Utakmica u petak dočekana je u Beogradu sa primjerenom nervozom. Koga su zmije ujedale – i guštera se plaši. Policija je digla na noge više od četiri tisuće ljudi; tu treba dodati i više stotina zaštitara koje je unajmio Nogometni savez Srbije. Stadion Zvezde opkoljen je sa tri prstena osiguranja, broj posjetitelja ograničen je na 40 tisuća. Šef beogradske policije danima je prijetio: nemoj da je netko i pomislio da nešto izvede. Na licu mjesta dežurat će suci za prekršaje i čak i jedan državni tužitelj – za svaki slučaj. Hrvatska reprezentacija od dolaska je pod brižnom paskom policije: dok su šetali obalom Dunava na Ušću, na dan utakmice, čuvali su ih i patrolni čamci na rijeci. Kažu da im se dopalo. 

S političke je strane provod bio još bolji: predsjednik Srbije Tomo Nikolić primio je predsjednike nogometnih saveza dvije države, pustio nekoliko umirujućih i optimističkih zvukova i došao je na stadion Marakana. Sportski novinari oduševljeni su Zdravkom Mamićem, mada su na stanovitim televizijama osjetili potrebu da podsjete na Mamićeve notorne ispade, što njega nije smetalo. Provodi se, veli, odlično; da finih ljudi u Beogradu itd. Ministri sporta – Željko Jovanović i Vanja Udovičić, čuveni vaterpolist – lijepo su se ispričali i također izrazili optimizam u pogledu 'fer-pleja', trpeljivosti i uopće sportske etike. Ukratko, od ove je tekme napravljena estradna senzacija političke naravi.

Vukovar i Sombor
Aleksandar Vučić, međutim, pred utakmicu je osjetio potrebu da primjeti kako 'se u Srbiji neće lupati table na latinici' i da je 'ovo ispit za državu'. Policija smatra da je i inače rizična tekma postala većim problemom zbog 'antićirilične' kampanje u Vukovaru i drugdje. Onda je javljeno da je u Somboru u petak došlo do napada na stanoviti objekt hrvatske nacionalne manjine.

Na stadionu Zvezde, međutim, pojavilo se manje navijača od očekivanih 40 tisuća; oko 25 do 30 tisuća. Zato su došle dvije međunarodno važne nogometne veličine: ruski tajkun Roman Abramovič i Jose Mourinho iz londonskoga Chelsea, kao i neizbježni Mile Dodik. Mourinho veli da je došao pogledati svog igrača Branislava Ivanovića, što i inače čini; Abramovič nije rekao ništa. U Beogradu se optimistički spekulira da bi on mogao kupiti Zvezdu ili Partizan, istom kad do obećavane privatizacije dođe; ali za to potvrde nema.

Sportski komentatori i prateći gremij funkcionara naravno da se klade svatko na svojega; nerado bi, međutim, položili neke novce na rezultat. Rezultat – istini za volju – više i nije od značaja: Srbija je svečano ispala iz daljeg takmičenja za svjetsko prvenstvo, tako da se to na Marakani sada igralo prije svega zbog osjećaja. Publika je složno izviždala 'Lijepu našu', što je bilo za očekivati. Ni 'Bože pravde' nije bolje prošlo. Suci su izviždani rutinski, bez pitanja i obzira, odmah. Kao i obično, bila je to nepravda: glavni je sudac bio strog i pravedan. Dva zaslužena crvena kartona, tako se nitko nema pravo buniti.

Roman Abramovič: Zvezda ili Partizan?
Završilo je sa zasluženih 1:1, i molim, publika je bila iznenađujuće smirena: tek uobičajeno dranje i svega jedna dimna kutija pred kraj. Šta se događalo po ulicama nakon razlaza – ne znamo, jer se ovi redovi pišu oko jedanaest noću i valja ih slati. Obavljena je još jedna isprazna ritualna priča na 'patriotsku', tj. 'domoljubnu' temu; teško tim državama čiji patrioti i domoljubi žive za nogomet i pivo. A možda je bolje i tako nego drugačije...

Nogomet je opet bio malo politika, malo uzaludni osjećaji, ponajviše estrada, a ponajmanje sport. To je davno zaboravljeno. U Srbiji je nogomet sada tek puka isprika za reklamiranje piva – sve dok Aleksandar 'Gospodar' Vučić ne ostvari svoju prijetnju da će nogometne klubove dati privatizirati. Ako ikada, to jest. Rekao je u petak: 'Zašto mi njima svake godine dajemo po deset milijuna eura, umjesto da toliko od njih uzmemo?'. Zna on, veli, da su protiv privatizacije nogometnih klubova svi: oni sami, navijači, političari. Ali, naglašava melodramatično, on će tim putem nastaviti, mada zna 'kako će skončati'; to o 'skončavanju' ponovio je još jednom. Nekako je ispalo da će 'skončati' zbog nogometa; takav je kontekst bio. Daleko bilo, zašto sluti?

Na kraju krajeva, jedino Jose Murinho i Roman Abramovič mogu izvući neki koristan zaključak iz svega ovoga u petak. Bane Ivanović dobro je igrao, pak je Murinhu lakše; hoće li Abramovič uložiti novce u srbijanski nogomet, ostaje kao dvojba. Na njegovom mjestu, ja ne bih.