Jorge Bergoglio misu je služio u gradiću Castelnuovo di Porto, a za obred pranja nogu izabrano je 11 azilanata i jedna djelatnica prihvatilišta – uz nju bile su još tri koptske Eritrejke, četiri Nigerijca katolika, jedan hinduist i tri muslimana: iz Malija, Sirije i Pakistana. U svojoj poniznosti Papa je uputio i važnu političku poruku, nadovezujući se na svoju propovijed od Cvjetnice: 'Mislim na tolike druge ljude, tolike ljude na rubu društva, tolike tražitelje azila i tolike izbjeglice. A toliki su koji ne žele preuzeti odgovornost za njihovu sudbinu.'

Poglavar svih katolika jamačno se obraća prvo zemljama u kojima je kršćanstvo odavno ukorijenjeno. Recimo Mađarskoj, čiji premijer Viktor Orban ne želi muslimane jer ugrožavaju 'kršćansku kulturu' i 'kršćanske vrijednosti'; ili Poljskoj čija se Služba za strance 'nada dolasku kršćana' jer su im 'kulturološki bliži'; Slovački premijer Robert Fico izjavio je da će njegova zemlja primiti sto obitelji iz Sirije, ali samo kršćanskih; češka vlada objavila je da će primiti 70 sirijskih izbjeglica, ali pod uvjetom da su, pogađate, kršćani. Vlade se izražavaju tek malo pristojnije od nogometnih navijača iz Wroclawa koji su na stadion donijeli transparente s natpisima 'Stanimo na kraj islamskoj kugi' i 'Europa je puna islamista, moramo braniti kršćanstvo'.

Svijet je zahvatila epidemija podizanja zidova. Najduži zid ima SAD prema Meksiku, dugačak 1000 kilometara; Indija je podigla zid prema Pakistanu od 300 kilometara i sad gradi još 2000 kilometara dugu ogradu prema Bangladešu; zid koji dijeli Izrael od Palestine nešto je kraći, planirana mu je dužina 700 kilometara, plus još stotinjak na granici s Egiptom. Ti su zidovi uspješni. U Izraelu je 2002. 452 građana poginulo od terorističkih napada; 2003. bilo je 73 bombaša samoubojica i 293 mrtvih; 2006. 12 napada i 64 poginula, 2010. samo 9 napada. Od 2000. do 2011. broj ilegalnih prelazaka iz Meksika u SAD smanjio se s 1,6 milijuna na 350,000.

Zidovi su toliko uspješni da ih planiraju i gradovi. U Rio de Janeiru su 2009. započeli graditi zidove oko favela, ali su odustali; u Limi je zid s bodljikavom žicom podignut između četvrti San Juan de Miraflores i Surco; vlast Hong Konga razmatra kako bi ogradila Kowloon i svih 263 otoka – tko bi rekao, projekt se neslužbeno naziva 'Veliki zid'. Uostalom, visoki zidovi i visoki napon svakodnevica su za sve imućne građane Južnoafričke Republike.

Svijet u kojem bogati žive odvojeni zidom od siromašnih opisan je u izvrsnoj knjizi kanadske spisateljice Margaret Atwood 'Gazela i kosac' koju je upravo objavila Školska knjiga. U toj bliskoj budućnosti oni najvažniji – biotehnolozi, bankari i informatičari – žive iza nepropusnih ograda. Korporacije im osiguravaju sve, od kolijevke do groba, a za odricanje od slobode dobili su sigurnost. Izvan korporacija je 'plebeja', niz kaotičnih, zagađenih i nesigurnih gradova gdje žive radnici i kamo je bolje ne zalaziti. Izvan plebeje je 'margina', neodređeno područje u kojem vladaju epidemije i borbe, izvan zakona i izvan interesa onih iz korporacija, odakle se spašava tko se spasiti može.

Ta je budućnost već počela. Prema UNHCR-u izbjeglica ima više nego u 2. svjetskom ratu, 60 milijuna, a polovica su djeca. 'Izgubili su domove, ali ne smiju izgubiti budućnost', rekao je glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, ali već su je izgubili: dvije trećine je u izbjeglištvu duže od pet godina i žive u krajnjoj bijedi.

