Što aktualni slučaj 'curenja' obnaženih fotografija poznate pjevačice govori o našem moralnom licemjerju i tretiranju javnih osoba uopće, analizira komentatorica tportala. Povlačeći paralelu s lanjskom toples dramom u jednom podravskom selu, zaključuje da i nije sve tako crno...
Prošlo ljeto, nekako sredinom kolovoza, gole su ženske grudi uzburkale hrvatsku javnost, do mjere da su tada goruću raspravu o najavi uvođenja poreza na nekretnine jedno vrijeme gurnule u sjenu. Naime, tih dana je po pozivu ćudorednih susjeda policija izašla na teren i podnijela prekršajnu prijavu protiv T. Č. iz Kloštra Vojakovačkog kod Križevaca jer se nesretna žena za nesnosnih vrućina nasred vlastitog dvorišta kupala u toplesu.
Reakcije javnosti bile su prilično burne, ali gotovo sve u korist sankcionirane žene. Dok su jedni stavljali naglasak na hipokriziju 'moralno zgroženih' jedinki nad golim torzom svoje susjede – kao da ti 'revnosnici' nemaju grudi, spolne organe i guzice i/ili kao da je nesretna T. Č. nekoga ubila, pokrala ili počinila kakav zločin – drugi su promatrali događaj u kontekstu nepovredivosti privatnog prostora, istog onog na koji je ministar Marić kanio uvesti navedeni porez, pa su s pravom postavljali pitanje dokud će se pružiti moralna ruka susjeda, a potom i ona zakonska? Dokle će doprijeti njezin kažiprst? Preko zastora? Do samih postelja?
vezane vijesti
Ovo ljeto, javnost ili barem dio na koji se konkretni prijedlozi neposredno odnose (posredno ćemo posljedice osjetiti svi), zaokupljenu raspravom o izmjenama Zakona o doprinosima, na trenutak su dekoncentrirale gole grudi druge žene, skoro pa vršnjakinje T. Č. iz Kloštra Vojakovačkog. Naga je pred našim radoznalim očima osvanula građanka S. K. iz Splita.
Navedena se nije tuširala u dvorištu svoje kuće. Ležala je iza zidova, iza duboko zakriljenih zastora, u postelji, obnažena iz ovih ili onih, nama svakako nebitnih razloga.
Iz istih takvih razloga se i fotografirala.
Ruka koja se pružila prema tim fotografijama svakako nije moralna.
Ta ruka građanku S. K. neće natjerati na suicid ili joj izazvati veliku duševnu patnju, kakvu slične ruke izazivaju mnogim mladim curama za čijim intimnim fotografijama posegnu tako da ih objavljuju na društvenim mrežama, ali svejedno. Isti je to profil ljudi. Nemoralan, neempatičan i maligan. Oni su ti koji bi nam trebali biti u fokusu, a ne građanka S. K., iako je moguće da su u pravu oni koji tvrde da je ekshibicionistica koja ljudsku voajersku glad proračunato hrani, izvlačeći usput za sebe korist (narcisoidnu i materijalnu).
I ta ruka koja poseže za tuđim, to je tema o kojoj bismo trebali raspravljati, umjesto da se bavimo pitanjem za koga se građanka S. K. (tada S. V.) fotografirala, kome je te svoje obnažene fotografije slala i kakvog je i inače ćudorednog stanja.
U kontekstu ovog osvrta zaista je svejedno je li ih ona sama 'dilala' ili ih je netko bez skrupula 'dobavio' na ilegalan način i iz određenih interesa (ili čiste zlobe) plasirao u javnost.
'Kako osoba može pripadati javnosti?'
Zašto smo prema T. Č. bili tako zreli i velikodušni, a u slučaju S. K. puni osude, zajedljivih komentara i na prvu loptu sumnjičavi da su fotografije uopće ukradene, već ih je, eto, ona sama plasirala jer joj je 'pala popularnost'.
Ali S. K. je javna osoba, reći ćete. To je ono što je razlikuje od T. Č., čije smo pravo prošlo ljeto onako zdušno štitili.
I zato je posve legitimno da mediji 'trančiraju' grudi S. K., a konzumenti vijesti na njih drugačije reagiraju nego u slučaju anonimne stanovnice pitoresknog podravskog sela.
Ima jedan sjajan tekst Ante Tomića, kojeg se svako toliko sjetim. Napisao ga je točno prije deset godina, usred nekih sličnih kolovoških vrućina i u vrijeme najava tko zna kakvih poreznih izmjena.
U njemu raspravlja o pojmu javne osobe i granicama do kojih možemo zadirati u njihovu privatnost, kao novinari, ali i čitatelji.
'Jasno mi je što je javni rad i javni radnik, javno dobro, javna površina, javna škola i javni vrtić, javna kuća i javni WC, ali kako osoba može pripadati javnosti?', piše Ante Tomić u svojoj kolumni u Jutarnjem listu. 'Neće valjda biti da svi mogu raspolagati, slobodno se poslužiti njezinim životom, intimom, osjećajima i uspomenama, spavaćicom i četkicom za zube? Ako i mogu, što bih ja uopće s tim, s tuđim osjećajima, uspomenama, spavaćicom i četkicom? Ne znam za vas, ali ja ne vidim baš nikakve potrebe za javnim osobama. Mogu li biti izuzet od toga i poznatog pjevača ili manekenku zamijeniti za nešto korisnije?'
I nije to jedini citat koji bih vam mogla izvaditi. Ne samo kraj o novinarskoj profesiji, već cijeli članak vrijedan je opetovanog čitanja, ne bismo li povukli i potom se držali nekih granica, koje svi mi ponekad (pa i autor konkretnog članka) manje ili više svjesno prelazimo, i u toj priči o tuđem (ne)moralu ispadamo licemjeri, mnogo nemoralniji od onih kojima sudimo.
Internet sve manje 'gori'...
No ima i pozitivnog u ovoj tužnoj priči. Iako nema medijske kuće u tzv. regiji koja tu 'vijest' nije objavila i na manje ili više 'suptilan' način vizualno popratila (neki su 'kropali' fotografije, a neki na bradavice 'nakačili' zvjezdice), ljude sve manje zanimaju i sve kraće drže takve priče.
Internet sve manje 'gori', društvene mreže su se sve manje 'žarile' zbog bradavica S. K. Sve se brže vraćamo zaista važnim temama: suludim porezima, kolapsu zdravstvenog sustava, ministrima koje još uvijek nismo naučili (ili prisilili) civilizacijskim normama kao što je odstupanje s položaja zbog afera i incidentnih slučajeva u resorima pod njihovom nadležnošću.
Napokon smo došli do stanja u kojem je svake priče o paru bradavica 'tri dana dosta'. Samo su naklapanja o partizanima i ustašama – vječna.
