Periodične fluktuacije ekonomske aktivnosti koje učestalije nazivamo poslovnim ciklusom vrlo su složena pojava čijim se izučavanjem bavi makroekonomija. Poslovne cikluse prvi je prije točno dva stoljeća definirao francuski povjesničar i politički ekonomist Jean Charles de Sisimodi, a za trenutno dominantnu teoriju realnih poslovnih ciklusa, kojom se objašnjava dinamika poslovnih ciklusa, dvojica američkih ekonomista, Finn Kydland i Edward Prescott, dobila su 2004. godine Nobelovu nagradu. No bez obzira na dva stoljeća dugu tradiciju izučavanja kompleksnih čimbenika koji utječu na izmjene ekonomskih ekspanzija i recesija, ekonomska znanost još ne može s uspjehom predvidjeti kada će nastupiti sljedeća recesija.

Najbolji dokaz za to jest posljednja recesija iz 2008. godine, a koja je praktički preko noći pomela svjetsku ekonomiju, no modeli koji služe za predviđanje kretanja ekonomske aktivnosti nisu detektirali bilo kakvu njenu naznaku. Od tada je prošlo 11 godina, svjetska ekonomija se (za razliku od hrvatske) vrlo brzo oporavila i nastavila snažno rasti. No od početka ove godine sve je vidljivija tjeskoba vezana za sljedeću recesiju. Recesijski narativ zahvatio je i strane i domaće medije, a sve jača recesijska neuroza osjeća se kako kod građana, tako i kod poduzetnika. I iako su ekonomski zakoni neumoljivi, pa nakon svake ekspanzije slijedi recesija (pogotovo u situaciji u kojoj je u većini zemalja od zadnje recesije prošlo više od desetljeća), sljedeće recesije se i kod kuće i globalno pribojavamo znatno više nego što je to uobičajeno.

Postoji više međusobno povezanih razloga za to što sljedeća recesija izaziva toliku kolektivnu neurozu, no svima njima značajna je bitna karakteristika. Naime, svi oni, bilo da se potvrde kao točni ili ne, trenutno sugeriraju da se i svjetska ekonomija i sama ekonomska politika nalaze na prekretnici kakva nije zabilježena gotovo pola stoljeća. Karakter ove prekretnice takav je da nije u potpunosti izvjesno hoće li ekonomske politike biti u stanju nositi se s novom recesijom. Nije izvjesno ni to hoće li nakon te nove recesije svjetsko gospodarstvo nastaviti s trendom rasta zabilježenim u zadnjih nekoliko desetljeća, a sve više se postavlja i pitanje je li tekući način na koji funkcioniraju ekonomije razvijenih zemalja uopće održiv.

Prvi razlog koji stvara dojam da je svjetska ekonomija na prekretnici jest čudnovati novi svijet u koji nas je dovela eksperimentalna monetarna politika koja se u ekonomski razvijenim zemljama provodi od zadnje recesije. Sve je počelo takozvanim kvantitativnim olakšanjem, mjerom monetarne politike koja je omogućila središnjim bankama da otkupe ogromne količine državnih i korporativnih obveznica s ciljem upumpavanja svježeg novca u financijski sustav te oživljavanja ekonomske aktivnosti nakon silovitog šoka i rizika ulaska u deflacijsku spiralu što je izazvala recesija iz 2008. godine. Kvantitativno olakšanje, koje u svojoj osnovi nije ništa drugo nego sofisticirano tiskanje novca, međutim nije bilo dovoljno radikalno da održi ekonomsku aktivnost dovoljno živahnom. Stoga su nositelji monetarne politike otišli korak dalje u pokušaju da stimuliraju ekonomsku aktivnost i spriječe pojavu deflacije - snizili su vrijednosti vlastitih kamatnih stopa iz vrlo malih pozitivnih vrijednosti u negativne.

