Kroz glavu mi projuri indeks CEIZ, koji je Institut objavio to prijepodne, i uhvati me panika. 'Možda smo u priopćenju za javnost napisali nešto što se moglo shvatiti kao da najavljujemo recesiju, mada nismo najavili recesiju', objasnim mu i krenem čitati institutsko priopćenje koje sam već čitala to prijepodne. Priopćenje je bilo jasno kao dan - najavljuje se usporavanje rasta BDP-a, recesiji ni spomena. Grozničavo pregledavam portale koje nisam stigla otvoriti taj dan. 'Možda je on ipak nešto krivo shvatio', ponadam se.

Nekoliko minuta i nekoliko portala kasnije shvatim da je on sve dobro shvatio jer su naslovi doslovno vrištali: 'I Ekonomski institut upozorava na nadolazeću recesiju', 'Crne prognoze Ekonomskog instituta: Hrvatsku čeka nova recesija', 'Upozorenje Ekonomskog instituta: Stiže nam recesija?'. Sam sadržaj našeg priopćenja korektno je prenesen, no iščašeni naslovi i podnaslovi tekstova, kao i tumačenje priopćenja, nisu imali nikakve veze ni sa sadržajem priopćenja ni sa stvarnošću. Dva tjedna kasnije objavljena je i službena procjena rasta BDP-a za četvrti kvartal 2018. Državnog zavoda za statistiku te je potvrdila ovo što je indeks CEIZ već najavio, a mediji posve netočno prepričali: rast BDP-a u četvrtom tromjesečju 2018. usporio je na 2,3 posto, dok je za cijelu 2018. iznosio 2,6 posto. Recesiji ni traga ni glasa.

Američki ekonomist Robert Shiller, koji je 2013. donio Nobelovu nagradu za svoj doprinos financijama, ima vrlo zanimljiv dvostruki kut gledanja na ekonomske cikluse. S jedne strane, oboružan standardnim alatima koje ekonomija vuče iz statistike, u stanju ih je secirati i davati prognoze poput one iz 2006., kada je upozorio na nadolazeći slom financijskog tržišta koji je pomeo globalnu ekonomiju dvije godine kasnije.

S druge strane, zahvaljujući svojoj supruzi, kliničkoj psihologinji Virginiji Shiller, rano je osvijestio to da na cikluse, osim ekonomskih fundamenata, jako utječe ponašanje ljudi. Svoj bihevioralni pogled na ekonomsku znanost nedavno je proširio i analizom utjecaja popularnih priča koje ljudi pričaju o ciklusima na te iste ekonomske cikluse, a uskoro mu izlazi i nova knjiga 'Ekonomika narativa'.

S obzirom na poslovičnu nevoljkost relativno zatvorene ekonomske znanosti da preuzima koncepte iz drugih disciplina poput sociologije, psihologije, povijesti, antropologije ili povijesti, Shillerov novi iskorak iz tradicionalne ekonomske analize skoro je pa revolucionaran. Ekonomisti se naime trude standardizirati društveno razumijevanje ekonomskih događaja jer ekonomski modeli moraju biti jednostavni da bi se mogli riješiti i simulirati. Istovremeno, popularne priče koje svi mi koristimo da si objasnimo događaje su previše kompleksne i mijenjaju se tijekom vremena, zbog čega se do sada nisu uključivale u ekonomske analize. Shillerova globalna prepoznatljivost i poštovanje koje ima među ekonomistima garantiraju da će se to sada promijeniti.

Shillerova analiza popularnih hrvatskih priča vezanih za ekonomske cikluse sigurno bi imala reći štošta dojmljivog. Ako je suditi samo po ovom zadnjom slučaju, mi ili jedva čekamo da nas zadesi recesija ili mislimo da nam je ekonomija u toliko lošem stanju da je posve normalno da na pojavu prve nepovoljne vijesti odmah proglašavamo recesiju. Pod 'mi' ovdje prvenstveno mislim na medije koji kreiraju narative što ih zatim građani i poduzetnici preuzimaju i nastavljaju razvijati. Šira javnost naime ne mora znati razlikovati usporavanje ekonomske aktivnosti od recesije.

