Prošli tjedan objavljena je dugo iščekivana procjena bruto domaćeg proizvoda za drugo tromjesečje 2019. Godišnji rast od 2,4 posto, uz znatno nižu tromjesečnu stopu rasta u odnosu na prvo tromjesečje, nije zadovoljio nikoga; niti Vladu koja je s analitičarima očekivala više, niti one koji zazivaju recesiju pa su iz samo njima znanih razloga očekivali manje. Objektivno gledajući, razloga za zadovoljstvo doista nemamo znajući da su nove zemlje članice Unije istovremeno ostvarile godišnji rast od 3,7 posto, uz trostruko veću tromjesečnu stopu rasta.

No rasprave o tome je li ekonomski rast u drugom tromjesečju ove godine visok, nizak, dovoljan i nedovoljan, uz za ekonomiju vrlo štetne rasprave i najave nastupanja nove recesije, uspješno odvraćaju pažnju od puno važnijeg zaključka na koji nas upućuju brojke što ih je objavio Državni zavod za statistiku (DZS). Naime, labuđi pjev naše ekonomije nakon izlaska iz šestogodišnje recesije trajao je svega dvije godine. Te prve dvije godine rast je bio održiv i zdrav, oslonjen prije svega na izvoz umjesto na domaću potražnju upogonjenu na zaduživanje. No od 2017. nadalje hrvatsko gospodarstvo polako se počinje vraćati svojim ustaljenim, nezdravim i neodrživim, predrecesijskim navikama koje su kulminirale tijekom 2019. Analizirati stoga nove podatke o rastu BDP-a nije moguće, a da pritom ne osjetite snažan deja vu, pri čemu, za razliku od pravog deja vua, u ovom našem slučaju točno znamo na što nas podsjećaju te brojke i priča koju oni pričaju. Još bolje, nažalost, znamo kako je ta priča završila.

Priča o BDP-u iz 2019. je, dakle, priča o ekonomskom rastu utemeljenom na domaćoj potražnji potpomognutoj nekretninskim bumom, kreditima i investicijskim projektima. U drugom tromjesečju izvoz roba i usluga daljnje usporava, dok uvoz nezadrživo raste, pa je negativan doprinos neto izvoza rastu BDP-a. To ujedno znači da je negativan i saldo tekućeg računa roba i usluga, što onda implicira i rast vanjskog duga.

Motor svake zdrave ekonomije - aktivnost prerađivačke industrije - smanjuje se, što je očekivano imajući u vidu lošije izvozne rezultate. Intenzivno se povećavaju potrošnja kućanstava i državna potrošnja, a posebno snažno povećavaju se investicije potaknute kako državnim infrastrukturnim projektima, tako i uzletom na nekretninskom tržištu. Snažna investicijska aktivnost reflektira se i u visokim stopama rasta dodane vrijednosti koje ostvaruje građevinarski sektor, a koji je temeljen i na izgradnji infrastrukture i na gradnji novih stambenih zgrada, ali i na renovaciji postojećih stambenih jedinica uslijed intenzivne apartmanizacije stambenog fonda. Istovremeno, usporedno s rastom potrošnje kućanstava, dijelom podržane intenzivnijim kreditiranjem banaka, jača i aktivnost trgovaca. Sve skupa zvuči pomalo poznato, zar ne?

Da ne znate na koju se godinu odnosi ovaj opis, mogli biste slobodno zaključiti da se on odnosi na razdoblje od nekoliko godina koje je trajalo neposredno do nastupanja recesije u 2008. godini. Sličan, ako ne i identičan opis tekućih ekonomskih zbivanja možete sasvim sigurno pročitati u bilo kojoj stručnoj publikaciji o analizi tekućih ekonomskih kretanja objavljenoj u tom razdoblju.