Ovaj presedanski potez pogurao je i vrijednosti kamatnih stopa na obveznice mnogih ekonomski razvijenih zemalja na negativan teritorij, a u nekim zemljama na negativni teritorij došle su i stope na štedne depozite. Iz istih razloga su i kamatne stope na štedne depozite u Hrvatskoj tek nešto veće od nule, a nedavno se i naše Ministarstvo financija prvi put u svojoj povijesti zadužilo uz negativnu kamatnu stopu koja podrazumijeva to da vjerovnici plaćaju naknadu jer imaju privilegij posuditi novac hrvatskoj državi. Ovaj čudnovati novi svijet monetarne politike podrazumijeva mnoge reperkusije, no u kontekstu nove recesije najvažnija reperkusija jest ta da je monetarna politika ispucala sve antirecesijske metke koje je imala u svom arsenalu (i putem izmislila još jedan novi, potpuno protuprirodni, metak), a da recesija još ni nije zakucala na vrata. Drugim riječima, jednom kada toliko dugo najavljivana recesija konačno zakuca na vrata svjetske ekonomije, protiv nje se neće moći boriti monetarnom politikom. Kao zadnja linija obrane od recesije ostat će veća javna potrošnja iz današnje perspektive ionako već prezaduženih država, a koje sve učestalije vode populistički orijentirani državnici. To vjerojatno znači da će znatno veća zaduženost država od ove tekuće postati ne samo nova normala, nego vrlo vjerojatno uvod u jednako čudnovat novi svijet fiskalne politike.

O drugim, dugoročno jednako važnim ekonomskim reperkusijama eksperimenta nositelja monetarne politike s negativnom kamatnom stopom, koju su libertarijanci već s pravom nazvali neprirodnom, ne bi bila dovoljna ni cijela zasebna kolumna. Te reperkusije međutim također doprinose recesijskoj neurozi pa ih treba barem spomenuti. Negativne kamatne stope tako praktički ukidaju jednu od tri temeljne funkcije novca (funkciju novca kao pohrane vrijednosti). One dovode do prenapuhivanja cijena financijske i nekretninske imovine, a prema nekim istraživanjima, ne samo da ne potiču veću potrošnju i investicije (što im je krajnji cilj), nego potiču one koji štede da zbog negativnih prinosa na vlastitu štednju štede još više.

Negativne kamatne stope onemogućavaju ispravnu procjenu vrijednosti i rizika financijske imovine. One zbog nevoljkosti poslovnih banaka da naplaćuju negativne kamatne stope na depozite svojih klijenata umanjuju profitabilnost banaka, a jednako tako umanjuju mirovine generacija koje se sada nalaze u aktivnoj radnoj dobi. Kontinuirana primjena negativnih kamatnih stopa podrazumijeva odustajanje od principa da kamatna stopa kao nagrada za odlaganje sadašnje potrošnje u korist štednje mora uvijek biti pozitivna. U dugom roku negativne kamatne stope stoga mogu potencijalno istrošiti prinose na sve vrste financijske i realne imovine te nas uvesti u svijet bez prinosa, u kojem je potrošnja po defaultu preferirani oblik ponašanja u odnosu na štednju.

Drugi razlog koji stvara dojam da se globalna ekonomija nalazi na prekretnici usporavanje je svjetskih trgovinskih tijekova zbog eskalacije trgovinskog rata koji je inicirao američki predsjednik Donald Trump. Liberalizacija svjetskih trgovinskih tijekova proces je započet nakon Drugog svjetskog rata, a svoj pun zamah dobio je u zadnja četiri desetljeća. Ona podrazumijeva smanjenje carina i ukidanje drugih ograničenja u trgovinskoj razmjeni s ciljem povećanja međunarodne trgovinske razmjene među zemljama. Kao rezultat procesa trgovinske liberalizacije, međunarodna razmjena se značajno povećala, a s njom se povećala i stopa ekonomskog rasta zemalja koje su sudjelovale u toj razmjeni. Veći ekonomski rast naravno ne znači to da su sve društvene skupine jednako profitirale od liberalizacije. Štoviše, neke skupine su profitirale, no neke su bile na gubitku (i to prije svega domaći proizvođači uvezenih dobara s kojih je skinuta carina i njihovi zaposlenici), no ukupni nacionalni saldo od povećane trgovinske razmjene uvijek je pozitivan.

