Ratovi bjesne u Europi i na Bliskom Istoku, u Sjedinjenim Američkim Državama održani su izbori koji bi mogli trajno promijeniti svjetske trgovinske tokove, a kamatne stope nisu bile ovoliko visoke u zadnjih nekoliko desetljeća. No, bez obzira na sve to, ekonomska stvarnost u 2024. ponaša se kao u inat ekonomskim zakonitostima. Umjesto medvjeda, na financijskim tržištima vladaju bikovi pa svjetski burzovni indeksi u prosjeku rastu preko 20 posto godišnje već drugu godinu zaredom. Rast svjetskog BDP-a u 2024. također osporava ekonomske zakonitosti. Prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda, svjetski BDP u 2024. rast će visokih 3,2 posto uz stabilizaciju inflacije i snažan rast zaposlenosti. No lista neuobičajenih ekonomskih pojava u 2024. nije još uvijek zaključena. Kao kuriozitet, naime, treba spomenuti i činjenicu da je hrvatska ekonomija, kao rijetko kada u svojoj povijesti, ove godine uspjela nadmašiti ne samo europske, nego i već spomenute svjetske rezultate.

Hrvatski ekonomski rast, koji je obilježio prvu polovicu 2024. godine, nastavio se snažnim tempom i tijekom trećeg tromjesečja, a očekuje se da će pozitivni trendovi potrajati do kraja godine, što bi moglo rezultirati rastom realnog BDP-a od 3,7 posto na razini cijele godine. Za usporedbu, u Europskoj uniji samo se još Španjolska, Cipar i Danska mogu pohvaliti stopama rasta BDP-a iznad tri posto. Intenzivan gospodarski rast prvenstveno je posljedica činjenice da će Hrvatska ove godine primiti ogromnu dotaciju iz europskih fondova, a ona će doseći 3,9 posto BDP-a. Taj novac snažno potiče rast državne potrošnje i investicija kompanija, a rast ovih dviju stavki zatim se prelijeva i na rast potrošnje kućanstava, potaknutu povoljnim uvjetima na tržištu rada i izdašnom fiskalnom politikom koja se manifestirala u vidu rasta plaća u javnom sektoru i povećanja drugih socijalnih davanja.

Skoro pa idilična ekonomska slika u 2024.?

Valja spomenuti nekoliko ključnih podataka kako bi se dobio bolji osjećaj za idiličnost ovogodišnjih ekonomskih događanja. Promet u trgovini na malo, iz kojeg je izuzet utjecaj rasta inflacije i koji služi kao visokofrekventni pokazatelj potrošnje kućanstava, tako je u prvih deset mjeseci 2024. godine bio za čak osam posto veći u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno, obujam građevinarskih radova, koji je pokazatelj investicijske aktivnosti kompanija, za čak je 16,5 posto veći nego lani. Robni izvoz uvećao se za 3,5 posto, a očekuje se da će saldo tekućeg računa biti blago pozitivan unatoč usporenom rastu izvoza usluga uslijed manjeg od očekivanog rasta prihoda od turizma. Fiskalni deficit bi, usprkos snažnom rastu državne potrošnje i zahvaljujući priljevu europskih sredstava, trebao iznositi svega 2,6 posto BDP-a, a udio javnog duga u BDP-u do kraja godine trebao bi se smanjiti na 58,9 posto. Time će Hrvatska prvi put u svojoj povijesti zadovoljiti kriterije iz Maastrichta i za javni dug i deficit. I konačno, u studenom je Moody´s za čak dva stupnja podignuo hrvatski kreditni rejting, što znači da mu sada sve tri najvažnije svjetske kreditne agencije, prvi put u našoj povijesti, dodjeljuju najvišu, A razinu kreditnog rejtinga. Na prvi pogled hrvatska gospodarska slika izgleda gotovo idealno. Rastemo brže i od prosjeka Unije i od ostatka svijeta, a istovremeno nema znakova ni fiskalnih ni vanjskotrgovinskih neravnoteža. No je li slika baš doista toliko idilična?