Postoje svega dvije bitne razlike, a one nažalost nisu dovoljne da ovu lošu vijest pretvore u dobru. Jedna razlika je u izvoru financiranja javnih infrastrukturnih projekata - sada su to dominantno europska sredstva, tada je to bio javni dug. Ova razlika može biti važna jer je Poljska 2008. godine jedina izbjegla recesiju upravo zahvaljujući velikim infrastrukturnim projektima financiranim europskim novcem. No da bismo i mi mogli koristiti europske fondove kao svojevrsni recesijski štit, trebali bismo biti na vrhu liste zemalja po učinkovitosti povlačenja sredstava EU-a, a ne na njezinom dnu. Ovako nam europska sredstava mogu služiti da u slučaju eventualne recesije ublažimo njezin zagriz, ali ona nam definitivno neće omogućiti da ju izbjegnemo.

Druga razlika je i stanje javnih financija prije zadnje recesije i danas. Doduše, i tu je prisutan deja vu jer je i pred prošlu recesiju povoljno stanje u državnom proračunu bilo rezultat povećanja poreznih prihoda, uz odsutnost ikakve konsolidacije s rashodne strane. Baš kao i tada, rashodi državnog proračuna koji se ne financiraju iz europskih fondova, poput rashoda za zaposlene, materijalnih rashoda te naknada građanima i kućanstvima, bilježe dvocifrene kumulativne stope rasta. I tada se, baš kao i danas, javni dug smanjivao.

No ono što je različito jest da je u posljednje tri godine napravljeno veće porezno rasterećenje u odnosu na tadašnje predrecesijsko razdoblje. To porezno rasterećenje, međutim, još nije vidljivo u apsolutnom iznosu jer ukupni porezni prihodi i dalje rastu zbog snažnog rasta domaće potražnje, odnosno zbog povoljnih cikličkih okolnosti. Ono bi se u apsolutnom iznosu moglo smanjiti tek uslijed najavljenog smanjenja opće stope PDV-a. Iako je to smanjenje posve nepotrebno iz perspektive domaće konkurentnosti - jer ako uopće dovede do smanjenja maloprodajnih cijena, dovest će i do smanjenja cijena uvoznih proizvoda - ono je (kao i druga porezna rasterećenja) važno iz drugog razloga. Naime, jednom kada se poslovni ciklus okrene i ekonomija uđe u novu recesiju, porezni prihodi će se značajno smanjiti, a rashodi povećati. S obzirom na to da konsolidacija javnih rashoda kod nas nije moguća ni u ekonomskoj ekspanziji, a kamoli u recesiji, prva stvar koja će se vjerojatno dogoditi bit će vraćanje opće stope PDV-a natrag na 25 posto. A bolje je, složit ćete se, imati opću stopu od 25 posto od stope od 26 posto. Drugim riječima, razlika između fiskalne situacije danas i pred prošlu recesiju je u tome što danas imamo nešto veći fiskalni prostor za reakciju jednom i kada nastupi neka nova recesija.

Zašto je labuđi pjev hrvatskog gospodarstva tako kratko trajao, odnosno zašto smo se tako brzo vratili ustaljenim, nezdravim i neodrživim obrascima ekonomskog rasta? Razlog je očekivano predvidljiv, a ujedno iz leksičke perspektive posve izlizan od korištenja. Nismo, naime, proveli potrebne reforme.

Jedina reforma koja se kontinuirano provodi jest ona porezna, a kako smo vidjeli, ona kao rezultat ima povećanje fiskalnog prostora za reakciju na neku novu ekonomsku krizu. Porezna reforma bi, doduše, mogla utjecati na izmjenu ekonomske strukture ako se, naprimjer, značajno poveća oporezivanje iznajmljivanja apartmana, uvede porez na nekretninsko bogatstvo i istovremeno dodatno (za iznos ostvarenog povećanja prihoda) rastereti trošak rada, no za takve mjere nema ni hrabrosti ni političke volje. Druge reforme, provedbeno puno zahtjevnije od one porezne, provode se u koračićima, što je posve neprimjereno veličini i hitnosti izazova koje naša okoštala ekonomska struktura i posljedično permanentno ekonomsko zaostajanje za zemljama iz regije stavlja pred nositelje ekonomskih politika. Za razliku od ekonomskih prilika koje se izmjenjuju u ciklusima sa zlokobnim okusom deja vua, nespremnost za provedbu reformi zapravo je naša jedina i, nažalost, vrlo predvidiva konstanta.