Netko na odmor u Hrvatsku dolazi vlastitim vozilom, netko autobusom ili vlakom, netko komercijalnim zrakoplovom, a netko službenim helikopterom Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije. Netko pak na odmor pozove svoju obitelj, netko prijatelje, netko novu ljubav, a netko Milorada Dodika. Na hrvatsku je obalu, osobito u turističkoj sezoni, očito svatko dobrodošao. Hrvatska strana Jadrana pritom je idealna za ljetne političke susrete u kojima je domaćin hrvatski šef države. Tako je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović pozvao u goste predsjednika Republike Srpske, jednog od dvaju bosansko-hercegovačkih entiteta, Milorada Dodika u državnu rezidenciju Vilu Kovač na otoku Hvaru.

Premda je isticao, i kao premijer i kao predsjednik, da su njegova razina susreta političari na istim dužnostima u stranim državama, Milanović kao šef jedne suverene države prima šefa jednoga subnacionalnog entiteta. U redu. Bosna i Hercegovina je Hrvatskoj u mnogo čemu najbliža država te su hrvatsko-bosansko-hercegovački razgovori uvijek potrebni. Problem je kada netko poput Milorada Dodika ne priznaje zemlju u kojoj je do prošle godine bio član kolektivnog šefa države, a drugi bosansko-hercegovački entitet Federaciju Bosne i Hercegovine naziva „inozemstvom“. Problem je i to što je Milorad Dodik zbog svog djelovanja godinama na američkoj crnoj listi političara, a SAD je, treba li isticati, hrvatski politički i sigurnosni saveznik.

Kome je Dodik najbolji susjed…

Očito ovi problemi nisu spriječili Zorana Milanovića da u najboljoj vjeri ugosti svoga omiljenog susjeda i ponovno relaksira hrvatsko-srpske odnose koji tijekom svakog ljeta dožive makar privremeno pogoršanje zbog kolovoške obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluje. S obzirom da Milorad Dodik zajedno s predsjednikom Republike Srbije Aleksandrom Vučićem i ove godine planira na svoj način obilježiti Oluju, pitanje je koliko je novi Milanovićev susret s Dodikom mogao ići u pravcu sprječavanja nove ljetne eskalacije verbalnog obrušavanja političara iz Srbije i manjega bosansko-hercegovačkog entiteta na Hrvatsku i njezinu legalnu i legitimnu operaciju oslobađanja državnog teritorija okupiranoga tijekom četverogodišnjeg rata 1991.-1995.

Koliko god Milanović i Dodik razvijali zapadnobalkansku inačicu političke bromanse, osobito jer su u dobrom dijelu Europe (samo)izolirani, politika inicirana u Beogradu koja je u prvoj polovici 1990.-ih dovela do rata i ratnih zločina na području Hrvatske i BiH, idejno nikad nije zamrla, a danas je od Vučića naniže i postrance vode na prigušen način te bez mogućnosti oružane izvedbe. Tko god misli da mu je netko poput Milorada Dodika najbolji mogući susjed i najpoželjniji partner, taj zasigurno nije osjetio rat na vlastitoj koži, bez obzira što je Dodik itekako čuvao sebe podalje od ratišta u Bosni i Hercegovini.

Milorad Dodik danas se u Europi kao čelni čovjek svog entiteta politički sastaje s malim brojem političara među kojima su Aleksandar Vučić, Viktor Orbán, Vladimir Putin koji ga je i odlikovao, te Zoran Milanović. Hrvatski predsjednik uživa nešto širi krug političkih sugovornika, ali je unutar Europske unije i NATO-a poprilično usamljen što zbog svojih ambivalentnih ocjena ruske agresije na Ukrajinu, što zbog propalih inicijativa poput blokade ulaska Švedske i Finske u NATO dok se ne riješi pitanje izbora hrvatskih predstavnika u tijelima vlasti BiH.

A prognani Hrvati?

Ako bi Milanović s Dodikom nešto konkretno mogao riješiti, onda je to svakako povratak prognanih Hrvata i ostalih građana u Republiku Srpsku ili pak stavljanje do znanja da je genocid u Srebrenici najveći kolektivni ratni zločin u ratu u BiH čijega nalogodavca Radovana Karadžića Dodik i dalje slavi. Hvarsko druženje Milanovića i Dodika pri čemu su prekršena temeljna pravna i diplomatska pravila jer je predsjednik Republike Srpske u Hrvatsku stigao državnom letjelicom MUP-a Srbije, pokazuje da je hrvatska vanjska i susjedska politika velikim dijelom plošna, voluntaristička i privatizirana te da se umjesto nacionalnih interesa u međunarodnom prostoru kratkotrajno ostvaruju osobni.