S druge strane mediji moraju jer su oni ti koji će široj javnosti morati protumačiti često previše stručne, a istovremeno i suhoparne informacije koje stižu iz Državnog zavoda za statistiku ili Ekonomskog instituta. U ovom slučaju su dakle mediji ti koji stvaraju priču, a ako se ispriča priča koja je slučajno ili namjerno negativnija od onoga što sugeriraju službene informacije, onda to može biti vrlo opasno jer zazivanje recesije stvaranjem i propagiranjem priče o nastupanju recesije u ovako krhkoj ekonomiji može u bližoj budućnosti doista i stvoriti recesiju. Dovoljno je da građani bez stvarnog razloga opet postanu oprezniji sa svojom potrošnjom, a poduzetnici odgode ionako nedostatne investicije, uvjereni da stiže nova recesija - i eto nam opet nove recesije.

Mediji pak priču o ekonomskom ciklusu u Hrvatskoj pričaju na način da ona zaokupi pažnju šire javnosti i da se dobro uklopi u kolektivnu priču o stanju naše ekonomije. Drugim riječima, s obzirom na to da u društvu prevladava kontinuirano defetistički i negativni stav o stanju hrvatske ekonomije (o državi da i ne govorimo), mediji će biti skloniji ispričati nam priču o recesiji umjesto priče o usporavanju jer će ona biti čitanija i potvrdit će onu subliminalnu priču koju građani već sami sebi pričaju o ekonomskim događajima u Hrvatskoj. A ta subliminalna priča može se sažeti u četiri riječi - 'ionako smo već propali'.

To znači da je traženje krivca za propagaciju iščašenih priča o ekonomiji slično ponešto raspravi o tome što je bilo prije - kokoš ili jaje. Valja zato jednostavno konstatirati da, barem kada je ekonomija u pitanju, volimo kao društvo na stvari gledati negativno i da ta neuravnotežena negativnost ima svoju cijenu. Zašto kažem neuravnotežena? Pa razmislimo samo koliko često s jedne strane slavimo naše ekonomske uspjehe, a koliko se pak učestalo i do granice opsesivnosti bavimo negativnim aspektima naše ekonomije. Mnogobrojnih negativnosti se sjetimo odmah, pozitivne priče ćemo iz prve nabrojati možda na prste jedne ruke. Ne kažem da je naša ekonomska situacija sjajna, ali po pričama koje si pričamo stekao bi se dojam da je situacija puno gora nego što doista jest.

Jedna od analiza Ekonomskog instituta, napravljena prije desetak godina, pokazala je da je Hrvatska sustavno bolje rangirana na međunarodnim ljestvicama konkurentnosti ekonomija koje se temelje na objektivnim pokazateljima, u usporedbi s onima koji se temelje na anketama i percepcijama. Da ponovimo isto istraživanje danas, vjerujem da bi opisani rezultat ostao isti. Drugim riječima, kolektivna priča koju si pričamo o samima sebi negativnija je nego što je naša materijalna stvarnost. I da ponovim još jednom, ekonomska situacija u zemlji nije sjajna i problema koji dominantno izviru iz političke sfere te se šire na ekonomiju i ostatak društva ima napretek, no neuravnoteženo stvaranje isključivo negativnih narativa doprinosi daljnjem pogoršanju ekonomskih pokazatelja i, što je još važnije, daljnjem pogoršanju atmosfere u društvu. A nije li upravo ta negativna atmosfera, iz koje barem dijelom proizlazi percipirani nedostatak dugoročne perspektive, jedan od bitnih razloga za to što se ljudi iseljavaju iz zemlje?

Shillerova teza o potencijalu kolektivnih priča da utječu na ekonomske cikluse može se proširiti i na druge priče koje si kao društvo pričamo ne samo o ekonomiji, nego i o našoj državi. Kada bismo saželi sve te priče u svega jednu subliminalnu, suštinsku priču, iz koje izvire većina drugih priča i koju te druge priče dodatno pothranjuju - kakva bi ta priča bila?

Tu subliminalnu priču najslikovitije je ispričao i utjelovio aktivist Josip Juretić prije nekoliko tjedana, kada je na leđa stavio lijes s hrvatskom zastavom pa se iz Buzina pješke uputio na devet kilometara udaljeni Markov trg. Nije to priča za koju ja mislim da odražava ono što se događa u zemlji i ekonomiji, jer ta je priča u potpunosti bez budućnosti i bez nade. Ali to jest popularna kolektivna priča koju mi sami sebi pričamo o našoj ekonomiji, o našoj državi, pa onda i o našoj budućnosti. Priča puna defetizma i mazohističkog samoranjavanja, samoponižavanja i samoporažavanja. Zar zbilja ne možemo i ne znamo drugačije?