Kao da su i oni koji aktivno sudjeluju u raspravi, zbog preduge zaguljenosti u svojoj argumentaciji, zaboravili u čemu je zapravo problem. Nije da nedostaje preciznih argumenata, neki aspekti su možda i previše specifični, nego nam nedostaje cjelovita slika.

Sav taj Čačićev slijepi tehnološki determinizam, Kajinov militantni lokalpatriotizam, žalopojke u kombinaciji s ucjenama u ustima lokalnih čelnika prema HEP-u te, na kraju, uz dužno poštovanje ekološkim argumentima kontra ugljena, prijetnja referendumom, sve to stvara nesnosan 'brbljež', sazdan od polovičnih istina od kojih se zasad čini da nijedna nema sposobnost sagledavanja cjeline problema. Prijepor oko novog bloka termoelektrane doista nije samo u izboru energenta.

Možda je slučaj nove plominske 'karbunjere' samo mali prišt ispod kojeg se nalazi veliki potkožni čir koji predstavlja pravi problem Labinštine. Ovdje se ne misli na onaj općeniti i magloviti 'pravi' problem koji se baca na stol kad god se želi relativizirati rasprava o nekom projektu ili neka nadobudna inicijativa. Tipa: 'naš problem nije zaostalo mljekarstvo nego to što nam je ukupna poljoprivredna politika na razini prethistorijske Mezopotamije' ili 'ništa nam ne znači zakon o legalizaciji divlje izgradnje ako nam je cijela nacionalna prostorna politika na rubu kriminala i nepravde'. U slučaju Labinštine netko bi mogao relativizirati ovako: 'Zašto se bavimo elektranom kad je pravi problem u tome što nema ukupne razvojne politike ili što se istočna Istra uvijek više orijentirala na industriju pa kad je ova krepala, labinski, raški i pićanski besposličari su se dali u konobare i spremačice po Venetu i Lombardiji?' Kada tim, nedvojbeno primarnim, ali načelnim, problemima Labinštine dodamo ono obeshrabrujuće autoironijsko razumijevanje našeg čovjeka koji voli reći da se ništa ne može promijeniti jer je problem pregolem ili da o njemu i ljudskoj sudbini odlučuju drugi, onda je u istočnoj Istri jedini horizont deprimirajući razgovor o 'pravim – nerješivim' problemima.

Ipak, u ovom slučaju pravi problem i nije tako općenit i apstraktan. Njegovo rješenje doista se, metaforički rečeno, nalazi pod kožom stanovnika Labinštine ili doslovno pod labinskom zemljom. Da bi se on razumio, potrebno je sagledati projekt plominske elektrane u vremenskoj perspektivi i podsjetiti se nekih događaja iz povijesti istarske industrije rudarstva koji još uvijek snažno formiraju identitet lokalnog stanovništva te, iako ih generacije današnjih školaraca ne pamte, mogu biti poticaj da se prijepor oko termoelektrane sagleda na nov način.

223155,223109,222142,214640
Tvrdoglava Istra

Na početku, treba se sjetiti Labinske republike iz davne 1921, prve antifašističke pobune na svijetu u vrijeme kada su talijanski fašisti tek preuzimali vlast u Venetu i sukobljavali se sa sindikatima u Trstu i Puli. Imala je sve oznake kasnijeg klasnog i antifašističkog ustanka na Balkanu: oružano zauzimanje rudnika i samostalno organiziranje proizvodnje te organizaciju obrane i života na području Labinske krajine. Drugi se dogodio 1950, kada je Rudnik Raša postao prvi radni kolektiv s uvedenim samoupravljanjem u tadašnjoj Jugoslaviji, a treći je Titov govor na radničkom zboru u Rapcu iz 1971, na kojem Tito povodom 50 godina Labinske republike ističe pravo istarskog naroda na samoodređenje. Tada je u promet puštena i TE Plomin kao jedno od mnogih poduzeća koja su nastajala oko primarne djelatnosti rudnika.

