Izabrao sam vrlo daleku i zabačenu plažu, na otoku koji je najsličniji imaginarnom Trećiću iz romana 'Osmi povjerenik' Renata Baretića gdje nema policije i signala za mobitel – ali čak su i onamo s obale doprli odjeci spaljivanja srpske zastave, povika 'Za dom spremni', diplomatskih nota i protunota Zagreba i Beograda, prijepora oko Barešićeva spomenika, je li terorist ili junak…

To nemaštovito recikliranje uvijek istoga u politici odraz je nemaštovitosti čitavog našeg društva.

Na Golom otoku ubijali su volju zatvorenicima tako da su ih tjerali da bez veze prenose kamenje s jednog mjesta na drugo pa onda natrag. Kod nas se sve i dalje tako radi – banke vrte izmišljeni novac, burze preprodaju fiktivne dionice, političari daju uvijek ista obećanja, televizije prikazuju reprize, djeca u školama prežvakavaju stalno iste besmislice, supermarketi premještaju robu s jedne police na drugu, portali kopi-pejstaju vijesti, činovnici prebacuju spise iz ormara u ormar.

I nakon takve besmislene radne godine iscrpljeni ljudi upadaju u totalnu nervozu: na plažama turisti spaljuju ručnike jedni drugima, u ratu za mjesto na žalu; ugostitelj je gostu valjkom za tijesto razbio glavu jer mu se potužio na visok račun; automobili izlijeću s autoputa i zabijaju se u bandere pri brzinama dovoljnim da se avion odlijepi od tla.

U krevetu do podne: Što radiš? Razmišljam!

Engleski matematičar, logičar i borac za mir Bertrand Russell čudio se prije stotinu godina automobilskom prometu: em jurimo tako brzo da ne vidimo ništa oko sebe, em nam je jedina preokupacija da preteknemo onoga ispred sebe. A kako je na cesti, tako je i u životu. Isti Russell primijetio je da mu često razbijanje glave oko teških problema ne pomaže – ali ako bi na problem zaboravio, i vratio mu se nakon nekoliko mjeseci, u pravilu bi otkrio da se nekako riješio sam od sebe. Taj rad bez rada koristio je i francuski filozof Descartes.

U mladosti je mnogo vremena proveo kao časnik u ratu, a njegovi bi ga kolege često našli kako do podneva leži budan u krevetu.

'Što radiš?', pitali bi ga.

'Razmišljam', rekao bi on.

Mladen Stilinović, konceptualni umjetnik koji je umro ovoga srpnja, napravio je 1978. niz fotografija na kojima leži na kauču, dremucka ili budan zuri u strop. Ciklus se zove: 'Umjetnik radi'.

Grijeh života bez mašte

Takvog nam rada treba što više, a ljeto je idealno za to. Dok nam tijelo miruje i misli vrludaju, aktivira se mašta, a samo nas ona može spasiti. Socijalizam je pjevao ode borbi i radu – pa se čak i borilo za veću produktivnost – a sav je taj napredak nestao nama naočigled. Naš domoljubni kapitalizam tjerat će nas da radimo do smrti, a i veterani se kane boriti do smrti, ali nekako mi se čini da neće nitko od nas ni zaraditi ni pobijediti.

Svijet je istovremeno užasno užurban i nemaštovit da se više nitko i ne čudi da srljamo u reprizu prošlogodišnjih izbora gdje se isti ljudi preslaguju u istim strankama i daju iste izjave, samo s malo više žara i grubih riječi. 'Ne oplakujmo njihove grijehe, nego to što nemaju mašte', kaže u jednoj pjesmi Nick Cave.

Gotovo je beznadno koliko su prazni ljudi koji nama vladaju - znaju vrijeđati jedni druge, ali ne znaju duhovito doskočiti; znaju zabiti nož u leđa, ali nemaju viziju; znaju obećati manje poreze i veću zaposlenost, ali ne znaju to ostvariti; jure od mitinga do mitinga, s ručka na večeru, od mikrofona do mikrofona – samo da nikad ne stanu i ne pitaju se zašto to rade.

A kod nas ima toliko maštovitih ljudi! Znaju izmisliti svašta, zasaditi vrt gdje ga nikad nije bilo, konstruirati pametnu klupu, izgraditi tvornicu sa strojevima kao iz SF filma, organizirati tvrtku, pokrenuti školu, napisati nešto smiješno, projektirati nevjerojatnu kuću ili izraditi brod za koji mislite da će sad poletjeti. A sve su to zamislili u onom trenutku kad su stali, pitali se kako da promijene svoj život i pustili mozak na pašu.

Uživajte dok nemate kamenu ploču spomenika nad glavom

Jer kad čovjek zrelo razmisli, na kraju sve te jurnjave i neće nam ostati više zemlje nego onoliko koliko prekriva jedan ručnik za plažu – u nju ćemo leći zauvijek i stavit će nam kamenu ploču na glavu.

A možda baš od te misli i bježe oni što riskiraju život skačući s rive u plitko ili s mosta u duboko, što se penju na Biokovo u sandalama i veslaju na Brač na luftmadracu, što svaki ljetni dan provedu na triatlonu, a svaku ljetnu večer u borbi za stol u jednoj od milijun identičnih konoba – s feralima, mrežama i morskim zvijezdama po zidovima, s vonjem češnjaka i stoput pregorena ulja, dok u kuhinji skapava vlajina što se budi u pet ujutro i ide leći u dva iza ponoći, a gazda je tuče i zaključava u podrum.

I zato, dok se još može, odlazim na plažu. Neću misliti ni na što, ni na Antu ni na Dražu.

A ako vas baš tko pita, neću misliti ni na Tita.