Kakva je porezna politika Stranke demokratske akcije? Što Savez nezavisnih socijaldemokrata misli o prihodima i rashodima proračuna Bosne i Hercegovine? Kakav je stav Hrvatske demokratske zajednice BiH o stvaranju uvjeta za privrednu konjunkturu? Postoji li dugoročna vizija obnove i izgradnje prometne infrastrukture u Bosni i Hercegovini? Koliki su gubici pitke vode zbog oštećenja mostarskog vodovoda nastalih u posljednjem ratu? Kakva je kvaliteta gradskog javnog prijevoza u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli i Mostaru? Jesu li sve osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini opremljene dovoljnim brojem osobnih računala? Razmišlja li se o izlasku bosanskohercegovačkih sveučilišta (kojih je neobično velik broj) na međunarodno tržište znanosti? Ima li korupcije u pravosuđu i upravi? Postoji li dugoročni plan razvoja turizma s osloncem na Jahorinu, Neum i Međugorje? Posjeduju li nekadašnji industrijsko-rudarski kapaciteti (Kreka, Tuzla, Vareš, Ljubija, Zenica) potencijal za otvaranje novih radnih mjesta? Što je s tvrtkama kao što su Energoinvest, Čajavec, Dita, Soko, Ključ, Tas, Sana, Šipad? Je li jednostavno i jeftino otvoriti obrt ili trgovačko društvo? Jesu li doprinosi za zdravstveno mirovinsko osiguranje preveliki ili pak nedovoljni za financiranje fondova? Kakva je sigurnost građana u gradskim četvrtima tijekom noći? Hoće li se skratiti vrijeme putovanja na željezničkim prugama Gabela-Šamac i Doboj-Bosanski Novi? Raspolažu li bosanskohercegovačke bolnice modernom opremom i specijaliziranim kadrovima? Očekuje li se dolazak stranog investicijskog kapitala? Hoće li se novi ministarski savjet zalagati za liberalni model privredne politike ili će odabrati sporiji privredni rast kako bi se sredstva odvojila za socijalnu zaštitu građana i investicije u znanost, kulturu i zdravstvo?

Za vrijeme i nakon izbora u susjednoj državi mediji nisu izvještavali o tim pitanjima. Vjerojatno zato što ta pitanja nisu aktualna i sva su riješena na opće zadovoljstvo građana Bosne i Hercegovine koja doživljava privredni boom s tridesetak tisuća dolara društvenog brutto proizvoda po glavi stanovnika, a njene nekorumpirane državne ustanove i svi njeni entiteti i kantoni postali su samozatajni javni servis koja učinkovito štiti građanska, vlasnička, poduzetnička, ekološka, uopće ljudska prava. Vjerojatno i zato što je Bosna i Hercegovina dosegla toliku razinu blagostanja i sloboda da su se njeni odgovorni, vizionarski političari odlučili posvetiti i tako suptilnim pitanjima kao što su intimističke refleksije njenih građana povodom pitanja što će se dogoditi s njihovom unutarnjom psihološkom ravnotežom ukoliko nekada neki pripadnik naroda X bude glasovao za političara koji pripada narodu Y.

Dvojica političara koja su se devedesetih godina nalazila na čelu dva moćna bosanskohercegovačka susjeda provodili su politiku koja se temeljila na ideji da je nacionalna država poželjnija od građanske i da kao takva treba pripadati po izvjesnim kriterijima ekskluzivno odabranoj grupi i, ovisno o prikladnim okolnostima, treba se proširiti na zapad, odnosno na istok. Prema istoj ideji bilo kakva suradnja ili komunikacija, a ponajmanje simpatija između spomenutih ekskluzivnih grupa, postale su nepoželjne, a sama ideja ugrađena je u temelje tih režima kao totem, tabu i praktično sredstvo za dugovječni opstanak na vlasti. Kao metoda promicanja i očuvanja takve ideologije i takvog oblika vladavine, rat i strah pokazali su se kao iznimno učinkovito i sugestivno sredstvo. Kada se ljude jednom uvjeri da se trebaju plašiti susjeda, pa se i toga susjeda uvjeri da se treba plašiti susjeda, strah će postati opravdan i postat će nebitno je li strah izazvao rat ili je rat proširio strah.

