Slučaj prvi: zagrebački bend Pocket Palma, u posljednje vrijeme široj javnosti najpoznatiji po aranžiranju pjesme 'Nevera' Harmonije disonance, koja je na nedavnoj Dori osvojila drugo mjesto, iza Leta 3, u storyju na Instagramu potužio se fanovima da je zapeo u Srbiji jer im je motor na automobilu odlučio 'reći kako izgleda kraj'. U dosad nezapamćenoj jadikovki – ajde, bar im na originalnosti moramo odati priznanje – žale se da im se 'srce razdvaja jer se ne mogu zabavljati u Beogradu, kao što se i inače zabavljaju u najboljem gradu na svijetu' te odmah prelaze na stvar: 'Ako je itko u mogućnosti da nam financijski pomogne, puno bi nam značila i najmanja donacija. Spasite svoj najjadniji bend u regiji.' Kako apel, očito, nije urodio plodom, dva dana kasnije stigla je i najava za 'humanitarni koncert' u beogradskom klubu Sprat, kojim bi bend za četiri eura po glavi stanovnika valjda prikupio dovoljno novca za izvlačenje iz neugodne situacije. Kako je to završilo, nisu nas još izvijestili.

Slučaj drugi: 19-godišnji pjevač Marko Bošnjak, također viceprvak Dore, no godinu prije s pjesmom 'Moli za nas', autora Vlahe Arbulića, izjadao se na radiju Antena Zagreb da teško ustaje ujutro jer do kasno radi kao pomoćni radnik u fast foodu na Črnomercu. Bošnjak, mladić koji studira na BIMM institutu u Berlinu, smjer glazbeni biznis, za koji trogodišnja školarina za studente iz zemalja EU-a iznosi 8950 eura, rekao je da se impulzivno odlučio vratiti u Zagreb. 'Probudio sam se jednu subotu i pomislio – zašto sam ja tu? Kupio sam kartu i u utorak sam već došao u Zagreb i rekao 'ajmo delati'', kaže Marko, a u istom razgovoru požalio se i kako je plakao nakon osvajanja drugog mjesta na Dori. 'Jesam, plakao sam i tulio, baš sam dobro odtulio par sati i onda sam se osjećao puno lakše', otvorio je dušu utučeni Marko. Na ovu jadikovku nadovezao se još manje poznat bend Barabe, požurivši očešati se o njegovu nesreću i zagrabiti svoj komadić medijskog prostora 'solidarnom i kolegijalnom' ponudom Marku da zapjeva s njima.

Prije nego što odmahnete rukom i zapitate se zašto biste trebali čitati o likovima za koje nikad niste čuli jer ne pratite Doru ni hrvatsku pop glazbu, razmislite malo o sadržaju i kontekstu ovih tužbalica. Je li moguće da je stanje u hrvatskoj pop glazbi toliko očajno da likovi koji su umalo postali predstavnici Hrvatske na Eurosongu nemaju za asistenciju na cesti ili moraju ribati podove da bi preživjeli? Prije će biti da su postali žrtve posvemašnjeg fenomena koji je obuzeo svijet manje ili više poznatih, pa tako i kod nas – kulture žicanja.

Kultura žicanja u glazbenom svijetu nije od jučer, zlobnici bi rekli da na njoj glazbena industrija i počiva. Elvisa 50-ih godina nisu htjeli puštati na bijelom country radiju sve dok njegov beskrupulozni menadžer, koji će mu kasnije postati dželat, pukovnik Tom Parker, nije počeo obijati vrata izdavačkih kuća i moljakati da se njegovom pulenu pruži šansa. I dandanas u začaranom krugu promotora, izdavača, medija i odnedavno streaming servisa na snazi su prešutni žicarski dogovori – ja tebi ekskluzive i upade na koncerte, ti meni pozitivne recenzije i medijski prostor. Kvragu, ulični svirači su potpuno legitiman glazbeni podžanr, toliko ustrajan da u Beču moraju polagati gradski ispit da bi mogli svirati na ulici, dok je pokojni Bandić prosipao milijune na festival uličnih svirača u organizaciji tipova koji su jednom čak predstavljali Hrvatsku na Eurosongu.

Ipak, primjeri Pocket Palme i Marka Bošnjaka pokazuju da je žicanje – koje danas finim jezikom zovemo crowdfunding – u vremenu influencerske uzurpacije celebrity kulture prodrlo do rubnih kutaka scene, i to na najtužniji mogući način. Ugledajući se na slavnije i bogatije od sebe, koji nemaju skrupula instalirati nosač selfie kamere iznad tek rođenog djeteta i snimati se kako mijenjaju sponzorirane pelene, hrvatske pop junoše nemaju razloga sumnjati u to da će žicanjem, bilo izravno (financija), bilo posredno (sažaljenja), skratiti put do popularnosti, a time i svojih egzistencijalnih ciljeva.

No dok slavniji i bogatiji od njih iza sebe imaju logistiku, menadžment, šminkere, dekoratere seta, knjigovođe i porezne savjetnike, junaci naše priče računaju na taktiku ironične zafrkancije na račun humanitarne pomoći (u slučaju Pocket Palme) ili faktor impulzivnog očaja koji izaziva sažaljenje (u slučaju Marka Bošnjaka), kao oblik penetracije u područje koje nisu osvojili. Postižu, naravno, suprotan efekt – s obzirom na to da se nisu uspjeli dovoljno profilirati glazbom i javnim djelovanjem, žicanje se ugrađuje u srž njihovog identiteta, zakopavajući ih za ostatak karijere.

Čak i da smo voljeli neku pjesmu Pocket Palme ili Marka Bošnjaka, nakon ovoga pamtit ćemo ih samo kao likove koji žicaju, bilo novac, bilo pažnju. Nisu stigli formirati niti kakav-takav izvođački identitet pa da bi, poput Maje Šuput, mogli krenuti u ekstenziju brenda na čokolade, omekšivače i ostale sekundarne izvore prihoda. Oni, nažalost, postaju poznati kao oni koji su žicali lovu da bi popravili auto, a zapravo partijali po Beogradu, ili žicaju sažaljenje jer su, eto, donijeli impulzivnu odluku da odustanu od ne baš jeftinog faksa u Berlinu, pa moraju ribati podove, motati tortilje i nadati se povratku na scenu na nekom zadimljenom team buildingu na kojem uz pratnju Baraba pjevaju 'Ovo mi je škola'. Drugi put će možda pametnije, no ovom taktikom drugog puta biti neće.