Ako pak zbrojimo prijediplomske i diplomske programe, u Hrvatskoj su u ponudi ukupno 1734 studijska programa koje je u ovoj akademskoj godini moglo pohađati ukupno 41 tisuća novih studenata. S druge strane, broj potencijalnih studenata kontinuirano se smanjuje uslijed smanjenja broja stanovnika i sve većeg broja naših studenata koji odlaze na studij u druge zemlje EU-a. Samo u zadnjih deset godina tako se broj maturanata smanjio s 29 na 25 tisuća, a tendencijom još bržeg smanjenja njihovog broja u nadolazećim godinama. Nije stoga iznenađujuće to da je ove godine nakon ljetnog i jesenskog upisnog roka studij upisalo tek 27 tisuća studenata, a 14 tisuća studijskih mjesta ostalo je nepopunjeno.

Dakako, ovakva situacija dugoročno je neodrživa. Ili će se broj studijskih programa i visokih učilišta morati smanjivati ili će se morati mijenjati sustav financiranja visokih učilišta ili će se pak morati povećati broj studenata. Broj studijskih programa bit će nemoguće smanjiti bez izmjene trenutnih politika vezanih za njihovo akreditiranje, a koje su u domeni Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih te Agencije za znanost i visoko obrazovanje. Izmjene sustava financiranja visokih učilišta još su manje vjerojatne jer trenutni sustav najviše odgovara najvećim (a onda ujedno najmoćnijim) javnim sveučilištima. Onim visokim učilištima koja su svjesna problema i koja aktivno pokušavaju iznaći neko rješenje preostaje samo jedna opcija – povećati broj studenata, odnosno privući inozemne studente u zemlju.

I kao da činjenice da naša sveučilišta jako loše kotiraju na svim relevantnim rang listama i da Hrvatska nije prepoznata kao relevantno obrazovno odredište nisu dovoljno velik izazov onim sveučilištima koja se aktivno trude privući inozemne studente i tako zatvoriti jaz između raspoloživih i popunjenih studijskih mjesta, dodatan izazov predstavljaju brojne administrativne nelogičnosti s kojima se suočavaju strani studenti koji pokušavaju upisati studij u Hrvatskoj. Kao rezultat svega navedenog, ove akademske godine u Hrvatskoj je studij upisalo svega 210 studenata s državljanstvom zemalja članica EU-a i 245 studenata iz ostalih zemalja.

Složit ćete se, s obzirom na 14 tisuća nepopunjenih studijskih mjesta, broj upisanih stranih studenata sve je samo ne zadovoljavajući. No što ako biste znali da poslovni model zasnovan na privlačenju stranih studenata uspješno funkcionira ne samo u SAD-u i u popularnim obrazovnim odredištima u zapadnoj Europi (na kraju krajeva, sve je učestalija pojava da djeca iole imućnijih roditelja odlaze na studij u Nizozemsku), nego i u Sloveniji i ostalim zemljama srednje i istočne Europe, koje jednako kao i mi muku muče s demografskim problemima? Ako u tom kontekstu sagledamo trenutnu uspješnost sveučilišta u Hrvatskoj u privlačenju stranih studenata, možemo zaključiti da su naši rezultati potpuno poražavajući.

Privlačenje studenata kao osnova imigracijske politike

Problem je u tome što su sve prethodno navedene države odavno shvatile da su javne politike vezane za privlačenje i reguliranje statusa stranih studenata ključne imigracijske politike. One mogu kroz proces privlačenja talentiranih ljudi omogućiti i brži ekonomski rast, a ujedno mogu ublažiti mnoštvo nepovoljnih utjecaja koje negativni demografski trendovi imaju na gospodarstvo i društvo u cjelini. Našim vrlo negativnim demografskim trendovima usprkos, čini se da tek trebamo shvatiti da ne samo da nam trebaju strani radnici, već da nam još više trebaju strani studenti.

Problemi s privlačenjem stranih studenata su višestruki. Za početak, dok god su hrvatska sveučilišta za začelju rang lista izvrsnosti, Hrvatska neće biti atraktivno obrazovno odredište za studente državljane drugih zemalja EU-a. Hrvatska sveučilišta za ovu pojavu ne mogu kriviti nikog drugog osim same sebe. Sve dok se broj sveučilišta povećava, a kvaliteta znanstvenog rada smanjuje zbog izostajanja inzistiranja na kriterijima znanstvene izvrsnosti, ne možemo na ovom frontu očekivati nikakve bitnije pomake. Stoga, dok se reputacija naših sveučilišta ne poboljša, sveučilištima preostaje privlačenje studenata državljana trećih zemalja.

Najveća tržišta potencijalnih studenata iz trećih zemlja su stanovništvom bogate zemlje, a posebice mnogoljudne azijske zemlje u razvoju kao što su Indija, Pakistan, Kina i Indonezija. Iz vlastitog iskustva mogla sam se uvjeriti koliko su ove zemlje važan bazen studenata i za puno uspješnija američka sveučilišta. Dok sam prošle godine pohađala diplomske kolegije iz podatkovnih znanosti na Boston Universityju, od 50 studenata u učionici bijelce se doslovno moglo prebrojiti na prste jedne ruke. Dominirali su studenti iz Indije, Kine i Pakistana, nekoliko studenata bilo je s Arapskog poluotoka, pokoji student iz središnje Azije i Turske, i tek tu i tamo koji Europljanin i Amerikanac. Nekolicina naših što javnih, što privatnih sveučilišta ispravno je identificirala iste te azijske zemlje i dala se u akciju u pokušaju da popune vlastite studijske kvote i osiguraju si dugoročnu poslovnu održivost. No tu ih je dočekao čitav niz, usudila bih se reći, sumanutih administrativnih prepreka, a one vrlo slikovito odražavaju svu paradoksalnost naše trenutne imigracijske politike koja favorizira nisko obrazovane strane radnike dok strane studente tretira kao nepoželjne.

