Mjesec srpanj je nedvojbeno mjesec koji obilježava političku karijeru ponovno izabranog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. U srpnju 2016. Plenković je prvi put postao predsjednikom stranke kada je na unutarstranačkim izborima bez protukandidata osvojio 97.823 glasa. Svjesni da nakon kaotičnih mjeseci prve koalicijske Vlade HDZ-a i Mosta koja se u Hrvatskom saboru raspala u lipnju iste godine, u vrhu HDZ-a zaključuju da na predstojećim parlamentarnim izborima mogu pokušati ostati na vlasti samo promičući stopostotno stranačko jedinstvo. I to uz predsjednika koji će osobno biti što različitiji od Tomislava Karamarka. To se i dogodilo te je Andrej Plenković uspio pobijediti Zorana Milanovića kao ponovnoga SDP-ova kandidata za premijera.

Četiri godine kasnije Plenković, ovaj put kao premijer u prvom mandatu te u ožujku 2020. još jednom izabrani predsjednik HDZ-a, predvodi stranku u novoj pobjedi na srpanjskim izborima za Hrvatski sabor. Drugi je put na unutarstranačkim izborima trijumfirao ipak uz protukandidata Miru Kovača, ali je pandemijsko vrijeme te HDZ-ova nesklonost mijenjanju predsjednika s poviješću pobjeda učinila svoje. Ovoga je srpnja za Plenkovićevu pobjedu na izborima za predsjednika stranke bilo dovoljno istaknuti recentne HDZ-ove pobjede na parlamentarnim i europskim izborima. Nije imao protukandidata dobivši 88.889 glasova. Samo 254 člana HDZ-a koji su pristupili izborima nisu svoj glas dali novom-starom predsjedniku. Je li u pitanju stranačka mikrooporba? Jako teško.

Je li samo Plenković dostojan protivnik Milanoviću?

Andrej Plenković od prošle je godine hrvatski političar s najduljim premijerskim stažem otkako su u Hrvatskoj u proljeće 1990. održani prvi demokratski višestranački izbori. U novom četverogodišnjem mandatu na čelu stranke do 2028. Plenković može osigurati i dosad najdulji staž predsjednika HDZ-a čime bi pretekao i njegova osnivača Franju Tuđmana koji je stranku vodio od utemeljenja 1989. do svoje smrti 1999., te Ivu Sanadera koji je na njezinu čelu bio više od devet godina svojevoljno se povukavši u srpnju 2009. Malo tko vjeruje da Plenkoviću neće i to uspjeti.

Nakon niza izbornih pobjeda, u stranci nema nikakvih oponenata, dok parlamentarna i izvanparlamentarna oporba sve više djeluje kao nužni ustavni dodatak hrvatskom demokratskom višestranačkom sustavu. Bez ideja, lidera i organizacije kako nakon 2000. i 2011. treći put doći na vlast u zemlji. Jedini je Plenkovićev politički suparnik predsjednik Republike Zoran Milanović, ali niti je Milanović htio dati ostavku kako bi se uistinu kandidirao na ovogodišnjim parlamentarnim izborima, niti će se Plenković kandidirati na skorim predsjedničkim izborima kako bi pokušao pobijediti Milanovića. Nova-stara potpredsjednica HDZ-a Zdravka Bušić smatra da aktualnog šefa države na izborima može pobijediti samo aktualni šef Vlade.

No, Andrej Plenković takvu je mogućnost odmah odbacio jer, za razliku od Zorana Milanovića, on, kako ističe, ne može biti sve u isto vrijeme. Možda bi mogao kada bi se odlučio s mjesta premijera natjecati za položaj predsjednika Republike, ali njihov zasad jedini formalni izborni dvoboj, onaj iz 2016. neće dobiti ekstenziju. Pritom Plenković najavljuje pobjedu na predsjedničkim izborima onog kandidata (ili kandidatkinje) koji dobije HDZ-ovu podršku.

Ne dogodi li se to, stranka Andreja Plenkovića ima mirnih četiri godine vlasti s većinom u Hrvatskom saboru i Vladom koja unatoč sudjelovanju Domovinskog pokreta u njoj, nije ništa manje HDZ-ovska od one prije četiri ili trideset i četiri godine. U svakom je od ovih slučajeva određuje stranka koja je dominantno odredila hrvatsku politiku i društvo od 1990. do danas. Mada se poziva na baštinu Franje Tuđmana, Andrej Plenković je današnji HDZ posve prilagodio sebi, i osobno, i politički, što je i logično želi li mu i dalje kao lider određivati pravac djelovanja na vlasti. Birači su ga, što unutar stranke, što na izborima za Hrvatski sabor, tri puta zaredom podržali pri čemu u HDZ-u dva puta nije niti imao alternativu, dok mu je alternativa u zemlji, ponajprije predvođena SDP-om svaki put krahirala s uvijek drugim predsjednikom. Tko god bio sljedeći čelnik SDP-a više je izgleda da će pripomoći samom Plenkoviću, nego li svojoj stranci.

