Predlažem neka Slovenci ispred Savudrije izgrade otočić – može biti sasvim malen, glavno da je 12 nautičkih milja od međunarodnih voda, pa će njime osigurati dovoljnu količinu teritorijalnih voda. Zauzvrat, poklonit će Hrvatskoj neki alpski vrh veći od 2000 metara, imaju ih 352. Oni će dobiti izlaz na more, a mi konačno neku pravu planinu, piše tportalov komentator u osvrtu na paranoju proširenu u hrvatskoj javnosti kako će supruga novog američkog predsjednika utjecati na rasplet slovensko-hrvatskog spora
Prošli se tjedan Hrvatskom proširila zlokobna šala da ćemo izgubiti Piranski zaljev jer je Prva Dama Amerike sada Slovenka. Istovremeno je Delo objavilo panični članak da je Hidrografski ured Ujedinjenog Kraljevstva objavio kartu Tršćanskog zaljeva s granicama kakve zagovara Hrvatska. U Hrvatskoj se o tom sporu uopće ne razmišlja, a rijetko ga tko i razumije, ali rješenje postaje urgentno. Jer dosad smo bili pajdaši iz Europske unije, i moj izlaz na more bio je i tvoj, ali možda će uskoro svatko na svoju stranu.
Spor je započeo 1991., kad se raspala Jugoslavija, a kriva je Hrvatska jer je prihvatila slovensko gledište da granica na moru nije postojala. No ona je ucrtana u Velikom geografskom atlasu Jugoslavije koji je 1987. izdala Sveučilišna naklada Liber. On je bio izrađen na temelju karata Vojnogeografskog instituta u Beogradu, ustanove što je u Jugoslaviji okupljala vrhunske kartografe koji su izrađivali sve vrste zemljovida i za vojne i za civilne svrhe, a na Atlasu su surađivali najbolji stručnjaci s Prirodoslovno-matematičkog i Geodetskog fakulteta u Zagrebu. Na tom reprezentativnom izdanju – i u stručnom i u političkom smislu – ucrtana je granica Slovenije i Hrvatske uzduž toka rijeke Dragonje sve do ušća u Piranski zaljev. Osim toga, na četrdesetak tematskih karata, kao dio republičke granice Socijalističke Republike Hrvatske, dosljedno je ucrtana i morska granica prema SR Crnoj Gori i SR Sloveniji. Južna hrvatska granica ide okomito na obalu od sredine Boke kotorske, a sjeverna od ušća rijeke Dragonje kroz Piranski zaljev. Morska granica sa Slovenijom poklapa se u Atlasu s granicama općina Umag i Piran, ali je znatno deblja, što je jasan znak da je ujedno i međurepublička.
Iako je Hrvatska od 1947. provodila upravnu i sudsku vlast na lijevoj obali Dragonje, slovenski je parlament 1993. zanijekao granicu na Dragonji te Memorandumom zatražio cijeli Piranski zaljev. Razlozi su za to dvojaki, a tiču se i granice na kopnu, i granice na moru.
Korijeni tršćanskih prijepora
Ponajprije, tok rijeke Dragonje bio je 50-ih godina skrenut prema jugu, kroz kanal Svetog Odorika. Na području između starog toka i novog izgrađen je aerodrom, a osim toga Piranski zaljev je sa slovenske strane znatno izgrađen i naseljen, dok je s hrvatske uglavnom pust. Stoga hrvatski pregovarači nisu pravili problem oko pomicanja granice na hrvatsku štetu. Budući da se linija razgraničenja u zaljevu povlači od ušća Dragonje prema pučini, time bi Slovenija dobila i veći dio zaljeva: no cijelo se vrijeme uopće ne radi o razgraničenju u zaljevu. Pravi kamen spoticanja, naime, nalazi se na otvorenom moru, 12 nautičkih milja od Rta Savudrija.Drugi svjetski rat između Jugoslavije i Italije bio je okončan tek 11. listopada 1977., kad su na snagu stupili Osimski ugovori. Njima su ukinuti Slobodni Teritorij Trst, određena je odšteta za nacionaliziranu i konfisciranu imovinu talijanskih državljana te je definirana morska granica dviju država. U tu je svrhu ustanovljena točka u moru između Rta Savudrija – kao najisturenijeg dijela istarske obale – i Italije: od te točke počinje zajednička hrvatsko-talijanska granica na jednu stranu, a otvoreno more na drugu.
