Državni ured za reviziju prošloga tjedna objavio je reviziju učinkovitosti provedbe Operativnoga programa konkurentnost i kohezija 2014. – 2020. Sukladno očekivanjima nas koji radimo u sektoru fondova EU-a, ona je pokazala da je provedba programa djelomično učinkovita i da su potrebna značajna poboljšanja.

Osim uobičajenih analiza koje pokazuju da broj djelatnika u sustavima upravljanja i kontrole nije dovoljan za obavljanje poslova koji spadaju u njihovu nadležnost, nalazi su ukazali na činjenicu na koju redovito upozoravamo u svojim analizama, a ta je da se tijela ne drže vlastitih indikativnih planova objave poziva, zbog čega objava poziva kasni i na najave se prijavitelji ne mogu pouzdati.

Osim toga, izvješće nas navodi na važan zaključak: provedba projekata, koja dovodi do stvarnih plaćanja korisnicima sredstava EU-a, u Hrvatskoj je velik problem.

Iako su tijela u proteklih nekoliko godina bila fokusirana na postupak dodjele bespovratnih sredstava, što je dovelo do povećanja stope ugovaranja, odnosno, pojednostavljeno, do većeg broja potpisanih ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, to nije pratilo plaćanje (jer je potrebno vrijeme da projekt provedete), stoga je iznos isplaćenih sredstava i dalje izuzetno i zabrinjavajuće nizak.

Ništa bez reforme javne uprave

Većina, naime, pogrešno smatra da je najvažnije doći do europskoga novca, odnosno 'proći na natječaju'. Ta zabluda često dovodi do nekvalitetne pripreme projekata i nerealnoga planiranja kojem je cilj napisati 'savršen' projekt što će 'proći', no kad se to stvarno dogodi, savršeni projekti pokažu se vrlo nesavršenima te ih je u praksi vrlo teško provesti na način koji je opisan u samome projektnom prijedlogu.

K tomu, veliki infrastrukturni projekti, koji su po vrijednosti najveći i koji bi trebali imati najveći utjecaj na potrošnju sredstava, provode se uz velike teškoće, dug niz godina i često se prenose u sljedeću financijsku perspektivu. Novac koji ostaje uglavnom se ne potroši i vraća se u proračun Europske unije.

Uzorci takvom stanju su brojni, od sustava koji vrednuje projekte sa željom da maksimalno poveća stopu ugovorenih sredstava, ali pritom često izostavi kriterij provedivosti projekta, do korisnika koji ili nemaju dostatne kapacitete za provedbu ili jednostavno provode projekte bez obzira na odredbe ugovora koje su potpisali, što dovodi do utvrđivanja nepravilnosti i financijskih korekcija.

Kad na sve to dodamo novi Zakon o javnoj nabavi (NN 120/2016), niz posebnih propisa koje je potrebno primijeniti te dugotrajnost rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, koji su preduvjet za bilo kakve radove, dobivamo porazan rezultat - manje od 10 posto isplaćenih sredstava.

Ovo su samo neki od uzroka postojećega stanja koje će, ne dođe li do značajne promjene u načinu rada sustava i korisnika već tijekom 2018. godine, dovesti do toga da do kraja 2023. godine nećemo isplatiti značajan iznos sredstava.

Logično je da nam se, uzevši sve u obzir, nameće pitanje jesmo li mi u Hrvatskoj zaista tako bogati da nam više od 10 milijardi eura nije potrebno.

Naravno da nismo, ali sustav fondova EU-a, uz sav trud i napor pojedinaca, jest sustav koji potpada pod državnu upravu i nije realno očekivati da će taj sustav, koji se etablirao kao neučinkovit i kao mjesto za spremanje podobnih, proizvesti rezultat koji je mnogo bolji od onoga što uobičajeno radi državna uprava. Dakle bez reforme javne uprave ne treba očekivati velike pomake.

Vrijeme za trošenje novca EU-a polako curi

Fokus države će se, stoga, morati prebaciti na nekoliko velikih infrastrukturnih projekata kojima treba otvoriti prostor za provedbu i pomoći u rješavanju svih preduvjeta da se ona zaista omogući, dok će u svim drugim projektima korisnici raditi prema metodi 'snađi se, druže', u nadi da će uspjeti provesti projekte bez većih nepravilnosti.

Kako će to izgledati u 2023. godini i koliko ćemo novca izgubiti, možemo početi vrlo brzo računati. Naime, ova i sljedeća godina moraju biti godine u kojima će se napraviti još veći pomak u ugovaranju, ali i, još važnije, u provedbi projekata u infrastrukturi. Svi oni koji sada razmišljaju o pripremi infrastrukturnih projekata, čija provedba bez javne nabave traje više godina, mogu se početi pripremati za sljedeće financijsko razdoblje jer vrijeme za trošenje novca EU-a polako curi. Oni koji imaju gotove projekte trebaju što prije započeti provedbu kako bi ih završili na vrijeme.

Situaciju će biti teško spasiti jer postoji cijeli niz objektivnih razloga zbog kojih je nemoguće napraviti veliki pomak, no sada je trenutak da se počne spašavati sve što se spasiti dade. I upravo to mora biti misao vodilja vladajućih garnitura, koliko god to možda nije ono što žele čuti.