi u njegovoj okolini, uključujući mamu i razrednicu očekivali su da će se Marko, koji je tri puta bio na županijskom natjecanju iz matematike, odlučiti za jedan od gimnazijskih programa, ali on je kao i mnogi vršnjaci odabrao drugačiji put – 'Dugo sam razmišljal' o gimnaziji, ali zbilja mi se ne da učit' latinski i te stvari. Kaj će mi to, ak' hoću bit' programer?'

U prethodnom tjednu Ministarstvo znanosti i obrazovanja je na javno savjetovanje uputilo Nacionalni plan razvoja sustava obrazovanja do 2027. godine. Radi se o važnom dokumentu koji će poslužiti kao osnova za financijsko programiranje značajnih sredstava u petogodišnjem razdoblju. Jedan od prepoznatih izazova jest trenutna razina obuhvata učenika u gimnazijskim programima. Vlast stremi povećati njihov udio što, premda se to otvoreno ne govori, posljedično znači smanjenje broja učenika u strukovnom obrazovanju.

Kao referentni okvir nacionalnih težnji iznesen je podatak da je Hrvatska s oko 30% učenika na samom začelju po broju učenika u općem srednjem obrazovanju dok je prosjek država članica EU-a 52%. Želja dosezanja udjela od 40% predstavlja izrazito zahtjevan zadatak koji uključuje koordinirano djelovanje svih razina vlasti i vrlo precizno planiranje aktivnosti usmjerenih školama, nastavnicima i posebice mladima i njihovim roditeljima. Kako bi se ostvario taj cilj nužno je promijeniti profile brojnih škola. Što se tiče kadra to znači istovremena otpuštanja, zapošljavanja i/ili prekvalifikacije.

Zahtjevi su to s kojima bi i Švicarska i Norveška imali problema, ali još se zahtjevnijim čini nagovoriti mlade ljude da se odluče za gimnazijsko obrazovanje. Analitička studija Tea Matkovića i Josipa Šabića precizno ukazuje na razlike u udjelu upisanih učenika u među županijama. Zagreb je primjerice već iznad željene razine od 40%, dok je u značajnom dijelu županija udio i ispod 20%. Štoviše, analitički postupci ukazuju da već sada u mnogim sredinama upisna mjesta u gimnazijskim programima ostaju nepopunjenima negdje jedva dosežući 50%. Iz zagrebačke perspektive to se čini nevjerojatnim, ali podaci neumoljivo ukazuju da su u dijelovima zemlje npr. strukovni medicinski i ICT programi znatno privlačniji od gimnazijskih.

Usporedba s drugim članicama EU-a u ovom je slučaju nezgrapna i pogrešna jer ne uzima u obzir specifičnosti strukture srednjeg obrazovanja u zemljama članicama. Hrvatska se, s pravom, može ponositi svojim gimnazijskim obrazovanjem koje svojom širinom osigurava mladim ljudima nastavak obrazovanja na našim, ali i na najprestižnijim svjetskim visokim učilištima. Ono što je javnosti manje poznato jest da se u svjetskim okvirima radi o jednom od najzahtjevnijih srednjoškolskih programa. Škola je to u kojoj učenici imaju 17 ili više obveznih predmeta s opterećenjem u prosjeku od 33 sata tjedno. Njezina glavna negativna osobina jest gotovo nepostojeća razina izbornosti za učenike.

U te četiri godine učenicima se ne pruža prilika malo više učiti o kemiji i biologiji ako ih zanimaju studiji u biomedicini i zdravstvu ili malo više povijesti i umjetnosti ako su usmjereni humanističkom ili umjetničkom području. Zahtjevna, široka i bez mogućnosti izbora hrvatska gimnazija postaje sve manje privlačnom dijelu onih, poput Marka, koji bi u nedalekoj prošlosti sjedili u njenim klupama i uz derivacije i integrale koje ih iskreno zanimaju, čitali Alice Munro, raspravljali o učenjima Aristotela i Adorna ili se svađali o etičkim dvojbama u psihološkim eksperimentima Philipa Zimbarda.

U trenutnom obliku hrvatska gimnazija ne može potaknuti veći broj učenika i roditelja na upis. Potrebna je promjena u smjeru povećanja izbornosti čime bi se značajno povećala njezina atraktivnost. U Cjelovitoj kurikularnoj reformi izrađen je model izbornosti za gimnazijsko obrazovanje kojeg je svesrdno prihvatila baza od prestižnih prirodoslovno-matematičkih, općihi jezičnih do klasičnih gimnazija koje su većinom pod vodstvom crkve. U tom se modelu zadržava pozitivna tradicija hrvatske gimnazije, ali se učenicima istovremeno omogućuje da u trećem i četvrtom razredu odabiru module s predmetima koji su u skladu s njihovim interesima i visokoškolskim odabirima. Pri tome i dalje imaju prilike učiti o sociološkim teorijama i kemijskim procesima, ali ako ih više zanima jezično područje imat će nešto više sati jezika. Ukoliko se pak vide u tehničkom području omogućen im je dublji ulazak u fiziku ili informatiku.

Ovo rješenje posebno atraktivnom čini opću gimnaziju koja time postaje obrazovno okružje koje, ne gubeći širinu, osigurava učenicima da krenu u dubinu i to baš u područjima za koja su motivirani. Takva bi promjena bila garancija motiviranijih učenika, zadovoljnijih nastavnika i sustava u kojem bi opće srednjoškolsko obrazovanje opet dobilo privlačnost koju vremenom nažalost gubi.

'Da je drugačija možda bi se i odlučio za gimnaziju. Ovak' kad razgovaram s frendovima koji su u srednjoj vidim da ništa ne mogu odabrati i da ih stišću u svim predmetima. Ne uče ono što ih zanima. Mislim da ćemo se ionako vidjet' na FER-u.' – strateški je zaključio Marko.