Međutim eskalacija trgovinskog rata među ekonomski najmoćnijim zemljama svijeta ima potencijal preokrenuti opisane procese. Uvođenje carina i drugih ograničenja tamo gdje ih ranije nije bilo smanjit će trgovinsku razmjenu, a smanjena trgovinska razmjena trajno će umanjiti ekonomski rast. Neke društvene skupine profitirat će od uvođenja carina, ali gospodarstvo u cjelini bit će na gubitku.

U ovom trenutku stoga je ključno pitanje na koje nema jasnog odgovora: jesu li globalizacijski procesi već dosegli svoj maksimum pa se svjetsko gospodarstvo trenutno nalazi na samom početku dugotrajnije deglobalizacijske faze ili je trenutni trgovinski rat tek privremeni zastoj u trajnom procesu liberalizacije kretanja roba, usluga i kapitala? Ako su globalizacijski procesi ipak podložni ciklusima pa se svijet trenutno nalazi na početku dugotrajnijeg procesa ograničavanja međunarodne trgovinske razmjene, onda se barem dio recesijske neuroze može pripisati rastućoj spoznaji da će očekivano buduće smanjenje trgovinske razmjene uslijed trgovinskih ratova voditi trajnom umanjenju ekonomskog rasta svih zemalja, a u ekstremnom slučaju možda i prema novoj recesiji.

Postoje još barem dva razloga o kojima bi se mogle napisati jednako dugačke zasebne kolumne i zbog kojih se može steći dojam da se svjetska ekonomija nalazi na svojevrsnoj prekretnici. Jedan razlog je istraživanjima potvrđena činjenica da rad kao faktor proizvodnje bilježi u modernoj ekonomskoj povijesti nikada manji udio u ukupnoj dodanoj vrijednosti. Drugim riječima rečeno, udio mase plaća koja je isplaćena radnicima u mnogim razvijenim kapitalističkim zemljama u ukupnoj dodanoj vrijednosti koju taj isti rad pomaže stvoriti je na najnižim razinama u zadnja četiri desetljeća. S druge strane, ako promatramo isto razdoblje, tržišna koncentracija kompanija je na povijesnom maksimumu, što znači da je slobodna konkurencija kao idealni oblik samoorganizacije tržišta sve više teorijski ideal ostvariv samo u ekonomskim udžbenicima.

Iako su istraživanja ovih pojava još u povojima, ne može se isključiti to da su one međusobno povezane, odnosno da što su kompanije veće i što imaju manje konkurencije na tržištu, to im je lakše zauzdavati rast plaća svojih zaposlenika. Moguće je ujedno to da je globalizacija u kombinaciji s deregulacijom domaćih tržišta doprinijela povećanju tržišne koncentracije kompanija, smanjenju udjela rada u dodanoj vrijednosti i povećanju ekonomskih nejednakosti. Konačni sud o ovim tezama koje su trenutno na razini špekulacije dat će neka buduća znanstvena istraživanja. Ono što je u kontekstu tekuće recesijske neuroze bitno naglasiti jest da stav da je tekući kapitalistički sustav iscrpljen te da ga treba redefinirati, a koji sve više propagiraju i najuglednije ekonomske publikacije na svijetu poput The Economista i The Financial Timesa, također doprinosi osjećaju da se svjetsko gospodarstvo nalazi na prekretnici zbog koje će sljedeća recesija biti potencijalno drugačija od dosadašnjih.

Ekonomski zakoni su neumitni kada je u pitanju izvjesnost pojave recesije. Sljedeća recesija stoga je neizbježna, jednako kao što je neizbježna i ekspanzija koja će se dogoditi nakon što se oporavimo od te recesije. Međutim opisana nemogućnost korištenja konvencionalnih ekonomskih politika u borbi protiv te buduće recesije, izvjesnost zaustavljanja globalizacijskih procesa, povećana koncentracija ekonomske moći u rukama malog broja kompanija te sve manji relativni dohodak rada u odnosu na ekonomsku vrijednost koju taj isti rad stvara doista govore u prilog tezi da je globalna ekonomija na svojevrsnoj prekretnici i da bi sljedeća recesija mogla biti uvod u stanje nekog novog, trenutno nepoznatog, normaliteta. Nepoznanica koju predstavlja to novo buduće stanje u slučaju da se dogodi spomenuta prekretnica temeljni je razlog za trenutnu neurotičnu opterećenost recesijom koja se još nije ni dogodila.