Malo tko od nas nema iskustvo migracije ili nije potomak migranta, što, kako smo imali priliku vidjeti zadnjih dana, uopće nije garancija da ćemo imati dovoljno sluha za sve migracije i druge migrante. Dok smo 2015. pokazivali svoje humano lice, danas, iako je broj onih koji žele proći kroz našu zemlju stotinjak i više puta manji, pokazujemo i onu hladniju i proračunatiju stranu, a mnogi su potpuno izgubili kompas.

Dopustili su da ih preplavi strah, najčešće duboko iracionalan, hranjen ne samo stvarnim događajima koje osoba procjenjuje kao opasne, već i mnogim glasinama, koje potom nekritički postaju 'istine' i dalje generiraju stanje uznemirenosti. Jer od straha koji nije samo tvoj, već ga dijele mnogi oko tebe, mali je korak do kolektivne paranoje i projekcije agresije, a onda i do oduzimanja ljudskosti, pri čemu tisuće jedinki ne samo da gube svoje osobnosti i razlike, već postaju u potpunosti dehumanizirane. Kad čovjeku oduzmeš ljudskost, i njegovu životu dao si cijenu pišljivog boba.

'Oni samo žele proći', a oni drugi bi pucali

Tako danas, u situaciji u kojoj desetak tisuća migranata zaglavljeno baulja uz granicu s Bosnom, uznemirenost postaje veća nego 2015., kad je kroz državu prošlo gotovo milijun izbjeglica i migranata, i sve je više ljudi koji su spremni pozvati vlasti na zatvaranje granice fizičkim preprekama, nego odnijeti hranu i odjeću u najbliži centar za azilante. Nažalost, ima i onih koji bi otišli korak dalje od žilet-žica i zidova.

I nije to samo hrvatska priča, već i sredine koje su iz ove naše perspektive promatrane kao mnogo otvorenije i liberalnije, naprimjer njemačko i švedsko društvo, reagiraju na sličan način. Jačaju negativni stavovi prema budućim migracijama, ali i migrantima koji su već prisutni u njihovom društvu.

Mnogi će reći da možda razumiju reakcije ljudi u društvima koja su podnijela najveći teret krize proteklih godina, ali ne razumiju zašto se Hrvati dižu na četiri noge, kad izbjeglice kod nas uopće ne žele ostati. Oni samo žele proći, reći će. Zato, uzimajući u obzir činjenicu da nismo ciljana destinacija, u ime humanosti treba otvoriti naše granice i pustiti te ljude kako bi mogli nastaviti svoj put. Napokon, niti jedan čovjek nije ilegalan, a propitivanje o razlozima migracije pojedinih skupina nedopustivo je - jer kakva je razlika između izbjeglice iz ratnog područja i ekonomskog migranta? Zar i on nema pravo na život kakav imamo vi i ja?

I tako smo ušli u začarani krug. Dvije su potpuno oprečne struje: od one iracionalno prestrašene, sklone prenapuhavaju problema i brzim, najčešće krajnje nehumanim rješenjima (ako su to uopće rješenja), do onih koji se boje ovih prvih, vidjevši u njima skoro sve ono što prvi vide u migrantima. I koji uporno zagovaraju baš ona rješenja što su u prvima probudila strahove i revolt, očekujući da će problem nestati samo ako se otvore sve ili barem naše granice ili pak potpišu neku peticiju i na Facebooku objave zgrožen status o bujanju fašizma.

Bijes i huškanje proizlaze iz - straha

Takvi potezi ne dotiču savjest huškača. Naprotiv, navode ga da konstruira još jednu u nizu zavjera 'soroševaca', što koristi kao dodatno gorivo za novu razinu paranoje. Huškač i dalje nekritički guta servirane informacije, ne zna ili ne želi prepoznati lažne vijesti, pa i scene iz serija i filmova prenosi kao fotografije stvarnih događaja. Njemu je otimač torbica iz Rio de Janeira i dalje migrant koji krade po Berlinu ili Hessenu i odlično gorivo za novu razinu paranoje, a to ima potrebu podijeliti s cijelim svijetom, kako bi se oni koji nisu u posjedu istine probudili i obukli templarski plašt.

No zanemarimo li na trenutak huškače, opet nailazimo na velik broj ljudi koji nije podlegao histeriji, ali se zaista osjećaju ugroženima/prestrašenima i svakim ruganjem njihovim osjećajima ili govorom mržnje usmjerenim njima taj je osjećaj sve intenzivniji. Nakon svakog pojedinačnog incidenta, teških zločina ili međusobnih razmirica migranata u ljudima rastu ljutnja, bijes, agresija. Bijes tada biva usmjeren i na one koji proaktivno pristupaju migracijama. Kampanje, medijski istupi, peticije koje pokreću nevladine organizacije što se bave pomaganjem migrantima doživljavaju se kao neprijateljski akt.

Izazov, a ne problem

Zagovornici otvorenih granica, opet, trpanjem u ladicu rasizma/fašizma rješavaju pitanje onoga što se ne uklapa u konkretan set njihovih moralnih, ideoloških, ali i utopijsko-dogmatskih uvjerenja, i prilično su alergični na riječ 'problem'. Poput nadobudnih new agera, uvjerenih da korištenjem riječi s negativnom konotacijom vlastito tijelo izlažu istoj takvoj energiji, radije biraju riječ 'izazov'. A 'izazov' ostaje 'izazov' i kad se ni uz sav trud ne uspije savladati. I dalje ga zovu tako jer je 'problem' postala - prljava riječ.

