Ako biste me nekim slučajem, najslučajnijem od svih, pokušali potražiti među ljubiteljima glazbenog opusa Vojka V, više je nego izvjesno da me ne biste našli. Jer očito, štono bi rekao Broj Jedan u svojim legendarnim prisjećanjima na Homera ili Vergilija, "odveć sam star za te stvari". Ipak, zbog jedne autopoetičke principijelnosti Vojku/Andriji valja skinuti šešir: kao rođeni Dalmatinac, čvrsto se u svojim hip-hopovima drži kanona što ga je uspostavio još Marko Marulić u "Juditi".

To je onaj – da vas podsjetim ukoliko ste slučajno potisnuli tu traumu iz srednje škole - dvostruko rimovani dvanaesterac, kojega Vojko tek povremeno vrati za jedan korak u petrarkističko-sonetni jedanaesterac, ili za dva u pučki deseterac, ovisno o beatu koji odabere i refrenu koji smjera postati općim dobrom i nematerijalnom kulturnom baštinom. Takvo prožimanje te sljubljivanje hip-hopa, renesanse i izvornog folka, priznajte i sami, još nije zabilježeno u povijesti glazbene, je li, umjetnosti!

Takav autopoetički respekt prema tradiciji pisane i ispjevane riječi, međutim, upravo zbog toliko upadljive silabičke repetitivnosti (načitan li sam, a?) priječi mi nakon dviju Vojkovih pjesama zaredom poslušati i treću. Možda sam baš zbog toga i propustio čuti mnoge koje bi mi eventualno poljulale ili čak srušile gornju teoriju, ali sam sasvim sigurno upravo zbog toga tek prije nekoliko dana prvi put čuo pjesmu "Mamići". Sin me bijelo pogledao danas kad sam je spomenuo za stolom, on već skoro dvije godine napamet zna svaki stih tog dueta što ga je Vojko V. snimio sa stanovitim - ispričavam se upućenijima – meni potpuno neznanim Gršom.

Tko zna, možda bih za koje desetljeće (takav mi je plan) i umro ne čuvši je i temeljito ne znajući da uopće postoji, da se nije oglasio stanoviti Zoran M. (podaci poznati uredništvu) stranac s dvojnim državljanstvom, u RH pravomoćno osuđen na zatvor zbog sudioništva u opako velikim financijskim malverzacijama, koji se prepoznao u jednom versu te pjesme, pa sudskim putem zatražio javnu ispriku izvođačâ i autorâ stiha – kako su prenijeli mediji - "Zoki stalno na koki".

Normalna čeljad normalno se čudila nad činjenicom da bjegunac od hrvatskog pravosuđa uopće ima muda istom tom pravosuđu ikoga i za što prijavljivati i tražiti pravdu za sebe, a meni se, ovako ukoso nasađenom, povrh toga učinio nekako sumnjivim i sam taj navedeni stih: "Zoki stalno na koki". Hm, pomislio sam, to se nikako ne uklapa u Vojkovu poetiku i renesansnu metriku, prekratko je, banalan sedmerac kakvog su puni reklamni slogani… Pa sam, eto, napokon poslušao i te zlosretne, nevoljne "Mamiće". Puni inkriminirani stih – nisam ja od jučer – zapravo glasi "Zdravko i Zoki stalno na koki". Okej, nije baš klasična renesansa, ali je skladan dvostruko rimovani deseterac, dakle ipak unutar Vojkova versotvornoga kanona.

I tako smo, evo, skočimice dospjeli na blatnjav, kišom natopljen, sklizak i za igru nepovoljan teren. Kako za suce na igralištu i one u VAR – sobi, tako i za publiku. Bezbroj se pitanja odjednom otvara pred svima nama. Recimo: zašto su (pod uvjetom da su medijski djelatnici i djelatnice doista doslovno citirali dostavljeni dokazni materijal) u tužbi izostavljena prva tri sloga: "Zdrav", "ko" i "i"? Koliko to – promatrano čisto iz književnoteorijskog, božemeprosti, motrišta – iskrivljuje izvorni predmetni tekst, kako u značenju tako i u poruci?

Što znači i što nam poručuje izostavljanje iz tužbe prvih dvaju (okej, triju ako ćemo baš picajzlirati) slogova stiha, onih "zdrav" i "ko", okej, plus "i"? Je li Zdravko stalno na koki pa nije vidio smisla u pisanju ikakve tužbe? Je li Zoki na koki samo povremeno, ili nije nikad? I što uopće znači "koka"? Ukoliko je riječ o zdravoj prehrani, od mesa ništa crveno, samo piletina, čemu onda tužba, nije valjda tužitelj nekakav militantni vegan? Ako je pak riječ o prenesenom značenju (sad se opet vraćamo književnim klasicima, sve do samog Homera, strpite se još nekoliko redaka) je li "koka" možda osoba ženskog spola, u jednini ili množini – a dativ i mašta nude obje mogućnosti! – pa stih hiphoperskog dvojca zavidno slavi seksualnu potenciju bjegunaca od hrvatskoga pravosuđa? To bi bilo – evo uskoro Homera! – sasvim na tragu onog trećeg mentalnog i biznismenskog subrata dvojice doživotno naturaliziranih BiH-ovaca, onoga koji je tvorac hermetičnog spontanog šesterca "ja jeben ka Hektor!".

Međutim, unaprijed uzaludno podignutom tužbom za klevetu negirati toliku vlastitu seksualnu potenciju, hm, bilo bi to pomalo debilno, ne čini li vam se? Tim prije što se brat Zdravko odbio potpisati ispod takvog dokumenta. Hm, da, on je ipak nešto stariji, njemu to možda pada više kao kompliment nego kao kleveta.

Zoranu Mamiću, vidjeli ste već sigurno negdje, splitski je sud odbio mogućnost davanja iskaza video-linkom iz zgrade suda u Livnu. Takva je odluka uistinu pravedna, prava i spasonosna, ali meni je nekako, isključivo iz amaterske književno-teorijske pozicije, ipak žao što nismo dobili priliku čuti ima li riječ "koka" još neko žargonsko, meni i cjelokupnoj javnosti nepoznato značenje. A silno me zanima i kako bi, prema Zokiju iz okljaštrenoga stiha, imala glasiti zadovoljavajuća javna isprika Vojka V. i Grše. Što bi mu pružilo moralnu satisfakciju i zaštitu osobnog integriteta, kakva formulacija?

Sljedeće je ročište zakazano za 24. svibnja, Zoki opet neće moći doći jer mu prijeti soma i po noći u samoći ako proba granicu proći, tako da imamo, ako ništa drugo, dovoljno vremena smisliti kakav zgodan dvostruko rimovani dvanaesterac, petrarkistički jedanaesterac (ne brkati s penalom!) ili pučki deseterac u obranu njegova poslovnog i građanskog digniteta.

Ajmooooooo!!!!