Kad su se Slovenci osamostalili, međutim, otkrili su da je ta točka udaljena više od 12 milja od njihove obale i da nemaju izlaz na otvoreno more. Da bi došli do otvorenog mora, moraju proći ili kroz hrvatske ili kroz talijanske teritorijalne vode. U praksi to ništa ne znači jer je režim prometa u Tršćanskom zaljevu uređen tako da postoje međunarodni koridori kroz koje svi brodovi moraju ulaziti i izlaziti, slično koridorima koje u zraku koriste avioni. Ti plovidbeni koridori slobodno sijeku sve granice jer na njihovo određivanje utječu samo prirodne konfiguracije obale i dna.
I tu je izvor problema. Granicu su odredile dvije države – Italija i Jugoslavija – a sada ih ima tri. Trebale bi, dakle, sve tri sjesti za stol i naći novu tromeđu na moru. Budući da je Italija i Osimske sporazume potpisala stisnutih zuba, nerealno je očekivati da bi sada pristala na njihovu reviziju. Odnosno, ako bi i pristala, cijena bi bila velika. Osimski su sporazumi jednostavno fiksni, a Hrvatska i Slovenija njihove su pravne slijednice, pa neka se izvole dogovoriti o razgraničenju na moru.
Može valjda tatica počastiti…
Problem je što je to nerješivo. Svaka država svoj suverenitet na moru može protegnuti 12 milja – i to je to. Iz te je vizure jasno da Sloveniji ni pomaknuta Dragonja ništa ne znači ako želi izlaz na otvoreno more. Za nerješiv problem smislilo se neprovedivo rješenje. Slovenske teritorijalne vode mogle bi se posebnim koridorom spojiti s međunarodnim vodama, a između tog koridora i Italije ostao bi jedan hrvatski trokut – vodena hrvatska eksklava. To su dogovorili 2000. predsjednici Stjepan Mesić i Milan Kučan, a 2001. parafirali premijeri Ivica Račan i Janez Drnovšek. Vuk bi bio sit, a ovce na broju: Hrvatska bi zadržala granicu s Italijom, a Slovenija bi dobila dodir sa svijetom. Pa čime se onda vuk nasitio? Slovenski vuk dobio bi 150 četvornih kilometara hrvatskog akvatorija – hrvatskog ako se računa da se more razgraničava od ušća Dragonje, onako kako to i danas vode u Hidrografskom uredu Ujedinjenog Kraljevstva.
Taj je sporazum prdnuo u rosu, kao što je prije toga prdnuo u rosu američki ministar obrane William Perry – koji je došao u Ljubljanu posredovati – i kao što je poslije toga prdnula u rosu arbitražna komisija jer se otkrilo da su Slovenci mimo propisa instruirali njenog člana.
Možda se našim susjedima sada zbilja posrećilo s Melanijom Knaus iz Sevnice. Ako Putin može progutati cijeli poveći poluotok, može valjda tatica počastiti Prvu Damu s par valova u nekim dalekim nepoznatim predjelima.
A za slučaj da još vrijedi vladavina prava u međunarodnim odnosima, ja bih predložio svoje rješenje. Jednostavno je i zakonito. Neka Slovenci ispred Savudrije izgrade otočić – može biti sasvim malen, glavno da je 12 nautičkih milja od međunarodnih voda, pa će njime osigurati dovoljnu količinu teritorijalnih voda. Zauzvrat, poklonit će Hrvatskoj neki alpski vrh veći od 2000 metara, imaju ih 352. Oni će dobiti izlaz na more, a mi konačno neku pravu planinu. I živjet ćemo dugo i sretno.
Dok netko u Sloveniji ne predloži da se njihov otok nazove po, recimo, Janezu Janši
A netko u Hrvatskoj da se naš novi najviši vrh nazove po, recimo, kardinalu Stepincu.