Europa je s pravom ponosna na to da su srušeni zidovi u Belfastu i Berlinu, ali to ne znači da su srušeni svi europski zidovi. Španjolske enklave na afričkoj obali Ceuta i Melilla pod pritiskom ilegalnih migranata podigle su divovske ograde, a Grčka je prema Turskoj podigla četiri metra visok zid. Ako se ne može preko zida, može se preko mora. Prošle je godine Sredozemljem u Europu stiglo 300.000 ljudi, pri čemu se 2.500 utopilo. Godinu prije utopilo se 3.500. Ilegalni migranti iz Meksika u SAD zaobilaze ogradu i prelaze pustinju Sonoran ili planinu Baboquivari – zadnjih 13 godina ondje je smrtno stradalo 5000 ljudi. Smrt srna na slovenskim i mađarskim bodljikavim žicama, ili ocelota i jaguara u Novom Meksiku i Arizoni, kap su moru tragedija.

Kada su prema Australiji 2001. zaplovile brojne izbjeglice, također uz znatne žrtve, ondje su odlučili da neće primiti nikoga. Njihov bivši premijer Tony Abbott nazvao je nedavno europsku politiku 'katastrofalnom greškom' jer se primanjem ilegalnih izbjeglica potiče krijumčarenje ljudi i izaziva njihova smrt. Na njega se neki dan pozvao i britanski premijer David Cameron zatraživši od vođa EU da brodove s izbjeglicama jednostavno vrate odakle su i došli.

No izbjeglica će biti sve više i iz raznih razloga. Samo će na Pacifiku do 2050. izbjeći 1,7 milijun ljudi zbog globalnog zatopljenja i porasta razine mora, a najugroženiji su Kiribati, Maldivi i Tuvalu. Siromaštvo raste brže od bogatstva. Ne samo da u Rio de Janeiru u favelama živi petina od 6 milijuna stanovnika, nego se i njihovo stanovništvo zadnjih deset godina povećalo 27 posto, a ostatka grada samo 3 posto. Čuvanje granica postaje sve skuplje i kompliciranije. Kilometar ograde između SAD-a i Meksika stoji 4 milijuna dolara, a Ministarstvo domovinske sigurnosti je od 2001. udvostručilo granične patrole, angažiralo mnoštvo zrakoplova i instaliralo brojne nadzorne sustave.

I neće stati na tome. Ministarstvo razvija nove i skupe tehnologije nadzora iako ni sami u njih ne vjeruju. Godinama ga je vodila ministrica Janet Napoletano koja je često govorila: 'Pokažite mi zid visok 50 stopa, a ja ću vam pokazati ljestve od 51 stopu.' Ali zidovi se ipak uporno podižu. Podižu se, kako kaže Naomi Klein, između ljudi i javnih resursa, sprečavajući pristup zemlji i vodi, onemogućujući prelazak granica, izražavanje političkog neslaganja, demonstriranje na ulici…

Kada su u rujnu prošle godine izbjeglice masovno prelazile iz Srbije u Hrvatsku i kada je Slovenija na tren zatvorila granicu, Tomislav Karamarko je kritizirao premijera Milanovića da podiže ograde prema EU umjesto prema Balkanu. Karamarko je, dakle, ogradu vidio kao neminovnost, samo je želio da Hrvatska bude s unutarnje strane, a ne vanjske. Izjave lijeve vlasti bile su malo kompliciranije, ali u biti iste. Potpredsjednica vlade Vesna Pusić bila je u jeku krize izjavila da 'Hrvatska neće graditi zidove i ogradu prema Srbiji' i da će 'ljude na svom teritoriju tretirati kao ljude', ali rekla je i ovo: 'Hrvatska je poslala svoj policijski brod i posadu na granicu između Grčke i Turske. To je schengenska i europska granica. Ako netko hoće braniti europsku granicu, neka je tamo brani.' Nekad su zidove dizale diktature, danas ih podižu demokracije.

Europska granica trenutno se učvršćuje na moru između Grčke i Turske i na kopnu između Grčke i Makedonije. Hrvatska to podržava. Ako je tmurna vizija Margaret Atwood točna, Europa će se ograditi žicom – i iza nje će ostati. Mi između sigurnosti i slobode biramo sigurnost.

U Evanđelju je Isus izričito naveo kao uvjet spasenja (među ostalim) da valja prihvatiti stranca i da u Nebesko kraljevstvo neće ući nitko negostoljubiv. Paradoks je da se u ime forme kršćanstva upravo iznevjerava njegova bit.

Zato je Papa oprao noge muslimanima. A sada treba vidjeti koliko će se obraza zacrvenjeti od te pljuske.