Načelo da svaki čovjek i građanin neovisno o svojim seksualnim, nacionalnim ili vjerskim sklonostima treba uživati jednaka prava i potpunu ravnopravnost i da u skladu s time i homoseksualne osobe imaju pravo na brak,

pravo na odgoj djece i pravo na puno moralno uvažavanje ne bi smjelo biti predmet rasprave u civiliziranoj i demokratskoj zemlji. Riječ je o neupitnoj vrednoti koja se podrazumijeva sama po sebi poput prava glasa, prava na pošteno suđenje i svih drugih ljudskih prava i građanskih sloboda.

Utoliko nas ovdje i ne zanima nečiji opravdani zahtjev za ravnopravnošću, koliko god da je tragično što ga je uopće potrebno postavljati. Ne zanimaju nas čak ni mentalni, moralni – pa ni seksualni – ponori fašističkog ološa koji se 11. lipnja 2011. kamenicama i uvredama obrušio na miroljubivu skupinu koja se usudila podsjetiti sunčani Split na ljepotu ljubavi i užitka. Ovdje nas zanima jedan paradoks i njegova, u osnovi, politička i politikantska narav.

Povodom svake parade ponosa pojavljuju se mišljenja da se nešto tako intimno kao što je seksualna sklonost ne bi trebalo iznositi javno. Takva primjedba implicira uvredljivu diskriminaciju različitih oblika ljudske intime i raznolikih oblika njezinog javnog iskazivanja jer određena intimna iskazivanja dovodi u pitanje, a neka druga smatra neupitnim, mada svaka ljudska osobina i svaka sklonost zaslužuje podjednaku neupitnost pod uvjetom da se nikome ni na koji način ne nameće kao jedina moguća i jedina ispravna.

Ljudi koji vjeruju da postoji Bog, što je vrlo intimno i vrlo suptilno emotivno stanje, javno i učestalo iskazuju taj dio svojeg intimnog identiteta, ponekad na otvorenom, a ponekad u posebnim zgradama predviđenim upravo za tu svrhu.

Postoje i takvi ljudi koji osjećaju strastvenu sklonost apstraktnim i proizvoljno definiranim kolektivitetima kakve su etnička grupa ili nacija, pa se svejedno ne libe javno iskazivati taj nesumnjivo intimni sentiment, i to na vrlo samodopadan, a ponekad čak i na agresivan način.

Usprkos tome što nema – i dobro je da nema – konačnog i valjanog odgovora na dvojbu je li Bog doista nadnaravno biće ili samo jedna od mnogih zbunjujućih metafora i usprkos tome što je za nacionalnu pripadnost – za razliku od seksualne sklonosti koju svaki čovjek može prepoznati vrlo lako i neovisno o vlastitoj volji – nemoguće ustanoviti stječe li se rođenjem, izborom ili proizvoljnom stigmatizacijom, postoje ljudi koji svoje pravo na vjeru u postojanje Boga ili svoje pravo na zaljubljenost u domovinu smatraju vrjednijima i važnijima od ljudskog prava na seksualnu sklonost prema istom spolu, pa i od seksualnosti uopće.

Sva prava jednako su važna

Sva prava na bilo koju sklonost jednako su važna i jednako su vrijedna iz jednostavnog razloga što su ljudska, pa tako nijedna osobina i nijedna sklonost ne bi smjela imati ambicije biti vrednija ili važnija od ljudske seksualnosti, kao što ni ova ili ona seksualna sklonost nisu važnije od ijedne vjerske ili nacionalne sklonosti, premda je seksualni užitak neusporedivo ugodniji osjećaj od svetačkog mučeništva ili, pak, žrtvovanja komoditeta, zdravlja i života jednoj politikantskoj izmišljotini kakva je nacija.

Kako se moglo dogoditi da neki ljudi seksualni užitak smatraju manje vrijednim, pa i nemoralnim u odnosu na odricanje, patnju, mučeništvo ili bilo kakvu drugu vrstu očite neugode? Odgovor je jednostavan, čak i banalan.