Stabilokracija na hrvatski način

Tako Hrvatska nastavlja razdoblje vlastite 'stabilokracije' ili 'konsolidokracije' jer je i Andrej Plenković nakon reizbora u HDZ-u istaknuo konsolidiranost kao temelj djelovanja u novom mandatu. S obzirom da su i on i Zoran Milanović na određeni način iste 'Tuđmanove institucionalne bebe' kao mladi zaposlenici hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova iz sredine 1990.-ih koje je nova vlast pomno birala temeljem više kriterija, njihovi su današnji animoziteti isključivo osobne naravi, a ne političke, unatoč različitim stavovima glede niza pitanja. Te su razlike više rezultat želje međusobnog oponiranja, nego li ideološke prirode. Ostanu li obojica na svojim političkim dužnostima do kraja desetljeća, Hrvatska će i na personalnoj razini ostati 'malom zemljom bez velikih promjena', bez obzira na pozive okretanju novim, mladim biračima. Uostalom, i novi, mladi birači mogu interesno glasovati za postojeće političke opcije, ili se jednostavno pasivizirati što je i cilj zagovaratelja te održavatelja političke 'stabilokracije'.

HDZ je organska stranka sada već u četvrtom desetljeću demokratskog višestranačja u Hrvatskoj te je Andrej Plenković svojedobno dobro procijenio da mu profesionalnu i političku karijeru može osigurati jedino onaj akter koji je u Hrvatskoj uglavnom na vlasti, a ne onaj koji vlast nespretno ispušta iz ruku već nakon prvih sljedećih izbora. Analizirajući političke i osobne profile dosadašnjih čelnih ljudi HDZ-a Franje Tuđmana, Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Tomislava Karamarka i Andreja Plenkovića, prije bi se zaključilo da je riječ o međusobno nespojivim ličnostima, nego li o predsjednicima jedne te iste stranke koju je Tuđman smatrao središnjom strankom hrvatskog višestranačja bez alternative, Sanader, Kosor i Plenković svrstavali je u eurooptimistični dio desnog centra, a Karamarko je vukao prema onomu što su danas Domoljubi za Europu Viktora Orbána. Mađarski je premijer također primjer 'stabilokracije' unutar vlastite zemlje, ali i poticanja nestabilnosti drugdje, redovito ondje gdje ne stoluju autokrati.

Dođe li do promjene u Bijeloj kući nakon ovogodišnjih američkih predsjedničkih izbora na kojima je trijumfu sve bliže Donald Trump koji je upravo preživio atentat, nestabilnost bi mogla uvelike odrediti svakodnevicu za Hrvatsku ključnog dijela Europe, od neposrednog susjedstva u Bosni i Hercegovini u kojoj bi Trumpova pobjeda mogla posredno ubrzati separatizam Milorada Dodika do dinamike u Europskoj uniji i NATO-u u kojima bi sve veći broj članica umoran od rata u Ukrajini mogao pristati na novu 'Jaltu' između čelnih ljudi SAD-a i Ruske Federacije. Potencijalni ocean nestabilnosti u 2025.-oj s epicentrom blizu hrvatskih granica, zahtijevat će u Hrvatskoj puno više od politike uvjerenosti u vlastitu ispravnost i taktike kontinuiranog uspavljivanja.

Trogodišnja 'izborna šutnja'

Nakon što se potkraj ove i početkom sljedeće godine održe predsjednički izbori, a u svibnju 2025. i lokalni izbori, u Hrvatskoj će, ne dođe li do neočekivanih događaja, nastupiti 'trogodišnja izborna šutnja'. U aktualnom izbornom ciklusu kao vremenu između dvaju izbora, vlast će doista biti u prigodi dokazati koliko je javno dobro koje je najavila ostvarivo te na točno koji način. Odgovornost za to leži u rukama nanovo legitimirane parlamentarne većine i Vlade, a ponajviše u rukama Andreja Plenkovića kao njezina predsjednika i istodobno predsjednika najjače političke stranke u zemlji.

Stabilnost je počesto jedna od najviše priželjkivanih okolnosti u privatnom i javnom životu koja jamči sigurnost za provedbu onoga što se planira i želi ostvariti. Pritom je u javnom životu najvažnije imati kvalitetne planove unutar javnih politika, kao i kadrove i organizaciju koji će omogućiti njihovo ostvarivanje. Hrvatska inačica političke stabilnosti nerijetko je pokazivala znakove osrednjosti, učmalosti i negativne selekcije te ne čudi da je zemlja od potencijalno najperspektivnijih tranzicijskih sredina već godinama po nizu parametara u donjem dijelu Europske unije. Zasad malo što govori da će se u sljedeće četiri godine ovakvo stanje značajnije promijeniti. Za početak svima koji se u Hrvatskoj bave politikom nužno trebaju protukandidati. Čak i kada su lošiji, samo je natjecanje neusporedivo bolje. A nastupi li kontinentalna i globalna nestabilnost, nije svejedno tko drži kormilo.