Neću reći da me pismo nije ganulo. Netko me se sjetio 22 godine nakon rata. Dapače, ministar zna da sam sve stariji i sve lošijeg zdravlja, da sam bio izložen traumatskim iskustvima i da sam u teškoj novčano-materijalnoj situaciji pa mi nudi psihosocijalni pregled.

Hvala, ministre, ali ipak neću otići.

Jer na tom pregledu pogledat će mi, recimo, jetru i otkriti da je u lošem stanju. A u lošem je stanju zbog svega što mi ide na nju. Recimo, neki dan mi je silno išao na jetra onaj lik kojeg stalno zapošljavaju po državnim i gradskim poduzećima pa ga otpuste uz otpremninu, pa ga opet zaposle, pa ga opet otpuste uz otpremninu. A ja sam već više puta ostao bez posla i nikad nisam dobio ni kune otpremnine.

Dezerteri su dobro  

A ni od toga što radim od jutra do mraka nema nikakve vajde. Predajem na svojem sveučilištu i gostujem na drugom, pišem i uređujem knjige, surađujem s radijem i portalima, pa ipak sve to nije dovoljno za život. A nekad je čovjek bio samo predavač, ili samo urednik, ili samo autor – i od toga je mogao normalno živjeti. Ima li to veze s tolikim lažnim diplomama zbog kojih moje prave vrijede manje? Naravno. Ima li to veze s time što vlada ministra Medveda uopće ne ulaže u kulturu? Naravno. Hoće li to riješiti specijalistički pregled? Sumnjam.

Priznajem, i živci su mi slabi. A na njih mi posebno idu plagijatori, kompilatori i prepisivači. Ja, naime, sve pišem sam. I uvijek kasnim za onima koji prepisuju – jer oni uvijek prepišu više i brže nego što ja napišem nešto vlastito.

A tu je i moja žuč.

Često prođem Markovim trgom i tamo zimi i ljeti stoje crne limuzine upaljenih motora, po cijele dane brundaju, da bi ministri ušli u rashlađene ili zagrijane kabine. I uvijek mi zbog toga proradi žuč jer znam koliko gorivo košta kada ga ja plaćam.

Ili, recimo, moje srce. Srce me boli kad vidim da mi svaki mjesec skinu dvije tisuće kuna za tuđe mirovine i još tisuću i pol za tuđe liječenje. A kad mi god treba liječnik za djecu, kažu mi da dođem za pola godine - ali ako hoću uz plaćanje, može sutra. A kad ću doći do mirovine, reći će mi da sam si sam kriv što nisam štedio.

I sad me ministar časti sistematskim pregledom za moj novac.

Pa stvarno sam zahvalan.

A u čekaonici ću biti s još 500.000 branitelja, ja koji se bojim gužve i teško podnosim zatvoreni prostor.

Radije bih se vratio na frontu. Tamo nije nikad bila gužva.

Jer ja nemam problema s ratom. Bio je, prošao je, vratili smo se. Da, neki su dijelovi duše napukli, neke su dijelove nebeskog svoda zauvijek proždrle vučje ralje, ali glupo je o tome razmišljati, život ima još dovoljno dana za sreću.

Da, možda sam stvarno lošeg, kako ste to zgodno sročili, psihosocijalnog statusa. I vjerujem da to stvarno ima veze s ratovanjem. Jer vidim na vijestima da su dezerteri dobro, da su ministri, premjeri, guverneri, gradonačelnici, menadžeri, magnati i župani.

Da mi se skinu s grbače, moje bi psihosocijalno stanje bilo puno bolje. Mislite da imate lijek za moja pogrbljena leđa koja stenju pod teretom parazita?

Ja nemam PTSP od rata. Ja imam PTSP od mira.

Ne treba mi samo rektoskopija  

Kad pričam sa svojim kolegama, otkrivam da su im računi blokirani, da ne mogu servisirati bojler i da se voze usred zime na ljetnim gumama. A onda pročitam da je onaj direktor smetlišta samom sebi isplatio godišnji bonus od milijun kuna i odmah mi počne titrati oko. Pa ja moram sedam godina raditi za to, a on samo iz ureda gleda kamione kako istovaruju smeće. Samo treba začepiti nos, to mu je jedini posao. I kako će mi tu pomoći primarijus iz psihosocijalnog centra? Prepisat će mi kamilicu?

Ili ona dva lika koja su si izmislila ratni put, pa su si izmislili i ranjavanje u nepostojećoj bici. I za nagradu su dobili mirovinu, kućnu njegu i kredit od kojeg im je oprošteno tri četvrtine. Pa zašto meni ministar nije poslao pismo u kojem mi oprašta tri četvrtine kredita, nego mi nudi glupi pregled? A ja uopće ne moram ići na CT glave, ja vam odmah kažem da su mi ta dvojica kao neki tumori na primozgu. Hoćete li mi ih ambulantno odstraniti? Sumnjam.

I zamislite da zbilja odem u taj psihosocijalni centar. Kladim se da će ta dvojica biti u redu ispred mene i da će dobiti dva tjedna odmora u klimatskom lječilištu, uz saunu i masažu, a meni će bolničarka dati gorke pilule i tupu injekciju.

Jedini pregled koji kod mene nije potreban je rektoskopija. Nema nikoga unutra.

A kad čovjek o svemu zrelo razmisli, pitam se i zašto bih uopće duže živio.

Da radim za kamate banci i mirovinu ministrima i saborskim zastupnicima?

Da gledam kako zemlja propada, a stranke je cijede do zadnje kapi?

Da gledam kako mi djeca odlaze iz Hrvatske zauvijek?

Pa zar nije odmah bolje svisnuti?

Eto, to izaziva moje traume, a ne sjećanje na rat. A ako mi i dalje kanite slati pisma, molim vas da budu na mekom, higijenskom, troslojnom papiru.

Da barem nečemu posluže.