Mnogo je još važnih datuma, ali je za sagledavanje povijesnih trendova potrebno podsjetiti još samo na dva događaja iz nedavne hrvatske povijesti, koji su to pravo na samoodređenje doveli u pitanje. Prvi put se to dogodilo 1996, kada je tadašnji premijer Zlatko Mateša, godinu dana nakon što je zatvorena posljednja jama Tupljak, zabranio Istrijanima referendum o izgradnji Plomina 2. To se ponovilo prošli mjesec, kada je ministar Bauk lokalnoj i regionalnoj samoupravi odrekao pravo na referendum oko izbora energenta za Plomin 3.

Ovi događaji nam svjedoče da je ponosna Labinština pokazivala guzice Mussoliniju dok je ostatak Balkana cvokotao pod vojničkim cokulama i ulaštenim kraljevskim mamuzama. Također nam govori da su Istrijani želju za raspolaganjem plodovima svoga rada vrlo rano pretvorili u klasnu borbu, preteču socijalističkog samoupravljanja. Na neki način Istrijanima je samoodređenje u krvi, a to je neprocjenjiv socijalni kapital kad se razmišlja o razvoju.

Drugo je pitanje je li samoodređenje preživjelo u liberalizmu, u dobu političkih i tržišnih sloboda? Što danas uopće znači samoodređenje? Odgovor svakako nije jednostavan, ali činjenica jest da je jedinstven globalni neoliberalni poredak nedovršena utopija. Svjetska povijest posljednjih 20 godina pokazala je da ne postoji novi svjetski poredak koji funkcionira kao univerzalni ekonomski sustav, jer su tipovi kapitalizma koji su se razvili u zemljama nekadašnjih centralno-planskih gospodarstava od istočne Europe preko Rusije do Kine vrlo različiti. Možda pravo na samoodređenje danas znači početi svjetski ekonomski sustav prilagođavati svojim potrebama i sociokulturnim obrascima. Možda pravo na samoodređenje znači ostvariti mogućnost da se razvojni problemi rješavaju cjelovito, a ne inženjerski partikularno, kirurški precizno i vojnički efikasno, kako se to pokušava s mnogim projektima koji su izašli iz krizno-menadžerske retorte Ministarstva gospodarstva.

Vratimo se na metaforu o podzemlju Labinštine kao rješenju prijepora s Plominom 3 – ima li elektrana veze s ugaslim rudnicima? Naravno da ima: ako je pogledamo u povijesno-tehnološkom kontinuitetu Labinske krajine, Plomin 3 je zapravo potomak rudnika, njegova daleka tehnološka unuka i posljednja karika u hrvatskoj modernizaciji i načinu na koji proizvodimo energiju.

Razlog zbog čega je 1969. projektiran Plomin 1 proizašao je iz nužde, jer je sredinom 60-ih postalo jasno da je budućnost istarskog ugljena na svjetskom tržištu nesigurna. Zato je rudnik osnivao brojna poduzeća kojima primarna djelatnost nije bilo rudarenje nego neke komplementarne djelatnosti. Rudnik i sestrinske tvrtke poput metaloprerađivačke tvrtke Labin - Progres ili TE Plomin činile su socioekonomski sustav spojenih posuda. Možda bi danas proizvodnja energije, kao jedina živa proizvodnja na ostacima bivšeg rudnika, mogla izmisliti novi sustav. Trebalo bi poraditi na ekonomskoj logici, ali ideja da bi se labinska regija mogla ponovo transformirati u krajolik za proizvodnju energije zvuči primamljivo. Ne bi li proizvodnja energije u Plominu mogla postati lajtmotiv za sve one puste nadzemne rudničke pogone od Raše do Pićna i stotine kilometara podzemnih tunela koje je moguće upotrijebiti i za proizvodnju zelene energije, ali i najrazličitije djelatnosti od poljoprivrede i obrta do kulture i turizma. Naposljetku, nekadašnji krak rudnika završava upravo na mjestu gdje se ima graditi blok nove elektrane.