Prije nekoliko godina, netom prije nego što se koronavirus proširio iz Kine na ostatak svijeta, sudjelovala sam na panelu o ekonomskim trendovima u jugoistočnoj Europi, a on se održavao u organizaciji austrijske središnje banke u Beču. Na panelu sam, s kolegama ekonomistima iz Poljske, Mađarske, Slovenije i Srbije, raspravljala o ekonomskim izazovima s kojima se susreću naše zemlje. Diskusiju je moderirao kolega iz Austrije.

Kolega iz Poljske žalio se na probleme s kojima se njegova zemlja susreće uslijed sve većeg uzurpacije individualnih sloboda i institucija. Kolega Slovenac se pak žalio na to da se struktura slovenske ekonomije nije promijenila otkako se zemlja osamostalila te da ne može ekonomski napredovati u situaciji u kojoj je tek pokoja slovenska vlada uspjela izdržati na vlasti do kraja mandata. Klasičnoj slavenskoj kuknjavi pridružio se i naš neslavenski kolega iz Mađarske te se, baš kao i poljski ekonomist prije njega, požalio na vlastitog premijera i njegov negativan utjecaj na nacionalne institucije. Crnim oblacima koji su se nadvili nad Beč od sve te silne kuknjave pridonijela je i moja malenkost, no mene je tada više mučila poslovična hrvatska nesklonost ekonomskim reformama, a ne naši politički trendovi.

Moderator panela bio je na sto muka jer se atmosfera pesimizma koju smo stvorili u dvorani svojim stavovima mogla rezati nožem. 'Pa zar je moguće da se u vašim zemljama ne događa ama baš ništa pozitivno', zapitao se i dao riječ kolegi iz Srbije. Kada je on progovorio, nagomilani crni oblaci su se rasplinuli, a teška atmosfera malo se poboljšala. 'Stanje u Srbiji je super. Mi imamo makroekonomsku stabilnost', izjavio je i nastavio pričati priču o uspješnosti srpske ekonomije, na opće iznenađenje ostalih panelista.

Srbi nisu imali priliku?

Nakon što je skup završio malo me pekla savjest. Zapitala sam se jesam li možda ipak bila previše kritična i pesimistična i jesam li na odgovarajući način predstavila svoju zemlju. Naime, iako ekonomski pokazatelji sugeriraju da je u Hrvatskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Poljskoj ekonomsko stanje zaista puno bolje nego u Srbiji, neupućeni sudionici skupa mogli su iz naših izlaganja doći do posve suprotnog zaključka. Otišla sam do svog srpskog kolege i upitala ga, dijelom zato da sebi olakšam savjest, a dijelom zato što me doista zanimalo, da mi pojasni zašto on smatra da je u Srbiji sve super. On je na moje pitanje odgovorio vrlo iskrenim protupitanjem: 'Maruška, zar ti stvarno misliš da ja pred prepunom dvoranom meni nepoznatih ljudi mogu govoriti istinu o stanju u Srbiji?'

Više se ne sjećam što sam mu odgovorila, ali se zato dobro sjećam što sam tada pomislila. Osvijestila sam si tada da mi u 15 godina poprilično javne karijere nikada nije ni palo na pamet da se autocenzuriram. Da moram paziti da moje izjave, kolumne i javni nastupi budu odmjereni, konstruktivni i potkrijepljeni dokazima, to da, ali da ne smijem reći ono što zbilja mislim, to mi nije nikada bilo ni u primozgu. Sve do tog trenutka.

Hrvatska i Srbija - neusporedive po brojkama

Kako je moguće da su dvije zemlje, koje su do prije tri i pol desetljeća bile združene u jednu državu i koje dijele granicu, krenule u tako različitim smjerovima, bilo da je riječ o ekonomiji, institucionalnom uređenju ili vanjskopolitičkom određenju? Krenimo od ekonomije. Davne 1995. godine hrvatski BDP iznosio je 3790 eura po stanovniku, a srpski je iznosio 76 posto hrvatskog te bio točno tisuću eura niži. Gotovo dva desetljeća kasnije hrvatski BDP iznosi gotovo 20 tisuća eura po stanovniku, a srpski 11 tisuća, odnosno tek 57 posto hrvatskog. Istodobno je Hrvatska nakon raspada bivše države postala članica Europske unije, eurozone, šengenskog prostora, NATO-a, a uskoro vjerojatno i OECD-a, dok je Srbija članica CEFTA-e, gaji nepovjerljiv odnos prema Uniji te za sada zapravo prilično vješto balansira između zapadnih sila s jedne strane te Rusije i Kine s druge.