Recimo, jedan od 'izazova' onaj je kad u zemljama zapadne Europe završe ljudi bez ikakvih dokumenata, s novostvorenim lažnim identitetima, bivši pripadnici različitih vojski, s teretom počinjenih ratnih zločina (koji će potom na ulici ili u izbjegličkim centrima sretati prestrašene žrtve i tako ispuhati svoju iluziju da su napokon u sigurnoj državi), tzv. spavači ISIL-a, koji će mlatiti noževima po prolaznicima ili se zabijati automobilima u turiste.

S obzirom na to da nijedan čovjek nije ilegalan, 'ratnici svjetla' oduševljeno će dijeliti i komentirati članak o mladoj Šveđanki koja je u avionu odbila sjesti i tako spriječila deportaciju državljanina Afganistana. Nema veze to što je konkretni afganistanski migrant u postupku deportacije zbog grubog i opetovanog nasilja prema članovima svoje obitelji. On za njih nema problem s nasiljem. Ima, dakako, izazov. Kao što su izazov i prenapučeni centri za kolektivni smještaj, bez obzira na to što ih migranti ističu kao problem.

S druge strane, u tišini će popratiti vijest da je vlada Velike Britanije odbila azil pakistanskoj kršćanki Asji Bibi, obrazlažući svoju odluku izbjegavanjem političkih nemira u svojoj zemlji. To je kao uvjetovani refleks kojim će se mnoge stvari gurnuti pod tepih, a obiteljsko nasilje će postati benignije od srkanja vode iz nedopuštene čaše.

Reakcije na sve izraženiji govor mržnje prema migrantima i huškanje ljudi često će meandrirati u prilično besmislene rasprave, kao što su primjedbe semantičke prirode, jer riječi poput 'valovi' ili 'proboj' šalju javnosti negativne subliminalne poruke. Zato su sljedbenici ovog načina razmišljanja spremni vršiti pritisak na medije kako bi u izvještavanju o 'izazovima' koristili novogovor. Proboj kordona na granici u Maljevcu ne smijemo nazvati 'probojem kordona' zato što bi se izbjeglice upotrebom te sintagme 'označavalo kao aktivne aktere na granici', a kao što znamo, oni to nisu bili, već se kordon probio sam od sebe. Zato se novinare koji ne žele pristati na ovakvu autocenzuru treba etiketirati kao 'kreatore hrvatskog medijskog i etičkog sumraka', koji potiče ljude na 'rasizam, ksenofobiju i islamofobiju'.

Nije rijetka ni logika po kojoj jačanje desnih stranaka i populizma u Europi te eskalacija netrpeljivosti prema migrantima nije posljedica pogrešne imigracijske politike, već naprotiv, desničari i populisti odgovorni su za 'izbjegličku krizu'. Ili izbjeglički izazov.

Tako se pravovjerni užasavaju bilo kakvih poopćavanja i ne priznaju statistike, jer brojevi poništavaju ljude. Ako je nekoliko imigranata uništilo kipove i raspela u crkvama, to naravno ne znači da je većina migranta takva. Ali kad jedna iracionalno prestrašena starica iz Samobora zamijeni Rimčeva inženjera za migranta, Hrvati su rasističko i islamofobno društvo. Nema veze što se po tom pitanju ne razlikujemo od mnogih drugih. Točnije, spadamo u bolju polovicu Europske unije.

Ukratko, ustrajući na čistom principu humanosti, ne razmišlja se o tome da je put u pakao često popločan najboljim i najhumanijim namjerama.

A ostali? Šute i trpe

Oni pak koji su prekrili usta i uporno šute ne čine to iz straha da iz njih ne izađe neko zlo, već iz straha da izrečeno, a u neskladu s 'pravovjernim' stavovima, ne proglase zlim.

Svjesni su činjenice da je ideja multikulti Europe pala na mnogim ispitima. I da je jedna doktorica fizičkih znanosti na trenutak zanemarila osnove fizike, osobito zakon inercije, poslavši poruku dobrodošlice milijunima ljudi, u nadi da će ona sama od sebe stati, pretvorivši 'izazov' u 'problem'.

Šutljivci se ne usude izreći ono što se ne uklapa u naše postmoderne i utopističke ideale. U novu religiju koju smo stvorili – kršćanstvo umanjeno za Boga. Obezboženo vjerovanje da smo dužni svući jedinu košulju s leđa, okrenuti drugi obraz, čak i ako je prvi krvav, i da je krivnja uvijek u nama jer smo uvijek mi i baš uvijek mi ti koji trebamo riješiti/popravljati stvar. Da je sav teret zemaljske kugle i odgovornost na našim, europskim leđima. Obrnuti je to narcizam i nesvjesno omalovažavanje onih koji si ne mogu pomoći bez nas.

Šute jer su u strahu da ih ne proglasi bešćutnima, ksenofobima, rasistima i islamofobima.

A odgovorni ljudi ne bi trebali šutjeti. Trebali bi smireno, kontrolirajući emocije, razgovarati i tražiti rješenje s najmanje posljedica za sve aktere ove priče. Za migrante i društva u koja su došli ili žele doći, kao i sredine iz kojih kreću.

Odgovorni ljudi, a pri tome osobito političari, da parafraziram prof. dr. Mirjanu Kasapović, ne smiju se voditi samo idejom humanosti ili samo ekonomskim interesima, već i nizom ekonomskih, socijalnih i kulturnih parametara, pa tako i migracijsku politiku treba voditi uzimajući u obzir broj migranata te njihov socijalni i kulturni profil, 'tako da ih društvo može primiti, a oni se integrirati bez velikih potresa, nereda i sukoba'.

To je jedini način da se u budućnosti izbjegnu kaos i krvoproliće, ma koliko mnogi i krvoproliće smatrali izazovom.