Kako uvesti studenta iz Indije?

Krenimo redom. Ako poželite dovesti strane studente iz zemlje poput Indije, uobičajena je praksa angažirati specijalizirane agencije iz zemalja izvan EU-a koje za vas za proviziju traže studente. U protivnome, trošak te potrage bio bi nerazmjerno velik u odnosu na prihode koje sveučilišta ostvaruju od školarina tih studenata. No u slučaju javnih sveučilišta, da bi se potpisao ugovor s tim agencijama, treba za početak proći kroz dugotrajan postupak javne nabave, dakako na hrvatskom jeziku. Jer, naravno, posve je OK to što sve češće s prodavačima u trgovinama moramo komunicirati na engleskom jeziku, ali javnu nabavu sa subjektima izvan EU-a moramo obavljati isključivo na hrvatskom jeziku.

Stvari se, međutim, kompliciraju jednom kada agencija s kojom sklopite ugovor pribavi potencijalnog studenta iz Indije. On se mora prijaviti kroz središnji državni sustav za strane studente koji je opet, vidi čuda, isključivo na hrvatskom jeziku. Da bi ulogirao u taj sustav, studentu treba PIN broj. Može ga dobiti tako da upiše broj mobitela na koji će mu se dostaviti PIN broj. Vjerujem da već možete pogoditi koja je sljedeća prepreka; sustav naime šalje PIN brojeve samo na hrvatske mobitele. Pretpostavimo da se naš student iz Indije namjerio da studira baš u Hrvatskoj pa ga ove prepreke ne obeshrabruju.

Gledao je 'Game of Thrones', zna tko je Luka Modrić, neki njegovi prijatelji koji su ljetovali u Hrvatskoj pričali su mu o tome kako je zemlja sigurna i lijepa, a ljudi gostoljubiviji. Pretpostavimo i da ste sveučilište koje je u stanju prevenirati ove barijere u aktivnoj suradnji s potencijalnim studentom pa on uspješno riješi pitanje prijave u registar. Sljedeći korak je izbor studija. Student se odlučuje za diplomski studij, za koji je opet potrebna prijava kroz središnji državni sustav, s predefiniranim upisnim rokom od 1. do 22. rujna, s tim da tek 22. rujna od sustava dobije potvrdu da je primljen na studij. Našem imaginarnom studentu tada preostaje otprilike sedam dana do početka tog studija u prvom tjednu listopada da zatraži i dobije termin u našem veleposlanstvu u New Delhiju, preda potrebne papire (uključujući potvrdu o primitku na studij) i dobije vizu. Drugim riječima - skoro pa neizvedivo.

Student iz Indije je sigurnosna prijetnja?

No evo, naš student iz Indije je motivirani mađioničar, baš poput Modrića, pa je uspješno savladao i tu zadnju prepreku. Tek u trenutku predaje potrebnih papira u veleposlanstvu slijedi završni udarac administrativnog aparata za sve pokušaje privlačenja stranih studenata iz trećih zemalja u Hrvatsku. Potencijalnim studentima iz Indije (a u istoj kategoriji su i oni iz Pakistana i Nepala) u pravilu se ne odobrava viza za studiranje u Hrvatskoj!

Dakle našoj imigracijskoj politici posve je prihvatljivo i čak poželjno da uvozimo na desetke tisuća nisko obrazovanih Indijaca, Pakistanaca i Nepalaca na privremeni rad koji će se s vremenom pretvoriti u trajni boravak u zemlji, ali joj nije nimalo poželjno da u zemlju uvozimo ljude koji će plaćati školarine našim sveučilištima, koji će dodatno u zemlji trošiti svoj dohodak na razne osnovne životne potrebe i koji jednog dana mogu postati dio kontingenta ponude visokoobrazovane radne snage u zemlji. Nije nebitno napomenuti da studenti iz Indije, Pakistana i Nepala u pravilu prolaze i posebnu sigurnosnu provjeru pa bi bilo zanimljivo istražiti prolaze li sigurnosnu provjeru i deseci tisuća stranih radnika iz istih tih zemalja. A ako ne prolaze, a moja je pretpostavka da ne prolaze jer SOA tada ne bi stigla raditi ništa drugo osim sigurnosnih provjera tih radnika, znači li to da su potencijalni strani studenti iz Indije i Nepala veća teroristička prijetnja od stranih radnika iz istih tih zemalja? I znači li to da se Hrvatska primjenom liberalne imigracijske politike prema stranim radnicima izložila sigurnosnim ugrozama?

Opisane administrativne barijere samo su dio prepreka s kojima se susreću strani studenti iz trećih zemalja. Postoji i čitav niz administrativnih barijera s kojima se suočavaju jednom kada uspiju dobiti vizu i početi sa studiranjem u Hrvatskoj, za koje bi mi trebala još jedna kolumna. No vjerujem da su primjeri koje sam opisala dovoljno ilustrativni da dobijemo sliku o tome koliko je paradoksalna, da ne kažem suluda, naša trenutna imigracijska politika. S jedne strane ona potiče intenzivan uvoz nisko obrazovane radne snage povrh apsorpcijskih limita hrvatskog društva i bez ikakvih vidljivih pokušaja njihove integracije, a s druge strane priječi uvoz buduće visokoobrazovane radne snage i istovremeni izvoz obrazovnih usluga. Ako netko vidi neku logiku u toj politici, molim da mi je razjasni. Ja, evo, koliko god mozgala, izgleda da nisam u stanju shvatiti u čemu je štos.