Prošao je točno jedan tjedan od dana kada su poduzetnici mogli započeti sa slanjem prijava na Poduzetnički impuls za 2014. godinu. Naime, prošlog je ponedjeljka službeno otpočeo rok unutar kojega je potrebno poslati prijedlog projekta kako biste osigurali poticaj, odnosno njegovo sufinanciranje iz gore navedenog programa teškog 1,2 milijardi kuna. Važno je reći da je na ovaj iznos pribrojeno oko 260 milijuna kuna EU sredstava kojima će se financirati i neki drugi javni pozivi koji formalno potpadaju pod Impuls, ali su u realnosti zasebni javni pozivi (izgleda ljepše i veće kad sve to stavite pod jednu kapu).

Treba biti pošten pa reći da je Poduzetnički impuls značajno napredovao u posljednjih nekoliko godina te da se radi o programu koji je, kada su hrvatske prilike u pitanju, na razini dokumenata, želje i volje, doveden do jedne visoke razine.

Međutim, kako to često biva u Hrvatskoj, u praksi se događaju veliki problemi koji nažalost nisu zaobišli niti ovaj program. Krenimo redom.

Pitanja bez odgovora

Već drugu godinu zaredom gledamo ministra Marasa kako se hvali Impulsom, obećava poduzetnicima velike i izdašne iznose financiranja unutar razumnih rokova. Uz sve to dolazi i plejada događanja tijekom kojih se na području cijele države predstavlja ovaj program i njegove mjere.

I tu nastaju prvi problemi jer konkretnih odgovora na konkretna pitanja poduzetnika na ovim radionicama, nažalost, nema. Je li to zato što ih često drže osobe koje nisu ovlaštene davati konkretne odgovore ili je to zato što se od poduzetnika očekuje da samostalno pročitaju Javni poziv, nije poznato, ali nailazi na njihovo veliko negodovanje.

Također, pravila natječaja opisana u Javnom pozivu i pripadajućim dokumentima često su nedorečena pa iz njih nije moguće iščitati što se od poduzetnika zaista traži i koju je dokumentaciju potrebno dostaviti. Zbog toga je nužno čitati tzv. 'pitanja i odgovore' kojima se onda razjašnjavaju nejasnoće. Na primjer, u dokumentaciji javnog poziva za jednu od važnijih i izdašnijih mjera uopće se ne spominje obveza dostave pisma namjere banke za sufinanciranje projekta, dok je upravo u dokumentu 'pitanja & odgovori' bilo moguće iščitati da je pismo itekako nužno.

Svako nedostavljanje natječajne dokumentacije vodi do odbacivanja prijave i smanjivanja šanse za dobivanje sredstava. Iako će neki reći da se čak i takva prijava može nadopuniti, u ovom je natječaju vrijeme novac.

I tu dolazimo do ključnog problema Poduzetničkog impulsa, a to je princip dodjele sredstava 'tko prvi, njegova djevojka'. Drugim riječima, projektni se prijedlozi evaluiraju prema redu slanja pa će onaj tko je prijavu poslao prvi u slučaju da zadovolji bodovni prag, biti u poziciji dobiti sredstva unatoč tomu što je neki kasniji projekt možda kvalitetniji i bolje pripremljen.

U praksi to znači da jedan poduzetnik može dobiti sredstva zato što je svoj projektni prijedlog poslao dva dana prije drugog poduzetnika koji, doduše, ima plan zaposliti više osoba, pripremiti veću investiciju, osigurati si veće prihode u narednom razdoblju te državi platiti veći porez na dobit.

Prošle godine ministar Maras ovu činjenicu nije toliko naglasio pa su poduzetnici slali projektne prijave tijekom cijelog razdoblja unutar kojega je to bilo dopušteno, nadajući se da će upravo njihovi projekti biti ocijenjeni pozitivno i dobiti sredstva.

To se dogodilo zato što je Marasovo Ministarstvo propustilo pravovremeno informirati javnost o tome da su sredstva potrošena i da je svako daljnje slanje projektnih prijedloga uzaludno.

Ove su godine Maras i ekipa bili malo više fer pa su jasno naznačili da je 31. ožujka prvi dan za dostavu projektne prijave. Time su, na jedan vrlo posredan način, ponovili da je prijavu potrebno poslati što prije, bez obzira na kvalitetu projekta, njegove rezultate i učinke.

Netransparentno rasipanje

Zašto je tome tako? Razlozi su prilično jasni i došli su do izražaja prošle godine – radi se o nedovoljno jakim kapacitetima Marasovog ministarstva i drugih organizacija koje sudjeluju u evaluaciji, a koji ne mogu u razumnom roku izvršiti evaluaciju projektnih prijava pa su sami sebi odlučili pojednostaviti život i raditi evaluaciju prema gore navedenom principu.

Dakle, hvalimo se Impulsom i novcem koji ćemo podijeliti,ali zapravo gubimo svaku kontrolu kada zaprimimo velik broj projektnih prijava. I, što je najgore, odlučimo da nećemo informirati javnost o tome da je novac već potrošena te puštamo poduzetnike da pripremaju projektne prijave koje, kako neslužbeno saznajem, nakon određenog roka uopće nismo otvarali, nego smo automatski slali odbijenice.

Svaki ministar koji želi koordinirati jednim ozbiljnim programom te se hvaliti da ulaže izniman napor u potpomaganje poduzetništva, mora ojačati svoje napore da s njima komunicira bez fige u džepu i da im situaciju ne prikazuje ljepšom i boljom od onoga što ona zaista jest jer će istina na kraju ugledati svjetlo dana pa će Maras i njegovo ministarstvo i dalje gubiti na vjerodostojnosti.

S malo više profesionalnost u pristupu i transparentnošću prilikom izvještavanja o tome što se događa unutar programa, Maras bi se mogao hvaliti da, unatoč vrlo ograničenim sredstvima i ljudskim resursima, ipak ima jedan kredibilan program kojim nastoji pomoći poduzetništvu.

Ovako se opet suočavamo s klasičnim oblikom prikupljanja političkih poena netransparentnim dijeljenjem novca iz državne blagajne koji dovodi do toga da se poduzetnici opravdano pitaju ima li danas, jedan tjedan nakon prvog roka za dostavu projektnih prijava, uopće smisla prijavljivati projekte i jesu li sredstva već potrošena.

Ista nas praksa, kako je Maras sam najavio, očekuje i u natječajima za EU sredstva kojima će upravljati njegovo ministarstvo, a to će se u budućnosti pokazati vrlo lošom odlukom.