Malo toga je do prošlog tjedna povezivalo Vinkovce i Nashville – možda tek glazba i činjenica da kroz njih prolaze lijepe rijeke. Ritam ova dva grada uvelike je promijenjen akcijama dvoje dvadesetogodišnjaka koji su muku svojih kratkih života odlučili završiti na najgori mogući način - ubojstvima. Audrey H. je u školi koju je pohađala hladnokrvno automatskim oružjem ubila šest osoba, od kojih je troje devetogodišnje djece. Sve je u njezinim potezima bilo pomno isplanirano i proračunato – izgled, poruke, količina municije, mjesta u koja će na dječjem tijelu pucati da učinak bude dramatičniji.

Za mjesto krvavog pohoda odabrala je svoju školu, koju je vjerojatno okrivljavala za mnoge probleme koje je iskusila tijekom odrastanja. Činjenica da se radi o transrodnoj osobi odmah je ponukala dio američke konzervativne javnosti da upravo toj osobini pripiše uzroke njezina čina. Ovakav obrazac ne treba čuditi, jer on vrijedi i kada masovne pokolje čine katolički fundamentalisti (pa su svi katolici zločinci), osobe arapskog porijekla (što čini sve muslimane univerzalno krivima) ili ljubomorni muževi (što baca ljagu na sve muškarce). Ljudima treba objašnjenje pa su skloni generaliziranju, a licemjernoj i bijednoj politici zločini su idealna pozornica za dokazivanje moralnosti vlastitih i nedostataka pozicija drugih.

Ante P. nije bio ni transrodna osoba ni arapskog porijekla. O ovom 22-godišnjaku iz lijepog slavonskog grada malo se zna osim toga da dolazi iz poduzetničke obitelji – štogod to značilo. Baš kao i Audrey, Ante je ostavio trag iza svog zločina koji uključuje nemuštu ispriku, slavljenje oružja i potrebu da dokumentira svoj čin. Ubio je oca, a vjerojatno je želio upucati još osoba. Opremljen maskom iz računalne igre u bojama zastave SAD-a, on je za mjesto svojeg zločina odabrao mjesto koje ga je ponajviše oblikovalo – obitelj. Svoje poteškoće, strahove, nesigurnosti i nezrelost odlučio je razriješiti razračunavanjem s primarnom zajednicom. Krajnji korak ubojica je rezanje korijenja – mjesta koja smatraju izvorom svojih problema – za nekoga je to škola, za drugoga obitelj.

U osnovi ovakvih činova nalaze se ozbiljni psihički poremećaji koji nemaju veze s porijeklom, nacijom, rasom, vjerskom ili seksualnom orijentacijom. Jednak je broj psihički bolesnih među muslimanima, katolicima i ateistima, baš kao i među heteroseksualnim, homoseksualnim i transrodnim osobama. Psihičke poremećaje obitelji često ne prepoznaju ili to čine prekasno. U dijelu Hrvatske i dalje se o psihičkim smetnjama i poremećajima ne govori otvoreno. Stigma i sram dovode do toga da se stanja koja se učinkovito mogu adresirati, riješiti ili prevenirati razviju u ozbiljnu bolest. Društvo smo u kojem će se svako požaliti na kurje oko i psorijazu, ali ćemo rijetko kada govoriti o tome kako se osjećamo i koliko nam je ponekad teško. Kada se navedenome, kao u SAD-u, ali i dijelovima hrvatskog društva, dodaju dostupnost i glorifikacija oružja i nasilja, onda se nalazimo u vrlo osjetljivom trenutku u kojem se može očekivati sve više ovakvih nesretnih i tužnih događaja.

U doba u kojem caruje trivijalno zaboravljamo da smo kao osobe vrlo složene strukture na koje djeluju naša biološka osnova, psihološki razvoj, ali i socijalno okružje u kojem živimo. Kroz sustav odgoja i obrazovanja možemo učiniti mnogo ako se usmjerimo na cjelovit osobni i socijalni razvoj djeteta i mlade osobe od ranog i predškolskog do fakultetskog obrazovanja. Posebno je važno razvijati znanja i vještine vezane uz mentalno zdravlje, ali i one što se tiču razvoja otpornosti, izdržljivosti, empatije i solidarnosti. U široj sferi nužno je destigmatizirati pitanje mentalnih poremećaja i učiniti usluge mentalnog zdravlja dostupnima te istovremeno oružje manje dostupnim i nimalo privlačnim.

Koraci su to koji mogu učiniti da kad netko čije ime počinje s A, bez obzira na to je li iz Nashvillea, Vinkovaca, Teherana, Kampale ili Krasnodara, stane kada odlučiti ubiti drugoga. Ubiti nevinoga. Ubiti oca. Ubiti učiteljicu. Ubiti dijete. Možda sve to može učiniti da zastane, promisli i kaže – vrijedi živjeti, a tuđi je život najveća vrijednost ovog svijeta.