Sad, kad čovjek pogleda unatrag, sve je jasnije da je uistinu bila riječ o predstavi. Ne znamo, doduše, tko joj je autor, no svi su klasični elementi dramske radnje tu: i uvod, u kojem smo doznali koga će sve Povjerenstvo pozvati i ispitati; i zaplet, u kojem su različiti iskazi bivših stranačkih kolega (Polančeca i Šukera) tome 'tko je sve znao ili nije znao' donijeli toliko potrebnu napetost. Čak se ni s kulminacijom nije previše žurilo - ta publiku ipak treba držati 'attento' - pa se napetost dodatno pojačavala pitanjima 'je li ON (glavni glumac) primio poziv ili ne, hoće li doći ili se boji...'. Je li, pak, preokret nastupio njegovim nastupom ili nešto ranije, teško je reći, ali je sasvim očito da je radnja krenula u sasvim drugome smjeru: jedva se, naime, više itko i sjeća da je to Povjerenstvo ustrojeno, tako se barem pričalo, da ispita je li u privatizaciji Ine bilo nepravilnosti ili ne. Danas se njegovi članovi, a i mnogi drugi, bave tek pitanjem 'tko je lagao'. Svi se ostali, manje ili više, bave Sanaderom, njegovim svjedočenjem i odlukom da se vrati u Sabor.

Vjerojatno se ja cijelom tom predstavom ne bih ni bavio, jer je o radu saborskoga povjerenstva za Inu i svjedočenju Ive Sanadera toliko toga rečeno i napisano da bi ponavljanja bila neizbježna, da mi se u jednome trenutku nije učinilo da spomenuti nepoznati autor od publike, kojoj i sam pripadam, ne želi opet napraviti budale. A stvari su krenule upravo u tome smjeru. Jer, kako drukčije shvatiti tu ponovnu opsjednutost Sanaderovim likom, uz istodobno potpuno zanemarivanje njegova djela? Kako razumjeti tu preciznost u opisivanju boje njegove košulje, kravate i odijela, pokreta ruke i uzdignutog prsta, retoričkih figura i verbalnih doskočica? I kamo uopće vodi sve to silno nastojanje da nas se uvjeri kako je, u odnosu na 'papke' iz Povjerenstva, Sanader naprosto bio 'car'. Kome je to u interesu da nas uvjeri da se Sanader vratio 'u velikome stilu' i kako je on, ili barem netko tko će mu biti 'dorastao', ono što nam je u proteklih godinu i nešto dana silno nedostajalo i što Hrvatskoj, zapravo, treba?

Forma ispred sadržaja

I, ne, ne radi se ovdje samo o Sanaderu, Polančecu, Povjerenstvu i Ini. Ne radi se, čak, ni samo o Hrvatskoj. Stvar je, nažalost, puno šira i puno ozbiljnija negoli se to na prvi pogled može činiti. Radi se, naime, o tome da se, kako je to netko od politologa dobro primijetio, u društvu spektakla i sama politika pretvorila u spektakl. Političare smo počeli procjenjivati više po tome što i kako govore i kakav dojam na nas ostavljaju, negoli po onome što i kako čine i kakvi su rezultati njihova djelovanja. Forma je pobijedila sadržaj, a ambalaža postala važnija od samoga proizvoda. Politika je, naprosto, postala roba koju, da bi bila uspješno prodana, mora podupirati, običnome čovjeku potpuno nevidljiva, propagandna industrija.

Operacija obično krene od medijskog produciranja tema i poželjnih ideja u javnosti, odnosno od oblikovanja javnoga mnijenja. Potom specijalizirane agencije trebaju proučiti dokud se u tome oblikovanju došlo, odnosno ispitati što se na tome 'političkome tržištu' traži. Na red dolaze reklamni stručnjaci i PR treneri koji će političara-naručitelja i njegov 'politički proizvod' upakirati upravo prema zahtjevima tržišta: gard, držanje tijela, reducirane poruke, efektni sound biteovi... Naravno, tu su i opet mediji, koji poželjnu sliku o tome proizvodu trebaju prenijeti do birača odnosno potrošača. Sve to, naravno, prilično puno košta i nije baš svakomu dostupno, a račun na kraju uvijek plate građani.

A koja je uloga građana-birača? Pa, da 'slobodno' izaberu onoga koji im se najviše sviđa! Talijani su tako, u proteklih šest godina, čak dvaput izabrali medijskog magnata Silvija Berlusconija, Francuzi Nicolasa Sarkozyja, koji je bogatstvo stekao kao vlasnik marketinške agencije, a Hrvati - Ivu Sanadera.

Kakav će biti rasplet ove političke tragikomedije?

No pustimo mi politički marketing, Talijane i Francuze i vratimo se onoj našoj predstavi kojoj, da bi sve bilo po starim pravilima teatrološke struke, nedostaje još samo rasplet.

Nezahvalno je, naravno, predviđati kakav će on biti, pa čak i to hoće li do njega uopće i doći. Ne bi, naime, bilo prvi put da usred jedne političke predstave započne neka sasvim druga, s novim starim akterima i novom radnjom. Mene, i opet, tu najviše zanima publika, kojoj i sam pripadam. Hoće li ona nasjesti na priču prema kojoj su, u usporedbi sa Sanaderom, svi drugi naprosto amateri? Hoće li ponovno pristati da je vode oni koji, makar i bili kvarni, barem imaju stila? Hoćemo li, ukratko, i na idućim izborima – bili oni sutra ili za godinu i više dana - opet izabrati nekog 'novog Sanadera'?