Bilo bi izvrsno kada bi Hrvatska s cijelom Bosnom i Hercegovinom te s oba njezina entiteta imala sadržajne, funkcionalne i dobrosusjedske odnose, posebice jer su Hrvati jedan od tamošnjih konstitutivnih naroda. Inzistiranje na notornom Miloradu Dodiku kojemu šovinistička farsa služi za prikrivanje malverzacija u vlastitoj okolini o čemu će kad-tad odlučiti i birači u Republici Srpskoj, zasigurno nije u hrvatskom interesu, jer se Dodik Hrvatima s obje strane granice služi isključivo iz svog interesa. Kada mu u tome pripomogne i Vučić sa svojim helikopterom, hrvatska vanjska politika niti ne treba dokazivati da je asinkrona i žrtva talačke krize sukoba Predsjednika i Vlade čija je ona ustavna odgovornost.

Suho zlato iz proračuna

S druge strane, hrvatska unutarnja politika također ima svoj hrvatsko-srpski adut, a to je sada već višegodišnja koalicija Hrvatske demokratske zajednice i Samostalne demokratske srpske stranke. Kada je predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac u osvit te koalicije 2016. izjavio da bi nekoga poput Andreja Plenkovića trebalo „plaćati suhim zlatom“, odmah se moglo pretpostaviti da je vodeći političar srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj izabrao najbolje platežno sredstvo. SDSS je danas najpouzdaniji HDZ-ov partner te dok mu je Plenković na čelu SDSS će biti svojevrsno „srpsko krilo HDZ-a“. Tako lojalan da šefu Vlade i HDZ-a neće praviti probleme ni oko hipokrizije kada je riječ o maglovito proskribiranim simbolima ustaškog režima. Jer od simbola je važnije suho zlato, odnosno proračunski euri. Prvi ne plaćaju ništa, a drugi doslovce sve.

Ipak, Plenković i Pupovac, unatoč ekstenzivnom poimanju dosljednosti u politici, nastavljaju tradiciju i potrebu političkog dogovora vodećih hrvatskih političkih stranaka i srpskih stranaka u Hrvatskoj. Takav je dogovor, primjerice, srednjoročno uravnotežio političke prilike u Hrvatskoj od 1927. do 1941. kada je djelovala Seljačko-demokratska koalicija koju su utemeljili vođe Hrvatske seljačke stranke (HSS) i Samostalne demokratske stranke (SDS) Stjepan Radić i Svetozar Pribićević. Plenković i Pupovac nisu suvremeni Radić i Pribičević, a još je i Ivo Sanader formirao istu koaliciju s SDSS-om. No, strategija šefova HDZ-a i SDSS-a ide u smjeru, ako već ne pomirenja, onda svakako normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa nakon ratnih 1990.-ih. Te odnose svakog ljeta testira spomenuto obilježavanje Oluje u kojoj su se paralelno odvijali oslobađanje zemlje od okupacije i odlazak dijela srpskog stanovništva iz zemlje.

'Dedramatizacija' prošlosti za bolju budućnost

Jasno je da će srpski političari u Srbiji i BiH Oluju iskorištavati za mobilizaciju vlastitoga biračkog tijela, ali je za Hrvatsku jedino važno mogu li se oko prijelomnih događaja u kolovozu 1995. usuglasiti političari iz stranaka kao što su HDZ i SDSS. Plenkovićev pristup „dedramatiziranja“ i „detematiziranja“ svega i svačega ponekad ima pozitivan predznak jer sprječava korištenje prošlosti za obračune u sadašnjosti. Dakako, sve to treba imati jasne konture i još jasnije stavove oko situacija koje su dugoročno odredile put cijele zemlje.

Odnos dviju trenutačno vladajućih stranaka u zemlji HDZ-a i SDSS-a uvelike je određen pragmatičnim pristupom politici, ali je i načelan u smislu da se okolnosti izbijanja sukoba u Hrvatskoj i osobito njegova orkestriranja izvan zemlje, više ne smiju ponoviti. Rješavanju međusobnih odnosa Hrvata i Srba u Hrvatskoj svoj su povijesni doprinos dali Radić i Pribičević 1927., dok stotinjak godina kasnije te odnose temeljno određuje hrvatski Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina te praktično suradnja ključnih političkih aktera.

Za tu je suradnju, kako bi bila transgeneracijski što uspješnija, nužno poštivati najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske među kojima su i jednakost, nacionalna ravnopravnost te mirotvorstvo. Kako bi se ove vrednote praktično primjenjivale u svakodnevnom životu, odgovara izabrana vlast na svim razinama. Hrvatska stoga mora prakticirati najviše standarde poštivanja prava čovjeka i prava nacionalnih manjina i unutar svojih granica, i u odnosima sa susjednim državama. Tko god s druge strane osporavao ova prava, ne može biti relevantan sugovornik, ma kako maskirao svoje interese. Dvadeset i osam godina nakon završetka oružanog dijela sukoba u Hrvatskoj i BiH, hrvatska je obala turistička atrakcija. Za takav joj status ne trebaju ni državni helikopteri neskonih joj režima, ni političari koji malo gdje drugdje mogu ići na more.