Zato što je ideolozima obitelji, religije i domovine odavno postalo jasno da čovjek ne može biti potpuno slobodan ako mu i seksualnost nije slobodna i zato što čovjek koji živi u potpunom skladu sa svojim nagonima, svojim razumom i u skladu sa svojom savješću, u onim mrzovoljnim tipovima kakvi su strogi očevi obitelji, svećenici i narodni vođe vidi samo tragikomične karikature, a njihove dvorske lude i izvođače prljavih poslova poput akademika, generala, ministara, školskih ravnatelja, stožernih narednika i policijskih doušnika ne uspijeva ne primijetiti.

Zato što su obitelj koja se temelji na poslušnosti, dužnosti i licemjerju, crkva koja uzurpira plemenitu ljudsku potrebu za transcendentnim i država za koju je demokracija samo izgovor za teror većine nad manjinom, tvorevine koje opstaju na fizičkom i mentalnom nasilju i čovjekovom strahu od sebe samog i na njegovoj potrebi da se tako uplašen skloni u toplo utočište većine, koliko god to utočište zaudaralo na laž, glupost i neslobodu koje mu proždiru i savjest i nagone i razum, a nerijetko i sâm život.

S druge strane, čovjek koji je dovoljno hrabar da sebi prizna da je drugačiji u nečem tako delikatnom kao što je seksualnost – neovisno o tome je li homoseksualac, lezbijka, transseksualac, preljubnik, prostitutka, razvedena žena, tri put razvedena žena ili samo veseli bludnik – dovoljno je hrabar da se svakom autoritetu koji mu nudi utočište u krdu većine sažaljivo nasmije u lice.

Ne samo da će biti dovoljno hrabar da bude peder iz jednostavnog razloga što je peder, nego će se iz pukog i oholog zadovoljstva Hrvatima predstavljati kao Srbin, Srbima kao Hrvat, a i srpskim i hrvatskim nacionalistima kao Jugoslaven. U Americi bit će uvijek na strani Afroamerikanaca, u Dublinu Britanac, u Londonu Pakistanac, u Češkoj Slovak i u Slovačkoj – razumije se – Čeh, a ako je mlada žena koju je otac prebio zato što se prekasno vratila iz disko-kluba, ocu će uzvratiti šamar i prijaviti ga policiji za seksualno zlostavljanje jer takvi očevi iza lažnog morala poslovično i vješto skrivaju svoju incestuoznu ljubomoru.

Čovjek koji dovoljno hrabar da bude ono što jest i čovjek koji je prozreo perfidnu zavjeru kojom autoriteti i rulja pokušavaju stati na kraj ljudskom dostojanstvu, s lakoćom će svojem nastavniku reći da je idiot i neznalica, ministru da je korumpirani nesposobnjaković i svećeniku da je ipak samo jedan među mnogim različito kostimiranim svećenicima. Bit će ponekad i toliko velikodušan da državu u kojoj se zatekao ne prezire, pod uvjetom da ta država dovoljno ponizno ispunjava sve svoje dužnosti prema svakom građaninu.

No, ako se ljudska seksualnost dovoljno rano uzapti zabranama, tabuima i pravilima i ako obitelj, crkva, škola i država u ljude uspiju usaditi osjećaj krivnje i stida zbog najjačeg i najljepšeg nagona koji su Bog ili priroda podarili čovjeku i kada tako osakaćen čovjek postane nesposoban pojmiti da život nije patnja i odricanje nego jedinstvena i neponovljiva svečanost u kojoj se može uživati na bezbroj raznolikih načina, tada će djeca ostati poslušno prepuštena na milost i nemilost svojih roditelja, tada će svaka spodoba u feudalnom kostimu s lakoćom uvjeriti svoje pristaše da je ljudska savjest božanskog porijekla, a vojni i porezni obveznici u svoje vladajuće elite buljit će sa strahopoštovanjem, samo zato što neće imati hrabrosti sebi priznati da je orgazam neusporedivo intenzivnije i ugodnije iskustvo od vjerskog ili domoljubnog zanosa.