Opstanak multinacionalne, multikonfesionalne i građanske Bosne i Hercegovine u kojoj svi njeni građani i sve etničke i vjerske skupine uživaju sva prava na čitavom državnom teritoriju, a istodobno kao dobro odgojeni ljudi gaje uzajamno poštovanje, štoviše zadovoljstvo nad neodoljivom i šarmantnom blizinom različitih vjerskih hramova – pokazao bi na djelu da je politika susjednih režima bila pogrešna, štoviše nepotrebna i savršeno promašena. Došli bi u pitanje sva strast i sav trud koji su uloženi u uvjeravanje grada i svijeta da je bilo kakva multinacionalna i multikonfesionalna zajednica nepoželjna.

Navodno su spomenuta dvojica u jednom poznatom i elegantnom lovištu dogovorili kako će tom multinacionalnom i multikonfesionalnom skandalu u Bosni i Hercegovini stati na kraj, ali dogovor nije bio potreban pa ga možda nije ni bilo. Dvojica su jednostavno slijedila neumoljivu logiku i narav svojih ekskluzivističkih režima i opstanka na vlasti. Osim što je sama bît Bosne i Hercegovine dovodila u pitanje njihovu ideologiju, njezin teritorij pretvoren je u ničiju zemlju za teritorijalno proširenje. Gradovi, gdje su na asfaltu i u tramvaju etnička i vjerska pitanja tek dio nečije intime, bili su opsjedani i razarani, a mostovi kao sredstvo i simbol komunikacije i kreativnosti bili su rušeni.

Raznolike kombinacije taktičkih savezništava dviju vladajućih grupa koje samozvano predstavljaju svoju ekskluzivnu zajednicu protiv treće vladajuće grupe i njene ekskluzivne zajednice nisu ništa drugo nego odraz strateškog savezništva nacionalizma protiv liberalne građanske demokracije, kojem je sporazum u jednoj dalekoj zrakoplovnoj bazi oduzeo samo oružanu dimenziju. Nacionalizmi su ostali i opstali kao dva sučeljena zrcala koja međusobno zure jedno drugome u vlastitu prazninu. Na njihovu žalost, čovjek – koju god zastavu vijao i u koji god hram ulazio – još uvijek ima potrebu za hranom, krovom, ljubavlju, zdravljem i slobodom od straha.

Uspjeh Socijaldemokratske partije BiH na posljednjim izborima pokušaj je razbijanja uroka koji je na Bosnu i Hercegovinu bacio jedan krvoločni psihijatar kada je o njenoj ljepoti govorio kao o nespojivosti ulja i vode. Crna nacionalistička magija u posljednjoj konzekvenci potkopava i svoje vlastite opsesije, jer puna afirmacija građanskih prava – ako je provedena dosljedno i bez ostatka – ponajbolje štiti, čuva i promiče svačiji nacionalni identitet. Konačno, srdačna suradnja nacionalističkih stranaka u borbi za stvaranje tri odvojena nacionalna i konfesionalna geta svjedoči da ni nacionalisti ne mogu pobjeći od suradnje, a nije najmanje važno da su entiteti i kantoni unosan posao, posebice kada u njihov proračun poseže pohlepna ruka korupcije.

Ako se dogodi, za sada više ili manje otvoreno priželjkivana, potpuna podjela Bosne i Hercegovine izazvala bi novi val selidbe već višestruko napaćenog stanovništva, vladajuće grupe euforično bi proglasile pobjedu i stvorila bi se – svako svome jatu – uniformna prividna stabilnost. Bio bi to epohalan civilizacijski poraz jer ako je nemoguća Bosna i Hercegovina u kojoj će se svaki njezin građanin osjećati zaštićeno, iz istih razloga nemoguća je i Europska unija – još veća, još raznolikija tvorevina, s neusporedivo strašnijom povijesnom hipotekom mržnje i ratova. Ako su Bosna i Europa nemoguće, nisu i manje potrebne, točnije, utoliko su potrebnije zato što postoje ljudi koji drže da su nemoguće.