Proizvodnost rada i industrijska proizvodnja u padu

Ako izuzmemo veću stopu inflacije u odnosu na ostatak eurozone, idealnu sliku kvare svega dva pokazatelja: Eurostatov pokazatelj o proizvodnosti rada i pokazatelj Državnog zavoda za statistiku o industrijskoj proizvodnji. Ovaj prvi sugerira da se proizvodnost rada u Hrvatskoj u prva tri tromjesečja 2024. smanjila za čak 2,7 posto, što je drugi najveći pad proizvodnosti u Uniji. Zajedno s padom proizvodnosti rada događa se pad industrijske proizvodnje od 1,8 posto u prvih deset mjeseci ove godine u odnosu na isto razdoblje lani. Velik pad proizvodnosti sugerira na prvi pogled paradoksalnu situaciju - nikada veća apsorpcija sredstava iz EU-ovih fondova rezultirala je značajnim padom produktivnosti rada.

To je dakako u potpunoj suprotnosti s ciljevima Fonda za oporavak i otpornost, iz kojeg je povučena većina tih sredstava i zbog kojeg je Vlada izradila Nacionalni plan oporavka i otpornosti kako bi osigurala financiranje iz tog programa. Cilj Nacionalnog plana je naime bilo potaknuti tehnološku modernizaciju gospodarstva, što bi polučilo povećanje proizvodnosti rada, no to povećanje se (barem za sada) nije dogodilo. Struktura gospodarstva se, pokazuju to i gore pobrojeni pokazatelji, nije promijenila, pa i rast zapošljavanja i dodanu vrijednost i dalje generiraju sektori poput građevinarstva, trgovine i turizma, oni koji nisu izravno vezani uz tehnološke inovacije. Na pad proizvodnosti nadovezuje se i pad volumena industrijske proizvodnje te dijelom sugerira nedostatnu konkurentnost hrvatske industrije, a dijelom je posljedica velikog smanjenja industrijske aktivnosti u europskim zemljama poput Njemačke, Austrije i Italije, u čije su lance vrijednosti uključeni hrvatski proizvođači.

Regionalni pogled na proizvodnost

Ove podbačaje treba, međutim, sagledati u malo širem kontekstu da bi se shvatila njihova stvarna važnost. Nedavna studija, koju je objavio Bečki institut za međunarodnu ekonomiju, sugerira da su sve zemlje srednje i istočne Europe, uključujući Hrvatsku, nakon globalne ekonomske krize koja je pogodila svijet za današnje prilike davne 2008. godine značajno usporile tempo svoje ekonomske konvergencije prema razvijenijim europskim zemljama. Kao glavni uzrok ovog usporavanja navodi se slabljenje ukupne faktorske produktivnosti i proizvodnosti rada, ključnih pokretača gospodarskog rasta. Uz to, nedostatak kapaciteta za inovacije i starenje stanovništva dodatno opterećuju proizvodnost, zbog čega su dugoročne projekcije rasta svih zemalja regije sve samo ne optimistične. Studija nadalje navodi da, unatoč duljem radnom vremenu u odnosu na razvijene zemlje Unije, produktivnost rada u svim zemljama srednje i istočne Europe ostaje niska te im se rast usporio nakon 2008., uz ograničene izglede za buduće poboljšanje. Studija zaključuje da bez značajnih promjena u gospodarskom modelu i institucionalnim reformama zemlje regije riskiraju zaostajanje u gospodarskoj konvergenciji, s ograničenim mogućnostima za ostvarivanje dugoročnog rasta i razvoja.

Hoće li propasti generacijska prilika za Hrvatsku?

Rezultati ove studije prilično su beznadni. Oni najbolje dokazuju koliko je neophodno da Hrvatska kroz Nacionalni plan za oporavak i otpornost poveća proizvodnost svoje ekonomije. Drugu priliku, naime, nećemo dobiti. Ako se to ne dogodi, zaostajanje koje je karakteristično i za nas i za čitavu regiju samo će se nastaviti. Drugim riječima rečeno, novac iz EU-ovih fondova trebao je biti generacijska prilika za Hrvatsku. No on za sada ima samo kratkoročan učinak i na neki način služi kao dimna zavjesa. Potpuno očekivano stvara vrlo pozitivnu, ali prividnu ekonomsku sliku stanja u zemlji u onim godinama u kojima smo taj novac primili. Međutim za sada nema nikakvih dokaza za to da će ekonomija zahvaljujući tom novcu dugoročno biti u stanju povećati proizvodnost, što se onda prevodi i u veće plaće i višu stopu rasta BDP-a. Dapače, za sada se događa baš suprotno - kako povlačenje novca iz europskih fondova raste, proizvodnost se smanjuje. A ako se ovakvi trendovi nastave, za nekoliko godina slijedi nam bolno prizemljenje. Novac ćemo potrošiti, a svi naši pretpandemijski problemi još će nam jednom zakucati na vrata.