Ponešto o razlikama u institucionalnom uređenju između Hrvatske i Srbije govori i moje bečko iskustvo. Hrvatski kolektivni konsenzus oko pristupanja euroatlantskim integracijama prisilio nas je i na mukotrpnu izgradnju institucija, slobodnih medija i vladavine prava. I prvo i drugo i treće su i dandanas daleko od savršenog, ali u usporedbi s prva dva desetljeća naše samostalnosti, pomaci se mogu mjeriti u svjetlosnim godinama. Istodobno, u Srbiji je politička oporba na izdisaju, neovisni mediji također, a tretman korupcije sličan je onome kojem smo svjedočili u Hrvatskoj u devedesetima. Gledajući seriju Sablja, odnedavno dostupnu na jednom od streaming servisa, stječe se dojam da Srbija zapravo nikada nije ni imala pravu priliku iz zarobljene države pretvoriti se u potpuno slobodnu i modernu demokraciju s funkcionalnim institucijama. A baš su institucije ono što može činiti prevagu kada je u pitanju ekonomski razvoj. O tome najbolje svjedoče i ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, Daron Acemoglu, Simon Johnson i James Robinson, apostrofirajući baš institucije kao ključni razlog zbog kojeg su neke zemlje uspješne, a druge ne.

Razlozi za ovu divergenciju između Hrvatske i Srbije mogu se tražiti u političkim, društvenim i ekonomskim procesima prije, tijekom i nakon raspada zajedničke države. Važno je, za početak, podsjetiti se da je Hrvatska do formiranja Jugoslavije teritorijalno pripadala svojim sjevernim i zapadnim susjedima, što je odredilo i njezin institucionalni razvoj i kulturu, njezinu ekonomsku strukturu te njezine proeuropske težnje. Srbija je pak nekoliko stoljeća (ovisno o kojem dijelu države je riječ) bila pod Turcima. Ekonomska povijest uči nas da čak i pripadnost nekoj zemlji, duga i čitav milenij, može imati utjecaja na današnje ekonomske ishode. Nije nebitna ni različita vjeroispovijest, što Hrvatsku opet čini proeuropskom, a Srbiju baš i ne.

Zajedničku državu iz današnje perspektive možemo promatrati kao neuspio pokušaj pomirenja tih razlika i one su se samo produbile ratom koji je Hrvatsku posve mobilizirao u pokušajima da se integrira u europski prostor, a Srbiju je, dobrim dijelom i zbog NATO-va bombardiranja u 1999., posve odvratio od takvih težnji. Nadalje, vođena ciljem pristupanja Europskoj uniji, Hrvatska je bila prisiljena provoditi reforme koje su, iako često vrlo bolne i nepopularne, rezultirale jačanjem institucija, suzbijanjem korupcije i ekonomskim rastom. Jer ma koliko god mislili da nam je loše, ako se uspijemo izdići iznad potpune mentalne uronjenosti u trenutna događanja i prisjetimo se kako nam je bilo prije samo petnaestak godina, vjerujem da bi većina nas, usprkos poslovičnoj sklonosti kukanju, zaključila da nam je sada život ipak barem ponešto kvalitetniji. Možda zbog te svoje uronjenosti ne vidimo da zbroj mikropomaka naprijed u dugoročnijoj perspektivi znači nekoliko velikih iskoraka u bolji život. Ili, prema riječima mog nedavnog sugovornika, diplomatskog predstavnika zemlje iz grupacije BRICS, država poput Hrvatske, u čijem se parlamentu političke stranke prepiru oko izdvajanja za kulturu, ne može se nazvati nikako drugačije nego bogatom zemljom.

Napredak nije nepovratan

S druge je strane Srbija devedesetih bila suočena s ratovima, sankcijama i političkom izolacijom, što je značajno usporilo njezin razvoj. Dodatno, politička kultura u Hrvatskoj, iako daleko od savršene, razvijala se u smjeru konsenzusa oko ključnih nacionalnih prioriteta, a u Srbiji je politički sustav ostao pod jakim utjecajem autoritarnih praksi i koncentracije moći. Hrvatska je, također, imala koristi od europskih fondova i tržišta dok se Srbija opredijelila za strategiju balansiranja između Istoka i Zapada, što je dovelo do sporijih institucionalnih i ekonomskih promjena.

No naš napredak, ma koliko ne govorili o njemu, nije nepovratan. Vidimo i po zadnjoj aferi, u kojoj su po svemu sudeći pripadnici kriminalne organizacije mitili ministra i ugledne predstavnike medicinske struke, da zlo ne spava i da si opuštanje ne smijemo dopustiti. Iako daleko od savršenstva, naš institucionalni razvoj, trenutna razina slobode medija i pripadnost Uniji omogućuju nam da se barem donekle suočimo s ovim izazovima. Samo tri desetljeća ranije najnovija korupcijska afera u zdravstvu vjerojatno ne bi bila ni otkrivena, a još manje procesuirana.

Danas pak svaki drugi tjedan imamo izvanrednu vijest o uhićenju nekog koga se sumnjiči da je počinio koruptivna djela. Sami biramo želimo li na te izvanredne vijesti, koje su postale redovne, gledati kao na proces čišćenja i napredovanja ili se želimo uvjeriti u to da u ovoj zemlji doista ama baš ništa ne valja. No čak i da se odlučimo na pozitivniju perspektivu, valja nam znati da su i demokracija i vladavina prava pojave i procesi koji nisu unaprijed zajamčeni i da nam je u tom smislu svima dužnost podržavati te fragilne procese. Potrebni su nam kontinuirana predostrožnost, predanost i unapređivanje kako se ne bi dogodilo da i ja moram na nekom budućem javnom skupu iz straha reći da je u Hrvatskoj sve super jer, eto, imamo makroekonomsku stabilnost.