Rujana,

čitam tvoj blog kad god stignem i nisam mislila da ću ikad postaviti pitanje, no nikad ne reci nikad...

Ovako - volim svoj posao, jako mi je važna karijera, mogu priznati da sam jako ambiciozna i ne mogu se žaliti, dobro mi ide.

Ali konkurencija je jaka i puno se radi.

Trideset i sedam mi je godina, već tri godine živim sa svojim dragim i ne mogu se žaliti - divan je prema meni. Naravno, nitko nije savršen, ali se slažemo i volimo.

I on je ambiciozan i luđački radi i voli svoj posao. I nekako smo se i po tom pitanju našli, razumijemo se kad dođe do toga da se mora ostati do kasnih sati da se nešto dovrši ili kad se mora na put.

U krevetu nam je dobro, no moram priznati da je on češće umoran nego ja, no pošto ga volim i ne pada mi na pamet netko drugi - naime nije sve do nedavno - sve to razumijem i opravdavam jer mislim da ni ja nisam u svemu uvijek onakva kako bi možda on to želio.

Problem se pojavio kada mi je dodijeljen projekt sa jednim kolegom za kojeg sam prije čula na profesionalnom planu i divila mu se iz daleka.

Konačno je došao dan da zajedno radimo i jako sam se radovala što ću učiti od nekoga kome se divim i što će to biti zanimljiva avantura.

No nisam predvidjela da će on biti toliko šarmantan i da će mi naprosto – čitati misli. Najprije je to bilo očito profesionalno međutim se ta neka 'telepatija' proširila i na pauze za kavu, razmjene mišljenja o životnim pitanjima i taj kolega za kojeg sam u početku mislila da je mrtav ozbiljan 24 sata na dan, pokazao je i svoju duhovitu i opuštenu stranu.

On ima djevojku, ne znam za njegovu prošlost - prilično je diskretan, ali znam da s njom živi već dvije i pol godine, to mi je jednom rekao.

I sve bi bilo ok da ja nisam osjetila kad sam ju upoznala - ljubomoru kao nikad do tada.

Samu sebe sam iznenadila, jer ne vjerujem u ljubomoru. Osjetila sam neku životinjsku stranu u sebi za koju nisam znala. Nekakvu mješavinu agresivnosti i tuge.

Pokušala sam sve to izanalizirati i smiriti se i prilično mi je uspjelo. Prvo sam se smirivala činjenicom da je mlađa od mene i da je zgodna i pametna i da je normalno da se čovjek zaljubio, da sam muškarac valjda bih i ja... i uvjerila sam sebe kako miješam profesionalno s nečim što nema veze sa mojom fascinacijom i nakon par tjedana ponovo veselo odskakutala kuci svome dragom i prestala biti 'nervozna zbog posla'.

A onda je došla i završna faza projekta, praktički bih projurila kroz kuću da malo odspavam i presvučem se i provodila život na poslu, što se bar jednom godišnje redovno desi. No ovaj put sam stvarno osjetila da je to projekt koji će biti vrlo uspješan i upijala sam svaku minutu rada kao da mi je to zrak...

Sve se dovršilo u veljači i na proslavu završetka cijele te priče na poslu došla je i djevojka mog kolege ali i moj dečko. Imala sam osjećaj da se moj kolega kao i ja pravi da je sve divno i krasno ali sam nekako osjećala da su se i njemu malo poremetile šeme, a kad mi je njegova djevojka čestitala na uspjehu, on se nekako ponosno držao kraj mene i osjetila sam da njoj baš nije svejedno.

Moj dečko je bio ludo ponosan na mene i ništa nije primjećivao. Otišli smo na zasluženi odmor, samo moj dragi i ja i u početku sam često odlutala mislima do momenata provedenih na projektu, no nakon par dana sam se ponovno usredotočila na svoju vezu i bilo mi je lijepo sa mojim dragim.

Mislila sam da je sve to bila moja mašta i da sam toliko opsjednuta karijerom da me fascinirao tip koji sve u branši fascinira, bili oni muškarci ili žene.

No - prije mjesec dana, zbog uspjeha završenog projekta, meni i tom 'opasnom kolegi' je dodijeljen slijedeći, još veći posao. Nešto me je probolo kroz utrobu kad sam to saznala.

