Kada je u proljeće 2018. Zoran Maras, bivši pripadnik specijalne policije, postao nasljednik Josipa Klemma i preuzeo predsjedanje Udrugom specijalne policije, obvezao se da će 'nastaviti s radom po uzoru na svog prethodnika aktivnim ukazivanjem i traženjem rješenja za probleme s kojima se susreće braniteljska populacija'. Istaknuo je i to kako će Udruga specijalne policije iz Domovinskog rata RH nastaviti s provedbom projekata, apliciranjem na natječaje iz fondova EU-a i organizacijom edukativnih radionica te tribina.

Jesu li se kao lavovi bacili na ispunjavanje navedenih obećanja – ne znam. Fokus mi je trenutačno na činjenici da novi predsjednik staroga slijedi zaista temeljito, pa i u pokušajima da direktnim zahtjevima upućenim u ime cijele braniteljske populacije - utječu na sam rad Vlade.

Ovaj put u ime svoje udruge i supotpisnika, Udruge veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, ali i vrlo ambiciozno - u ime ostale 1382 braniteljske udruge, odnosno svih branitelja i hrvatskog naroda, ne traže smjenu aktualnog ministra branitelja i njegovih pomoćnika, što bi, izuzimajući načine na koje se to u bližoj prošlosti činilo, bilo posve prihvatljivo. Ovaj put oni traže nešto što ne samo da je nerazumljivo, već je i duboko u zoni neslobode i zazivanja dobro poznatog totalitarizma. Poznatog barem nama koji smo odrastali uz vječite zahtjeve i primjedbe SUBNOR-a, tih čuvara moralno-političkog ćudoređa i vječitih protivnika 'skretanja s putova revolucije', počevši od panike s kojom su dočekali prijedloge o ukidanju Titove štafete do oštrih prosvjeda zbog prijedloga o uvođenju višestranačja.

I, eto sad, da mi je prije desetak godina netko rekao da će u slobodnoj i demokratskoj državi, upravo onoj Hrvatskoj za koju su se gore spomenuti Maras i njegovi suborci junački borili i izborili je, preuzeti isti modus operandi, da će ljude siliti na iskaze lojalnosti i očitovanja o stavovima koje imaju o vojnim operacijama ili Deklaraciji o Domovinskom ratu ili ih sankcionirati zbog toga što im se isti, ma koliko neprihvatljivi bili, razilaze sa sadržajem Deklaracije, rekla bih mu da smanji gledanje distopijskih filmova.

Ali, evo ga, u jesen 2018. od jednog političara i zastupnika spomenute dvije udruge traže da se izjasni o Domovinskom ratu i Oluji, o politici Srbije u novije vrijeme, a te su svoje zahtjeve adresirali na predsjednika Sabora, Odbor za ratne veterane i saborske klubove koje su također pozivali da se očituju o kolegi iz zastupničkih klupa Miloradu Pupovcu.

Što želite znati o Domovinskom ratu, a da vam Milorad Pupovac već nije rekao? Koliko puta treba ponavljati da je Hrvatska imala pravo osloboditi svoj teritorij, da je akcija Oluja bila legitimna, ali da je u toj i u drugim akcijama bilo i ratnih zločina? I da su mnogi od tih zločina ostali neprocesuirani. Ima li tu nečeg spornog?

Nema.

U redu, reći ćete, sporno je njegovo sudjelovanje na obilježavanju obljetnice Oluje u Srbiji. Zaista, bilo je mučno gledati kako pokorno stoji, dok Aleksandar Vučić ne samo govori neistine, već duboko vrijeđa hrvatski narod. Napokon, vrijeđa samog Pupovca, nazivajući njegove koalicijske partnere i Vladu koja opstaje zahvaljujući i njegovoj ručici - nacistima. Moralno – gadljivo, ali valjda smo dostigli toliku demokratsku zrelost i toliki slobodarski duh da se zadržimo na iznošenju mišljenja i javnih kritika, bez posezanja za prijekim sudovima.

Jedini koji Milorada Pupovca mogu ili trebaju kazniti za izjave i političke poteze njegovi su birači. I oni to mogu učiniti uskratom svojih glasova ili, što je vjerojatnija varijanta, sedmi ga put izabrati. To je stvar između njih i njega, odluke koju mogu i trebaju donositi, na temelju prosudbe radi li Milorad Pupovac u njihovu korist ili na štetu, a nama je dopušteno isključivo prosuđivati ili na izborima kažnjavati one koji s njime koaliraju, dok ih istodobno sveudilj proziva zbog 'ustašizacije društva'.

Možemo se iščuđavati kako je u Glini ili Lisinskom prošle zime pokorno trpio Vučićeva omalovažavanja (koliko ih je puta doživio u Hrvatskoj, već je navikao). Možemo se čuditi što se nije okrenuo i otišao sa skupa u Bačkoj Palanci. Držati da je u sukobu interesa jer je sjedio u tijelu koje je dodjeljivalo financijska sredstva i u tijelu koje je ta financijska sredstva primilo. Imati stav da uređivačkom politikom časopisa za srpsku nacionalnu manjinu, koji bi trebao pridonijeti njihovoj afirmaciji i istinskoj integraciji u društvo, često produbljuje jaz između dva naroda i radi štetu najosjetljivijima – povratnicima, tako da se na njih kanalizira agresija i svaljuje krivnja zbog stvari s kojima veze nemaju – pretvarajući Novosti u podlistak Ferala. Slobodni smo preispitivati i komentirati Pupovčev ili bilo čiji rad. Slobodni smo to činiti kao novinari ili građani. Imamo to pravo, a da nas pritom ne etiketiraju na ovaj ili onaj način. Ali zahtijevati da se nekome, pa bilo to i u saborskim odborima, izjašnjava o lojalnosti ovoj državi, nemamo pravo. Nemamo pravo unatoč svim nabrojanim i mnogim nespomenutim Pupovčevim grijesima, a ima ih.

Jednostavno, to je nedemokratski, protivno je slobodi za koju je toliko života izgubljeno. To je vraćanje u mrak totalitarizma iz kojeg smo htjeli pobjeći, nešto što nismo željeli i ne želimo sebi, pa shodno tome nemamo pravo tražiti od drugih.

Trebamo napokon postati društvo u kojem ćemo znati postaviti granice do kojih imamo pravo na druge. Naučiti se tolerirati drukčija mišljenja, kritizirati bez zahtjeva za odmazdom i linčem. Već je vrijeme da sazremo i naučimo se nositi s razlikama, ma otkud one dolazile. Rat je gotov. U političku se borbu ne ide u uniformama i sa zahtjevima za prijekim sudovima.