Moj dečko je bio radostan zbog mene jer zna koliko mi to znači ali ne zna dovoljno točno - zbog čega.

Prvo sam skakala od radosti a onda me dohvatila trta.

Već tjedan dana ponovo intenzivno radimo zajedno i prije tri dana se desilo da smo ostali sami u uredu i osjećala sam tako jaku kemiju u zraku da sam morala stati s radom. Kolega je to primijetio i stao i valjda po prvi put u životu osjetila sam tako intenzivnu privlačnost, u isto vrijeme smo se približili jedno drugom i kad smo se htjeli poljubiti, računalo je proizvelo zvuk koji je značio da je jedan program koji smo bili instalirali gotov i mi smo se vratili u stvarnost. No znam da je to i njega koštalo koliko i mene.

Sutradan smo oboje bili 'jako profesionalni' i pomalo tužni. I nastavili raditi kao manijaci ali nismo imali ni prilike, a mislim isto tako niti hrabrosti da o svemu tome razgovaramo.

Meni je oluja u glavi. Borim se sa koncentracijom i hvatam za profesionalnost kao za slamku.

Znam da ćeš reći da trebamo porazgovarati ali se ne usudim to predložiti.

Čekam da to dođe s njegove strane ili da mi da neki znak, bilo što.

Ako imaš kakav drugi prijedlog molim te da mi pomogneš.

Hvala.

H.

Draga H.,

Moram te razočarati – uopće ne mislim da trebate porazgovarati. Ili barem ne dok ti ne porazgovaraš – sama sa sobom. (a Sob je jako velik)

Naime, sve mi se čini da se ti nalaziš u takozvanom 'melankoličnom braku' – odnosno vezi. Barem prema definiciji dr. Pamele Haag, povjesničarke čiju sam vam knjigu već u nekoliko navrata preporučivala.

Haag kaže da je to ona vrsta braka/veze u kojoj se čovjek u jednom trenutku zapita – je li to to? Je li to sve? Da li je to najbolje što mogu dobiti?

Moguće je da si sretna sa svojim dečkom, ali ovdje se očito radi o čovjeku s kojim si osjetila nekakav eros zajedničkog stvaranja, što je tebi kao osobi usmjereno na karijeru sigurno jako važno. K tome si neko vrijeme provodila, odnosno provodiš – duže na poslu nego kod kuće, a kada dođeš kući, kao što si već sama rekla – spavaš. To može štimati na određeno vrijeme, ali vjeruj mi, izgubiti ćeš bliskost sa svojim dragim, istovremeno je sve više osjećajući prema kolegi….

Uostalom, znaš kako kažu: daleko od očiju, daleko od srca. Vidiš da ti je čak i na godišnjem trebalo par dana da se 'prešaltaš' natrag na dragog.

Ono što mislim da bi ti trebala učiniti je provoditi malo više vremena s dečkom (valjda ne radiš i vikendom), a ako ti se ta ideja ne čini privlačnom – razmisliti o svojoj vezi.

Možda je ona 'u redu' i nemaš se 'pravog razloga' žaliti ili rastati, ali razmisli jer možda ipak ne dobijaš dovoljno – bilo čega što ti već treba da se osjećaš ushićeno i puna života - kao pored tog svog kolege. A možda bi također trebala razmisliti o razlici između zaljubljenosti i ljubavi.

Meni se čini da ti vrlo vjerojatno voliš svog dečka, a u kolegu si se zaljubila. Zaljubljenost, kao što znamo, ne mora nužno prijeći u ljubav. Tko zna, da živiš s tim kolegom možda bi otkrila da je posesivan ili da ima kojekakve iritantne navike – ili želi samo avanturu - to ne možemo znati. Ali ono što možeš je razmisliti o svojoj vezi i o tome da li si spremna riskirati eventualni prekid bez obzira na mogući ishod priče s kolegom. Naravno, sjedenje na dvije stolice smatram moralno upitnim, ako ne i ogavnim.

Tek ako si sigurna da više ne želiš biti s dečkom, upusti se u razgovor s kolegom. Ili 'razgovor' s kolegom. Ali tek ako je on razgovarao sa svojom curom. Da poslije ne bi bilo nismo znali.